Ciceron, Marko Tulije

ilustracija
CICERON, Marko Tulije, Rim, Museo Capitolino

Ciceron, Marko Tulije (latinski Marcus Tullius Cicero [ma:'rkus tu'l:i·us ki'kero:], rimski govornik, filozofski pisac i državnik (Arpin, danas Arpino, 3. I. 106. pr. Kr.kraj Formije, danas Formia, 7. XII. 43. pr. Kr.). Uzdigavši latinsku prozu do neslućene izražajne snage, u povijesti europske književne kulture upamćen je ostao kao najutjecajniji rimski prozni pisac te najveći govornik, od antike do danas nemjerljivi uzor latinskoga stila.

Mladost i naobrazba

Odrastao je u imućnoj viteškoj obitelji plebejskoga podrijetla. Vojnu je dužnost obnašao 89. pr. Kr., kao odvjetnik započinje djelovati 81. pr. Kr. Već sljedeće godine značajan uspjeh postiže obrambenim govorom Za Seksta Roscija, u kaznenome slučaju za navodno umorstvo, suprotstavivši se štićenicima diktatora Lucija Kornelija Sule.

Filozofiju je studirao od 79. do 77. pr. Kr. u Ateni kod Antioha iz Askalona i epikurejca Zenona iz Sidona, potom se u Maloj Aziji upoznaje s azijanizmom. Iz govorništva se usavršavao na otoku Rodu kod eklektičkoga retora Molona iz Alabande. Nakon povratka u Rim u pravnim je krugovima stekao veze, a ženidbom i imetak potreban za napredovanje u javnoj službi.

Politička djelatnost

Političkom se djelatnošću započeo baviti 75. pr. Kr. službom kvestora na Siciliji, sljedeće godine ušao je u senat. Izabran 70. pr. Kr. za kurulskoga edila, zastupao je opljačkane stanovnike Sicilije u javnoj parnici protiv korumpirane vlasti, postavši vodećim rimskim odvjetnikom i govornikom (Protiv Vera). Nakon što je 66. pr. Kr. izabran za pretora, okušao se u političkome govorništvu potporom prijedlogu da se u ratu protiv Mitridata VI. Eupatora vrhovno zapovjedništvo povjeri Pompeju (Za Manilijev zakon ili O zapovjedništvu Gneja Pompeja). Značajan uspjeh postigao je na izborima za konzula 63. pr. Kr., potom trima govorima (O agrarnom zakonu protiv Rula) obara prijedlog agrarnoga zakona pučkoga tribuna Servilija Rula. Gušenje Katilinine urote najveći mu je konzularni uspjeh, ali i početak političkoga pada. U četirima žestokim govorima Protiv Katiline obrušava se na Lucija Sergija Katilinu i njegovu urotu, iznoseći ujedno dokaze o umiješanosti petorice urotnika. Unatoč Cezarovu prijedlogu izgona, senat prihvaća Ciceronov prijedlog da se urotnici pogube te mu dodjeljuje rijedak počasni naslov oca domovine (pater patriae). Međutim, smaknuvši urotnike bez presude Ciceron je prekršio rimski zakon, zbog čega ga pučki tribun Publije Klodije, nakon sklapanja prvoga trijumvirata (→ trijumviri) 60. pr. Kr., prisiljava 58. do 57. pr. Kr. na progonstvo.

Nakon povratka iz progonstva Ciceron je pokušao vratiti politički utjecaj: izgubivši utjecaj na Pompeja podupire produljenu Cezarovu upravu nad Galijom, no prisiljen kao odvjetnik zastupati njegove političke protivnike posvećuje se napokon književnomu radu. Govorima O svome domu i O odgovoru vračeva utrobnika uspio je 57. pr. Kr. vratiti svoju zaplijenjenu kuću.

