struka(e):

crepuscolari [krepuskola:'ri] (poeti crepuscolari) (tal.), sutonski pjesnici, naziv kojim je kritika izrazila uvjerenje o polaganoj agoniji velike talijanske poezije. Prvi ga je put upotrijebio kritičar Giuseppe Antonio Borgese 1910. u osvrtu na pjesničke zbirke Marina Morettija, Fausta Marije Martinija i Carla Chiavesa, kako bi terminom poesia crepuscolare označio svojevrsni suton poezije, prevladavajuće prigušene tonove, zagasite boje i razgovorni diskurs. Tzv. sutonjake, koji nikada nisu tvorili pravu pjesničku školu, spaja pobuna protiv dominantnog duha vremena temeljenoga na vitalizmu te radikalan odmak od društveno-političke uloge poezije, koju su napose afirmirali Giosuè Carducci, Giovanni Pascoli i Gabriele D’Annunzio. Odbacuju sigurnost pjesničkoga subjekta koji je u njih razapet između melankolije i ironije te, prepoznajući iluzornost javne uloge poezije i gubeći povjerenje u njezinu vrijednost, tragaju za novim jezičnim sustavom i pjesničkim imaginarijem koji ne bi falsificirao realnost. Motivi provincijske ustajalosti, sivila građanske svakodnevice, izblijedjelih slika, otrcanosti bolnica, hladnoće napuštenih crkava i nezgrapnosti služinskih ljubavi prkose veličanju moći i danuncijevskom idealu intenzivna i otmjena života, kao znamenje nepotpunosti i egzistencijske nelagode. Ishodišna je točka njihove poezije Pascolijeva poetika »malih stvari«, a otvoreno su odbacivali klasicizam, D’Annunzijev nametljiv sjaj i estetističko-vitalističku poeziju. Uzori im se mogu pronaći u francuskim i flamanskim pjesnicima (Jules Laforgue, Francis Jammes, Albert Samain, Maurice Maeterlinck, Georges Rodenbach), u atmosferi D’Annunzijeve Rajske pjesni te u poetici Pascolijevih zbirki Tamarisi i Castelvecchijske pjesme. Među mnogobrojnim »sutonjacima« treba spomenuti Corrada Govonija, nerijetko nazivanoga začetnikom, Guida Gozzana, možda najistaknutijega predstavnika, Sergia Corazzinija, M. Morettija te donekle Alda Palazzeschija.

Citiranje:

crepuscolari. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/crepuscolari>.