Carmina Burana [ka'rmina bura:'na] (Buranske pjesme, Pjesme iz Beuerna), rukopisna zbirka 228 srednjovjekovnih pjesama većinom na latinskom, a manjim dijelom na srednjovisokonjemačkom i frankoprovansalskom jeziku (neke pripadaju makaronskomu pjesništvu). Autori su im školnici-lutalice, golijardi, s područja Škotske, Engleske, Francuske, Okcitanije, Aragona, Kastilje i Svetoga Rimskog Carstva, koji su stvarali u razdoblju tzv. male renesanse XI. i XII. st., u ozračju križarskih ratova. Neke su pjesme filološkom analizom pouzdano atribuirane golijardima Arhipoeti, Hugu »Primasu« Orleanskom, Petru iz Bloisa, Gautieru de Lilleu te njemačkim Minnesängerima (Walther von der Vogelweide, Dietmar von Aist, Heinrich von Morungen i Neidhart). Sam rukopis Codex Buranus sastavila su trojica samostanskih pisara na krajnjem jugu njemačkoga govornog područja između 1225. i 1230. Uz 40 pjesama neumatskom je notacijom zabilježen i napjev. Zbirci je 1847. pridjev Burana dao nakladnik prvoga tiskanog izdanja Johann Andreas Schmeller prema imenu gornjobavarskoga samostana Benediktbeuerna (latinski Bura sancti Benedicti), u kojem je 1803. Johann Christoph von Aretin pronašao uvezani kodeks rukopisa (koji se čuva u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu). Pjesme u zbirci raspoređene su tematski: opore moralne i satiričke invektive, napose protiv simonije (1–55), ljubavne pjesme (56–186), krčmarske napitnice o vinu, plesu i kocki (187–226), te dva dramska prikazanja Kristove muke (227–228). Pojedine skupine imaju i zasebne tematske cikluse o prijeziru svijeta, križarskim pohodima, proljeću, antičkim motivima. Osjećaj materijalnosti jezičnih zvukova i oblika istaknut je učestalim kalamburima, profinjenim rimama i akustičkim slikama, te pripjevima na narodnim jezicima. Buranske su pjesme bile omiljene među školovanim staležima čitave srednjovjekovne Europe o čemu svjedoči npr. pronalazak njihovih runskih prijevoda na drvenim štapićima iz norveškog Bergena. Nakon ponovnog objavljivanja u XIX. st. mnoge su pjesme dospjele u pjesmarice studentskih udruženja srednjoeuropskih sveučilišta. Antologija je svjedočanstvo izražajne inventivnosti vrhunski obrazovane srednjovjekovne boeme (ordo vagorum, »red klateži«). Carl Orff je u kantati Carmina Burana (1937) uzeo 25 pjesama te zbirke u gotovo nepromijenjenu obliku. Tonko Maroević prepjevao je deset pjesama koje su objavljene 1995. u katalogu izložbe nadahnute buranskim rukopisom slikara Johna Kikija, a izbor od 17 pjesama u latinskom originalu s hrvatskim prijevodom objavio je 2000. Zlatko Šešelj.