Političkomu životu vratio se preuzevši dužnost prokonzula Cilicije 51. do 50. pr. Kr. U Cezarovu građanskome ratu 49. do 48. pr. Kr. pristao je uz Pompeja; nakon Cezarova oprosta 46. pr. Kr. hvali ga kao mogućega obnovitelja republike (Za Marka Marcela), ali se ubrzo u njem razočarao (Za Kvinta Ligarija, Za kralja Dejotara). Neupleten u Cezarovo ubojstvo, staje na čelo senatske oporbe i predvodi 44. do 43. pr. Kr. obračun s Markom Antonijem (→ antoniji), protiv koga je u istome razdoblju održao 14 gorljivih Filipika. Kršeći zakone i rušeći ustavni poredak, 44. pr. Kr. ozakonio je privatnu vojsku Cezarova posinka Oktavijana i otpor propretora Decima Bruta da Antoniju preda upravu Cisalpinske Galije, pridobivši netom izabrane konzule Aula Hircija i Gaja Pansu, čije su snage 43. pr. Kr. uvjerljivo pobijedile Antonija. Međutim, Antonije je pobjegao i okupio vojsku, a Oktavijan zauzeo Rim. Nakon drugoga trijumvirata između Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida Ciceron je, unatoč Oktavijanovu zagovoru, smaknut, a njegova glava i ruke izložene na govorničkome podiju rimskoga foruma.

Ciceron je u svome političkome programu naglašavao potrebu očuvanja unutarnjega reda te ideal vladanja sporazumom plemstva i puka. Međutim, nije raspolagao novcem i profesionalnom vojskom, presudnim sredstvima moći svojega doba, pa se njegova politička ideja nije mogla nametnuti autokratskim težnjama rimskih senatora.

Književno djelo

Ciceronovo književno djelo obuhvaća govore (orationes), pjesme (poetica), govorničke priručnike i rasprave o teoriji i povijesti govorništva (rhetorica), filozofske, moralne i pravno-političke oglede (philosophica) te pisma (epistulae).

Govori

Sačuvano je 58 Ciceronovih govora, od kojih su neki u okrnjenu obliku; još stotinjak ih je poznato po ulomcima ili naslovu. Predstavljaju vrhunac starorimske retoričke vještine te su ujedno jedini sačuvani primjeri govorništva tzv. zlatnoga vijeka rimske književnosti. Prema vrsti dijele se na odvjetničke i političke govore, a prema vremenu iznošenja na govore prije konzulata (81. do 64. pr. Kr.), 12 konzularnih govora (63. pr. Kr.), većinom odvjetničke govore iz doba do prokonzulata (62. do 52. pr. Kr.), tri govora iz razdoblja Cezarove autokracije (46. do 45. pr. Kr.) te 14 govora nakon Cezarova ubojstva (44. do 43. pr. Kr.). Najznamenitiji su: Za Seksta Roscija (Pro Sexto Roscio Amerino, 80. pr. Kr.), Protiv Vera (In Verrem, I–V, 70. pr. Kr.), Za Manilijev zakon ili O zapovjedništvu Gneja Pompeja (Pro lege Manilia sive De imperio Gnaei Pompei, 66. pr. Kr.), Protiv Katiline (In Catilinam, I–IV, 63. pr. Kr.), Za Lucija Murenu (Pro Lucio Murena, 63. pr. Kr.), Za pjesnika Arhiju (Pro Archia poeta, 62. pr. Kr.), stilski najuspjeliji Za Milona (Pro Milone, 52. pr. Kr.) te Filipike (In Marcum Antonium orationes Philippicae, I–XIV, 44. do 43. pr. Kr.). Stil mu je između bujnog, kićenog i strastvenog azijanizma te jezgrovitosti izraza i jasnoće misli svojstvene aticizmu. Ovladavši širokim rasponom stilskih mogućnosti, osjetljiv na bogatstvo sadržajnih nijansi latinskoga jezika, usklađivao ih je s potrebama učinka na slušateljstvo, a osobit je dojam postizavao u uzvišenom i patetičnom stilu s harmonično razgranatim, ritmiziranim dijelovima te tonom u rasponu od izazivanja sućuti do gorke ironije.

