canticum [ka'ntikum] (lat.: pjesma, hvalospjev), pjevana dionica starorimske drame, za razliku od govorene (diverbium); poznata poglavito iz Plautovih komedija. Visok udio glazbe jedno je od najvažnijih razlikovnih obilježja rimske komedije prema grčkim predlošcima, u kojima se glazba redovito pojavljuje u obliku intermezza na granicama činova. – U liturgiji Zapadne crkve to su biblijske pjesme (osim psalama), himničkoga lirskoga karaktera s psalmodičkom građom pjesničkog teksta i napjeva. Razlikuju se cantica minora (manje pjesme) na tekstove iz Staroga zavjeta i cantica maiora (veće pjesme) na novozavjetne tekstove, među kojima se Magnificat izdvaja melodijski razvijenom građom. Tekstove canticuma uglazbili su mnogi skladatelji, osobito u doba renesanse i baroka. Starozavjetna zbirka Canticum canticorum, koju je prema predaji spjevao kralj Salamun, nadahnula je G. P. da Palestrinu (29 moteta), Ivana Lukačića (motet Quam Pulchra est) i mnoge druge.
