celibat (lat. caelibatus, od caelebs: neoženjen), beženstvo, bezbračnost zrele osobe. U posebnom smislu govori se o celibatu katoličkih klerika (đakona, svećenika, biskupa), redovnika i redovnica. Obveza kršćanskih redovnika i redovnica da se ne žene (zavjet čistoće); za biskupe, svećenike i đakone uobičajen u nekim krajevima od ranoga kršćanstva. Prvi opći crkveni sabori ne propisuju celibat, ali ga najčešće preporučuju. U Istočnoj crkvi ostaje ograničen samo na redovništvo i s vremenom na biskupe (episkope), a u Zapadnoj se crkvi osobito širi na klerike pod utjecajem irskih redovnika misionara (VI–VIII. st.). Ozakonjen je na Zapadu u doba reforme pape Grgura VII. (1072–85) te na općim crkvenim saborima 1074. i 1123. Potječe iz asketskih ideala i potreba svećeničko-pastoralne službe. Katolička crkva zadržala je ustanovu općega celibata za svećenstvo, iznimku čini ređenje oženjenih đakona u zemljama gdje se đakonat obnavlja zbog nestašice svećenika. Protiv celibata bili su Luther i mnogi drugi crkveni reformatori, a uglavnom su ga odbacile sve protestantske crkve.
Celibat se u raznim oblicima javlja u mnogim vjerskim tradicijama kao posljedica ideje da je bezbračnost povezana sa služenjem i predanjem božanstvu, stanje bolje i savršenije od života u braku. Cijenjen je u hinduizmu, budizmu, taoizmu, bio je obvezan za rimske vestalke, za svećenike nekih antičkih misterija i za svećenički stalež Azteka. Na početku kršćanske ere celibat su prakticirale neke judaističke sljedbe (npr. eseni), cijenili su ga i neki neopitagorejci i stoici.