Pjesništvo

Ciceronova pjesnička ostvarenja manje su značajna. U mladosti je napisao pjesničku preradbu Aratova didaktičkoga epa Vremenske pojave i nebeski znaci, u zrelim godinama pisao je epove o događajima iz vlastita života, koji su fragmentarno sačuvani (O svome konzulatu – De consulatu suo, 60. pr. Kr.; O svome progonu – De temporibus suis, I–III, 55. do 54. pr. Kr.), a pred kraj života filozofske je oglede ispunjavao prijevodima ulomaka djela grčkih pjesnika od Homera do Euripida. Usavršio je latinski heksametar i uveo uporabu složenih retoričkih figura, čime je znatno utjecao na razvitak kasnije rimske književnosti, osobito na Publija Vergilija Marona.

Rasprave o govorništvu

U mladosti je sastavio nedovršen govornički priručnik O invenciji (De inventione). U zapaženu dijalogu O govorniku (De oratore, I–III, 55. pr. Kr.), književno najuspjelijoj govorničkoj raspravi, donosi teorijske temelje govorničke vještine i zauzima se za jedinstvo retorike i filozofije. Napisao je povijest rimskoga političkoga govorništva Brut (Brutus, 46. pr. Kr.), svojevrsnu prvu antičku povijest književnosti, a u Govorniku (Orator, 46. pr. Kr.) ocrtao savršenoga retoričara: govornikov stil (elocutio), prema željenu učinku na slušatelje, može biti jednostavan (genus tenue), srednji (genus medium) i uzvišen (genus grande); može ići za dokazivanjem (probare), povlađivanjem (delectare) ili poticanjem na djelovanje (flectere). Ciceronove govorničke rasprave u izrazitu su polemičkome odnosu spram aticista.

Filozofska djela

Od rana je pokazivao interes i za filozofska pitanja. Iako je još 91. pr. Kr. u Rimu upoznao Fedra, poglavara Epikurove škole u Ateni, ubrzo se priklonio skepticizmu i eklekticizmu, a u moralnoj filozofiji stoicizmu. Za prvoga povlačenja iz politike napisao je, nasljedujući Platona, literarno izrazito uspjelu dijalošku raspravu O državi (De re publica, 54. do 51. pr. Kr., u 6 knjiga fragmentarno sačuvanih, među njima i znameniti Scipionov san – Somnium Scipionis), u kojoj razmatra idealno državno uređenje dajući prednost mješovitom obliku vlasti. U dijalogu O zakonima (De legibus, oko 52. pr. Kr.), radnje smještene u krug njegovih prijatelja, u tri sačuvane knjige obrađuje pitanja prava i pravde, religijskih zakona te upravne, zakonodavne i sudske vlasti idealne države. Najznačajnije je filozofske rasprave napisao u razdoblju 46. do 44. pr. Kr., za drugoga povlačenja iz političkoga života: O najvećem dobru i najvećem zlu (De finibus bonorum et malorum, 45. pr. Kr.), Rasprava o akademskoj filozofiji (Academica, 45. pr. Kr.), s područja praktične etike Razgovori u Tuskulu (Tusculanae disputationes, 45. do 44. pr. Kr.), Katon Stariji ili o starosti (Cato maior sive De senectute, 44. pr. Kr.), Lelije ili o prijateljstvu (Laelius sive De amicitia, 44. pr. Kr.) te O dužnostima (De officiis, 44. pr. Kr.), ogled o čestitosti i korisnosti, vrhunac njegove moralne filozofije.

Antidogmatičan i misaono dosljedan, Ciceron u književnome obliku presađuje dostignuća grčke filozofije u Rim, utemeljivši tamošnju filozofsku prozu i uopće stvorivši temelje filozofske terminologije zapadne kulture. U dijaloškoj formi nasljeduje Aristotela: na početku daje osoban predgovor, glavnu ulogu dodjeljuje samomu sebi te dopušta sugovornicima da razviju sveobuhvatnu argumentaciju. Usporedno iznosi stoičko i epikurejsko tumačenje zadanoga filozofskoga problema te njihovo opovrgnuće sa skeptičkih polazišta; izlaganje se temelji na probabilističkoj metodi (→ probabilizam) »slušanja i obrazlaganja argumenata za i protiv«.

