STRUKE:
  • PRIRODA I TEHNIKA
  • OBRT

cehovi

ilustracija
CEHOVI, zastava zagrebačkog tesarskog ceha, 1770.

cehovi (srednjovisokonjem. Zeh[e]: družina), srednjovjekovne obrtničke udruge koje su imale zadatak da unapređuju i štite interese obrtnika određenih obrta (tur. esnafi). S procesom razvoja srednjovjekovnih gradova i građanskog staleža uopće, gradsko obrtništvo zauzimalo je u gospodarstvu i u cijelome društvu poseban položaj, koji su često ugrožavali gradski patricijat i neobrtnički slojevi, pa i trgovci. Početak cehova pada u XII. i XIII. st., u doba razvoja i procvata gradova. Gradovi su nastojali da za potrebe građanstva upotpune svoj obrt pa su povlasticama privlačili strance obrtnike, kao i slobodne i poluslobodne ljude s posjeda svjetovnih i duhovnih velikaša. Oni su u gradu stjecali pogodnosti kakve nisu imali na izvangradskim posjedima, ponjaprije izjednačenje s ostalim građanima. Iste zadatke i sličnu organizaciju kao i cehovi imale su često crkvene bratovštine. Nad cehovima su postojale nadzorne vlasti, redovito gradska vijećnica (u autonomnim komunama), a gdje njih nije bilo, nadzor su obavljali svjetovni ili crkveni gospodari grada. Katkad su cehovi činili saveze i zajednički istupali u važnijim pitanjima.

Obrtnici su udruživanjem u cehove stjecali sigurnije uvjete života i opstanka. Ostarjelim, bolesnim i siromašnim članovima pružala se pomoć, a umrlima se priređivao dostojan ukop. Cehovi su sami odlučivali o primanju novih članova. Svaki ceh imao je svoje povlastice, statute, koje im je dodjeljivala gradska uprava ili vladar. Cehom je upravljao starješina odabran na godinu dana. Izbor se obavljao na cehovskoj skupštini, kojoj su morali prisustvovati svi članovi ceha. Osim starješine, birao se otacmeštar, koji je nadzirao kalfe, bijarmeštar, koji je pozivao na sastanke, i mladi cehmeštar, koji je nadzirao članove ceha. Uza statute, najvažniji cehovski predmet bila je škrinja u kojoj su se čuvale isprave, cehovske knjige, novac, pečatnjak i cehovska tablica.

Članovi ceha imali su i obveze prema Crkvi. Svaki je ceh imao sveca zaštitnika, čiji je oltar u crkvi morao održavati, a na svečev blagdan ceh se imao okupiti na svečanoj misi. Na tijelovskim procesijama ili kojom drugom zgodom cehovi su nastupali u povorci pod svojim zastavama.

Unutar ceha odvijala se stručna izobrazba budućega majstora. Šegrt se primao u nauk na tri do pet godina. Nakon dovršenog naukovanja postao bi članom društva kalfi i odlazio bi na trogodišnje putovanje radi stručnog usavršavanja. Po povratku je mogao biti primljen u ceh, ali se morao dokazati izradbom majstorskoga rada.

Kalfe (djetići, mladenci) imali su unutar cehovske organizacije svoja društva. Između sebe birali su na godinu dana dekana, koji je bio posrednik između djetića i cehovskih starješina. Nadzirao ih je otacmeštar, a u njegovoj su kući odsjedali djetići na putovanju. Kod njega se čuvala djetićka škrinja s pravilima, popisima djetića i novcima od raznih djetićkih priloga. Pravilima je bila propisana tjedna plaća, a radili su 17 do 18 sati dnevno. Proizvedenu robu prodavali su na sajmovima, podučavali su šegrte i brinuli se za bolesne članove.

Raspadanje cehova počinje s razvojem tvorničke proizvodnje, napose u XIX. st., ali već i prije, jer su cehovi počeli kočiti napredniju i jeftiniju proizvodnju i postali smetnjom gospodarskom razvoju, pa su ih pojedine države počele ukidati.

U Hrvatskoj nakon provale Tatara kralj Bela IV. osniva slobodne kraljevske gradove, u koje se uz ostalo stanovništvo naseljavaju i obrtnici. Od XIII. st. obrtnici se u gradovima, jednako sjeverne i južne Hrvatske, okupljaju u bratovštine, koje imaju vjerska i strukovna obilježja, ali koje su se razvile u različitim uvjetima i s različitim oblicima organizacije. Obrtnici zagrebačkoga Gradeca osnovali su u XV. st. prve cehove (krojači 1447., postolari, krznari, uzdari i remenari 1466). Slijede ih u XVI. st. obrtnici Križevaca i Varaždina, a u XVII. st. obrtnici Koprivnice.

Tijekom XVII. i XVIII. st. hrvatsko-ugarski sabor donio je niz propisa protiv zloporabe cehova. Naime, cehovi su počeli podizati cijenu svojoj robi, velikim su globama kažnjavali obrtnike koji su prodavali robu po nižim cijenama, ograničavali su broj obrtnika u cehu i povećavali iznos prijamne takse. Za kraljice Marije Terezije nastojalo se cehove staviti pod državni nadzor. To se 1813. postiglo Općim cehovskim redom, koji je administrativno povezao cehove, ali nije pomogao njihovu napretku. Cehovski proizvodi nisu mogli konkurirati jeftinijoj robi manufakturne ili tvorničke proizvodnje. Zato cehovi ponovno pribjegavaju starim metodama i zatvaraju svoja vrata novim majstorima i pomoćnicima. Tako se stvorilo mnoštvo putujućih obrtnika koji su živjeli u oskudici, tražeći posao i pomoć. Državna vlast uočila je opasnost od mogućih buntovnika pa ih je 1816. uvođenjem putnih knjižica stavila pod policijsku kontrolu.

God. 1851. obrti su regulirani Privremenim naputkom o uređenju trgovačkih i obrtničkih poslovah u krunovini Hrvatskoj i Slavoniji. Cehovi nisu bili ukinuti, ali su bila propisana sva cehovska novčana davanja. Novi Cehovski red, koji je stupio na snagu 1860. carskom odlukom (patentom), proglasio je slobodu obrta i ukinuo cehovsku organizaciju. Međutim, ona nije provedena u svim zemljama austrijskog carstva, pa ni u Hrvatskoj. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. poslove obrta preuzelo je ugarsko ministarstvo za poljoprivredu, obrt i trgovinu. Ono je pripremilo i podnijelo kralju na odobrenje Obrtni zakon, koji je stupio na snagu 16. ožujka 1872. Njime su ukinuti cehovi i osnovane obrtne zadruge.

cehovi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11125>.