Akcije, Lucije

Akcije, Lucije (latinski Lucius Accius [lu:'ki·us a'k:i·us] ili Attius [a't:i·us]), rimski tragički pjesnik i gramatičar (Pizaur, latinski Pisaurum, danas Pesaro, 170. pr. Kr.?, 85. pr. Kr.). Uz Marka Pakuvija najvažniji predstavnik kasnije republikanske tragedije. Otac oslobođenik bio je među rimskim kolonistima poslanima 184. pr. Kr. u Pisaurum; imanje nedaleko od grada zvalo se fundus Accianus. Došavši u Rim, u književnom radu proveo dugovjek život; osamdesetih godina I. st. pr. Kr. s mladim Markom Tulijem Ciceronom razgovarao o književnosti. Pripadao pokroviteljskomu krugu Decima Junija Bruta Galaika (konzul 138. pr. Kr.). Svoj književni prvijenac Atrej (Atreus) predstavio 140. pr. Kr. zajedno s osamdesetogodišnjim Pakuvijem. Prema svjedočanstvu Aula Gelija, na putu u Pergam 135. pr. Kr. iznova susreo Pakuvija u Tarentu i čitao mu svoju tragediju Atrej. Dramaturšku djelatnost okončao 104. pr. Kr. tragedijom Terej (Tereus), izvedbi koje je 44. pr. Kr. nazočio Ciceron.

Izrazito samosvjestan stvaralac, daje izraditi preuveličani vlastiti kip u hramu muza (aedes Camenarum); držeći se vrjednijim umjetnikom, odbija ustati pri ulasku kurulskog edila Gaja Julija Cezara Strabona u društvo pjesnika (collegium poetarum). Njegovu posvećenost književnomu stvaralaštvu Marko Fabije Kvintilijan tumači kao programatski izraz odbijanja političkoga djelovanja radi sačuvanja osobne slobode. Poznata je njegova nesnošljivost prema začetniku satire Gaju Luciliju i odmak od helenističkoga književnog kruga Publija Kornelija Scipiona (druga polovica II. st.).

Sačuvano je oko 750 stihova i 44 naslova; poglavito obrađuju grčke legende o Trojanskome ratu (Ahilej – Achilles, Sinovi Antenorovi – Antenoridae, Dodjela oružja – Armorum iudicium, Astijanakt – Astyanax, Dejfob – Deiphobus, Diomed – Diomedes, Bitka kod lađa – Epinausimache, Noćna straža – Nyctegresia), tebanskoj kraljevskoj lozi Labdakidȃ (Alkesta – Alcestis, Alkmeon – Alcmeo, Amfitrion – Amphitryo, Andromeda, Antigona, Epigoni, Medeja – Medea, Meleagar – Meleager, Prometej – Prometheus, Terej) i sudbini roda Pelopova (Atrej, Egist – Aegisthus, Hrizip – Chrysippus, Erigona, Klitemnestra – Clytaemnestra); pripadaju rimskim tragedijama grčkoga sadržaja (fabula cothurnata). Pri obradbi mitoloških sadržaja služi se tehnikom kontaminacije (contaminatio) i pokazuje znatnu neovisnost o grčkim predlošcima klasične tragičke trijade, npr. Bakhe (Bacchae), Feničanke (Phoenissae); naslućuje se stanovit utjecaj pisaca helenističke tragičke plejade i starijih rimskih tragičara.

Osobito se ističu dvije povijesne tragedije u rimskoj nošnji (fabula praetexta): Brut (Brutus), napisan u slavu roda (gens Iunia) Akcijeva zaštitnika Decima Junija Bruta Galaika, obrađuje izgon posljednjega rimskoga kralja Lucija Tarkvinija Ohologa i njegovih sinova te osnutak rimske republike, a Potomci Enejini ili Decije (Aeneadae vel Decius) zavjetnu pogibiju (devotio) rimskoga konzula Publija Decija Mura u Trećem samnitskom ratu 295. pr. Kr. kod Sentina.

Napisao je veoma fragmentarno sačuvane književnopovijesne rasprave: Kazališne bilješke (Didascalica sive Didascalicon libri IX), prvi kronološki pregled grčkih i rimskih dramskih pisaca i njihovih djela na latinskom jeziku sastavljen u sotadejskom metru te Načela za dramske pisce (Pragmatica), metrički udžbenik raznorodnih stilova i dikcijȃ pri izradbi dramskih djela. Ostala neznatnija djela: Ljetopis (Annales), heksametarski spjev o rimskim religijskim svetkovinama; Praktični savjetnik ili Prozerpina (Praxidicus sive Praxidica), astrološki ili poljoprivredni savjetnik u stihu.

Poznat je njegov prijedlog pravopisne reforme po uzoru na grčke i italske pravopisne uzuse: geminacija u pismu dugih samoglasnika (/aa/ za [ā], /ee/ za [ē], /uu/ za [ū], /ei/ za [ī]); izražava velarno [ŋ] znakom /g/, odatle [ŋg] piše /gg/ (agquirit umjesto anquirit, iggerunt umjesto ingerunt, Agchises umjesto Anchises); zadržava grčke oblike imeničkih završetaka (akuzativ Hectora umjesto Hectorem).

U duhu stilistike rane rimske književnosti služio se obilno asonancom, aliteracijomantitezom, gradacijom, a osobito se isticao tragičkim patosom, pojmovnim konceptualizmom i izborom uzvišena, pomalo razmetljiva leksika (grandiloquentia). Ciceron hvali bogatstvo njegova rječnika, Kvint Horacije dubinu misli, Publije Ovidije slikovitost izraza. Osobito je utjecao na Publija Vergilija, Ovidija i Lucija Aneja Seneku, npr. u Tijestu (Thyestes). Glasovit je stih iz njegova Atreja: »Neka me mrze, samo neka se boje!« (Oderint, dum metuant.), navodna misao vodilja tiranina Kaligule.

Akcije, Lucije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1101>.