Cipiko, Koriolan (Coriolanus Cepio Dalmata, Cipiko Cippicus), hrvatski humanist i ratnik (Trogir, 1425 – Trogir, 1493). Sin Petrov, u Padovi je završio studij crkvenog i građanskog prava, a u Trogiru obavljao komunalne dužnosti. Dao je urediti veliku i malu palaču Cipiko, bio je skrbnik stolnice (surađivao s A. Alešijem, N. Firentincem i I. Duknovićem). Kao zapovjednik trogirske galije sudjelovao je u mletačkom vojnom pohodu na Levantu 1470–74. God. 1481. sagradio je kaštel (danas Kaštel Stari) u trogirskome Velom polju. Dobio je pridjevak Veliki, a neki njegovi potomci nazivali su se Koriolanovići.
Od njegovih djela očuvale su se samo ratne uspomene Djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga (Petri Mocenici Imperatoris gesta, 1477), u kojima opisuje pomorsku vojnu ekspediciju što su je Mlečani poduzeli radi vraćanja Eubeje, koju su bili osvojili Turci. Unatoč razumljivu apologetskom stavu prema Mlečanima, ne prešućuje ratne okrutnosti svoje strane. Događaje općenito iznosi nepristrano i točno. U pripovijedanje često upleće kulturno-povijesne podatke o gradovima i mjestima, zapažanja o antičkim spomenicima, o krajoliku, predmetima umjetničkog obrta i slično, očitujući humanističku erudiciju i svestran starinarski interes. Višekratno spominje hrvatske mornare (koje naziva Illyrici, Dalmatae); osobito je važna njegova opaska da oni »nazdravljaju vinom pozivajući pjesmom drugove na piće« (to je najstarija vijest o hrvatskim pučkim pjesmama). Pri kraju djela u sažetoj pohvali ocrtava Dubrovnik. Djelo je pisano izvrsnim latinskim jezikom, uz ugledanje na Cezara u stilu i naraciji. Do kraja XVIII. st. imalo je sedam izdanja, među kojima dva prijevoda na talijanski. Izdanje iz 1594. objavljeno je pod naslovom O azijskom ratu (De bello Asiatico), pod kojim je poslije i postalo poznato. Iz jedne pjesničke poslanice, koju mu je uputio Marcantonio Coccio Sabellico, zna se da je Cipiko pisao i pjesme, ali su one izgubljene.
