struka(e):

burušaski ili buriški jezik, genetski izoliran jezik kojim govori između 40 i 50 tisuća (prema drugim izvorima oko 20 tisuća) ljudi u najsjevernijem dijelu Pakistana (pakistanski dio Kašmira – središta Jasin /Yāsin/, Nagir, Hunza). Taj se jezik označava i imenima biltum, ješkum, ješkun, a susjedno inojezično stanovništvo naziva ga i khadžuna, kandžuti. Pretežito je aglutinativan. Do sada se burušaski nije mogao dovesti uvjerljivo u genetsku vezu ni s jednim drugim jezikom ili jezičnom porodicom, pa se ni približavanja s baskijskim i kavkaskim jezicima ne mogu potkrijepiti nikakvim ozbiljnim dokazom. Službenoga statusa nema, a upotrebljava se gotovo isključivo na razini razgovornoga jezika u planinskim dolinama. – Obično se dijeli na tri dijalekta: hunzanski, nagirski i verčikvarski (veršikvarski) ili jasinski, s time da su taj posljednji, koji sadrži mnogobrojne posuđenice iz dardskoga, nerijetko držali posebnim jezikom. Na burušaskome nema pisane tradicije, a kada se zapisuje, čini se to perzijskom inačicom arapskog pisma (Buriši su muslimani). – U hunzanskome dijalektu ima 5 kratkih i 5 dugih samoglasnika te 32 (odnosno 34) suglasnika; bezvučni suglasnici mogu biti aspirirani ili neaspirirani, mnogo je afrikata, postoji red retrofleksnih (cerebralnih) suglasnika kao u indoarijskim i dravidskim jezicima Indije. U inicijalnome su položaju suglasnici uvijek zvučni, u središnjem položaju uvijek su bezvučni. Mjesto naglaska fonološki je razlikovno. Postoje četiri imenska razreda ili klase (imena ljudi, žena, životinja i individualiziranih predmeta kao što su plodovi, drvo i predmeti od drva; predmeti koji se drže slabo individualiziranima kao tekućine, prašine, kovine, stabla; vremenske podjele; apstraktna imena). Ovisno o pripadnosti razredu (klasi) razlikuju se imenički (kadšto i pridjevni) sufiksi, zamjenice, demonstrativi, 3. osobe jednine i množine finitnih glagolskih vremena te oblici brojeva 1 do 3. Padežni se odnosi izražavaju s pomoću poslijeloga. Zamjenice koje se kao prefiksi stavljaju ispred imenica i glagola označuju posjednika (za imenice), subjekt (za neprijelazne glagole), a direktni objekt, indirektni objekt ili subjekt za prijelazne glagole. U brojevnome sustavu osnovne su jedinice za desetice 20 i 40 (dvadesetični ili vigezimalni i kvadragezimalni sustav). Glagol ima dvije osnove (prezentsku i preteritnu), na koje se dodaju sufiksi. Mnogobrojne su leksičke posuđenice iz hindskoga i urdskoga, perzijskoga te khovarskoga i iz jezika šina.

Citiranje:

burušaski jezik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/burusaski-jezik>.