Pisma

Od Ciceronove korespondencije sačuvana su 864 pisma (otprilike polovica od ukupnoga broja), među njima 774 Ciceronova i 90 pisama njemu upućenih. Dijele se na četiri zbirke: Pisma Atiku (Epistulae ad Atticum, I–XVI, 68. do 44. pr. Kr.), Pisma prijateljima (Epistulae ad familiares, I–XVI, 62. do 43. pr. Kr.), Pisma bratu Kvintu (Epistulae ad Quintum fratrem, I–III, 60. do 54. pr. Kr.) te Pisma Brutu Mlađemu (Epistulae ad Brutum, 43. pr. Kr.), jednom od budućih Cezarovih ubojica. Zbirke su objavljene postumno (pisma Atiku tek u I. st.). Detaljno odražavaju intiman piščev život (Ciceron je najpoznatija antička ličnost), njegovo književno i javno djelovanje, te su ujedno jedinstven povijesni izvor, bez premca u čitavu starovjekovlju. Tematika je pisama raznorodna, od političkih, književnih i filozofskih interesa do svakodnevice; pisana su neposrednim, slobodnijim jezikom, odražavaju misaonu raznolikost i radoznalost, bivajući istodobno epistolografskim modelima i isječcima »stvarnoga života«. Iz toga su razloga stoljećima bila uzor epistolarnoga stila u europskoj kulturi.

Recepcija i utjecaji

U rimskoj književnosti nema pisca koji je znatnije utjecao na europsku književnu kulturu. Još je u antici, unatoč njegovanju stilističkih ideala arhaizma i aticizma, Ciceron smatran najutjecajnijim proznim piscem i uzorom savršene elokvencije; osobito ga hvale Marko Fabije Kvintilijan, Gaj Salustije Krispo te Gaj Velej Paterkul. U rimskome pjesničkome stvaralaštvu I. st. simbolom je neumorne borbe za očuvanje republike: u njegovu slavu pjevaju mnogi istaknuti pjesnici (Decim Junije Juvenal, Marko Anej Lukan, Marko Manilije, Marko Valerije Marcijal). Slavi ga u VII. knjizi Prirodoslovlja i Gaj Plinije Sekundo Stariji, koji ga naziva »ocem rimske besjede i knjige« (facundiae Latiarumque litterarum parens). Ipak, postoje i umjerenije ocjene njegova života i rada (iznimno važan životopis Plutarhov, djela povjesničara Aufidija Basa i Tita Livija te Seneke Filozofa), kao i nezasluženi prijekori dijela nenaklonjenih rimskih historiografa (Gaj Polion Azinije, Apijan, Kasije Kokcejan Dion).

U kasnome starovjekovlju Ciceron postaje simbolom rimske kulture i uzorne naobrazbe. Kao savršena govornika osobito ga cijene kršćanski pisci (Arnobije, Marko Minucije Feliks, Aurelije Prudencije Klement, Sidonije Apolinar i dr.) te crkveni oci (»kršćanski Ciceron« Lucije Celije Laktancije Firmijan, sv. Aurelije Augustin, sv. Ambrozije). Augustin ga u djelu Protiv akademika smatra osnivačem i usavršiteljem filozofije na latinskome (a quo in Latina lingua philosophia et inchoata est et perfecta), a od njega je u Državi Božjoj preuzeo i temeljne postavke svoje političke teorije.

U srednjovjekovlju nestaje osobita zanimanja za Cicerona, no nadalje on ostaje najutjecajnijim govornikom u srednjovjekovnoj kulturnoj svijesti.

