Byron, George Gordon

ilustracija
BYRON, George Gordon
ilustracija1ilustracija2

Byron [bại'rən], George Gordon, engleski pjesnik (London, 22. I. 1788Mesolongi, Grčka, 19. V. 1824). Podrijetlom plemić; član Gornjega doma: odmah zamijećen kao govornik. Premda hrom, zbog privlačne vanjštine i nesputane osobnosti bio miljenik društva. Brak sa sestričnom i brza rastava (1815) uznemirili su englesko plemstvo krutih nazora. Klevete, politički skandali, usto i negativne kritike njegove prve zbirke Sati dokolice (Hours of Idleness, 1807), na koje je odgovorio žestokom satirom Engleski bardovi i škotski kritičari (English Bards and Scotch Reviewers, 1809), pridonijeli su tomu da domovinu definitivno napusti 1816. Proputovao je Portugal, Španjolsku, Švicarsku, Italiju, Albaniju, Grčku, Tursku i Bliski istok. Protjeran iz Italije zbog potpomaganja karbonara, prebacio se u Grčku, gdje je podupirao nacionalni oslobodilački pokret i umro među ustanicima. Byron je najistaknutiji engleski romantičar, ujedno i simbol europskog prevratničkog romantizma. Utjecaj njegova pjesništva i života širio se Europom kao novi osjećajni odnos prema stvarnosti, a to su pratile i goleme naklade njegovih djela. U svojim pjesmama i dramama Byron idealizira autentičnost primitivnih, ljepotu netaknute prirode, borbu jakog pojedinca za vlastitu samobitnost nasuprot općim težnjama industrijalizacije i komercijalizacije građanskog društva. Isprva pod utjecajem formalne jasnoće europskoga klasicizma, Byron u svoje pjesništvo sve više unosi dotad nepoznate elemente izravne strasti, »demonskoga« i sudbonosnoga, kao i melankolični osjećaj »svjetske boli« i poraza u sukobu s objektivnim svijetom. Glavna su mu djela epske pjesme Hodočašće Childea Harolda (Childe Harold’s Pilgrimage, 1812–18), Đaur (The Giaour, 1813), Gusar (The Corsair, 1814), Opsada Korinta (The Siege of Corinth, 1816), Chillonski uznik (The Prisoner of Chillon, 1816) itd., dok kritika danas najviše cijeni spjev Don Juan (16 pjevanja, 1819–24), ponajviše zbog miješanja romantične sjete s ironičnim odmakom, duhovitošću i britkom satirom. Od drama u stihovima najvažnije su Manfred (1817), Kain (Cain) i Marino Faliero (obje 1821). Byron je snažno utjecao na romantičare poput Puškina, Mickiewicza i djelom na Goethea. U Hrvatskoj je F. M. Appendini uspoređivao Gundulića i Byrona, a pisali su o njemu ili ga fragmentarno prevodili A. P. Kazali, D. Demeter, S. Vraz, P. Preradović, I. Trnski, S. Miletić i L. Paljetak.

Byron, George Gordon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=10438>.