Ponovno otkriće Ciceronova djela u začetcima humanizma stvorilo je uvjete preporodu zanimanja za njega u renesansi (»uskrsnuće Cicerona«). Osobito su njegov život i pisma postali predmetom gorljiva istraživanja ranih humanista (Francesco Petrarca 1345. u Veroni otkriva rukopis pisama Atiku, Lino Coluccio Salutati 1392. pronalazi rukopis pisama prijateljima). Uravnotežen portret govornika, stilista i moralnoga filozofa dao je esejist Michel Eyquem de Montaigne, Giovanni Boccaccio slavi ga kao velikoga umjetnika rimske riječi, Françoisu Rabelaisu uzor je pak latinskoga stila. Istraživanjima Ciceronova djela nov zamah daje Poggio Bracciolini otkrivši 1413. u Clunyju, a 1417. u Langresu i Kölnu, rukopise dotad nepoznatih govora. Postavke ciceronizma postavio je 1512. Pietro Bembo, zadavši ujedno stilističku normu neolatinske književnosti; tomu se suprotstavio »najugledniji među humanistima« Erazmo Roterdamski, osudivši pretjerani purizam i sterilnost ropskoga oponašanja Cicerona.

Sve do novovjekovlja Ciceronova moralnofilozofska djela najčitanija su među svom antičkom književnošću, utječući na mnoge istaknute pisce i filozofe (Geoffrey Chaucer, Thomas More, Niccolò Machiavelli, Martin Luther). Vrhunac filozofsko-političkoga ugleda stječe u razdoblju prosvjetiteljstva, presudno utjecavši na Voltairea, Montesquieua i Davida Humea, koji Ciceronu duguje temelje svojih promišljanja o moralu. U revolucionarnome razdoblju postaje simbolom mučenika za slobodu; također, osobito snažno djeluje na formiranje republikanskih vrijednosti i samopoimanje utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država i političara u ranom razdoblju američke opstojnosti (Thomas JeffersonBenjamin Franklin, John Quincy Adams, Alexander Hamilton, James Madison i dr.).

Krajem XIX. i u XX. stoljeću Ciceronov neposredan utjecaj jenjava zadržavajući se poglavito u posrednom obliku u raspravama teoretičara prirodnoga prava i konstitucionalizma. Ciceronov utjecaj raste potkraj XX. stoljeća s usponom novog republikanizma, napose u republikanskoj pravnoj i političkoj teoriji (Mortimer Sellers, Philip Pettit). O slojevitosti i dvoznačnosti Ciceronova misaonog svijeta svjedoči neočekivano i neintuitivno čitanje njegova dijaloga Lelije ili O prijateljstvu u djelu Politike prijateljstva Jacquesa Derridaa.

Recepcija u Hrvatskoj

Poput ostalih Europljana i Hrvati se, barem do početka XX. st., s Ciceronovim idejama i oblicima, govorima, filozofskim dijalozima i pismima, susreću već u školi. U XV. st. njegove tekstove prepisuju rani humanisti Petar Cipiko, Jakov Naplavčić te otac Marka Marulića, Nikola. Oni nasljeduju, često i oponašaju Ciceronov stil preuzimajući stilističke standarde koje su popularizirali njihovi talijanski učitelji.

Ciceronove su govore na hrvatski prevodili Petar Marković (Govor za pjesnika Arhiju, O prijateljstvu, 1890), Ferdo Pažur (Govor za Tita Annija Milona, 1903; Govori [I–IV] proti L. Katilini, 1905), Martin Kuzmić (Prvi govor protiv Katiline, 1907; Govor za pjesnika Arhiju, Četvrti govor protiv Katiline, 1908), Dubravko Škiljan (Govor za pjesnika Arhiju, 2012), Ante Podrug (Govori protiv Katiline, 2016), a retorička i filozofska djela Adolfo Veber (Prevodi klasikah latinskih: Laelij ili Razgovor o prijateljstvu – Caton stariji ili O starosti, 1860), Dragutin Kišpatić (Izbor iz retoričkih djela M. Tulija Cicerona, 1909; Lelije ili O prijateljstvu, 1911), Daniel Nečas Hraste (Država, Zakoni, 1995–96 [2. izdanje 2001], O prirodi bogova, 1999), Gorana Stepanić (O govorniku, 2002) te Zvonimir Milanović (O dužnostima, 2006).

Ciceron, Marko Tulije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11771>.