Cres

ilustracija
CRES

Cres, otok u vanjskome nizu Kvarnerskih otoka; 405,7 km² s 3054 st. (2011); naš je najveći otok. Leži između Kvarnera na zapadu i Kvarnerića na istoku. Izdužen je u meridionalnom smjeru; dug je 65,5 km, širok 2 do 11,5 km. Od otoka Lošinja odvojen je uskim umjetnim prokopom (Osorski tjesnac). Građen je od krednih vapnenaca i dolomita. Najviši vrh Gorice 650 m. Obala je duga 268,2 km, s koeficijentom razvedenosti 3,8. Na zapadnoj su obali veći zaljevi Creska luka, Valun, Martinšćica i luka Ustrine, a na istočnoj Koromačna. Pred zapadnom je obalom otok Zeča, pred istočnom Plavnik te otočići Ćutin Mali i Veli. Zbog vapnenačke građe na otoku nema površinskih tokova. U središnjem dijelu nalazi se prostrano Vransko jezero (5,75 km²), koje pitkom vodom opskrbljuje i otok Lošinj. Uz obalu izbijaju mnogobrojna podmorska vrela (vrulje). Srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi 5° do 7 °C, a ljetna (srpanj) 23° do 24 °C. Središnji je dio Cresa gotovo gol. Zbog toga je zimi najhladniji, a ljeti najtopliji dio otoka. Sjeverni dio prima godišnje do 1500 mm, a južni oko 1000 mm oborina; najviše je oborina u kasnu jesen i u proljeće. Zapadna strana toplija je i vlažnija od istočne, izložene buri. Autohtoni šumski pokrov (hrast medunac, bijeli grab) sačuvan je samo u sjevernome dijelu otoka. Cres je obitavalište bjeloglavog supa, a njegova gnjezdišta – uvale Fojiška i Podpredošćica te Mali bok i Koromačna, na istočnoj obali – ornitološki su rezervati prirode (zaštićeni od 1986). Uzgoj masline, vinove loze, smokve, povrća. Ovčarstvo (Orlec, Belej i dr.). Ribolov. U okolici Osora ima kvalitetnoga građevinskoga kamena. Turizam. Brodske (ljeti) i trajektne (Brestova–Porozina, Merag–Valbiska) veze s kopnom; marina (grad Cres). Uzdužna cesta od Porozine preko Osora povezuje ga s Lošinjem. Naselja uglavnom leže na zapadnoj strani otoka. Najveće je grad Cres (2281 st., 2011); u njemu živi 74,7% otočnog stanovništva (2011). Ostala naselja: Martinšćica (129 st.), Orlec (93 st.), Osor (63 st.), Punta Križa (61 st.), Valun (59 st.), Belej (55 st.), Beli (45 st.), Stivan (Štivan; 40 st.), Loznati (36 st.), Miholašćica (35 st.), Porozina (31 st.), Ustrine (23 st.), Dragozetići (18 st.), Sveti Petar (13 st.), Lubenice (12 st.), Vrana (12 st.), Merag (9 st.), Vodice (7 st.), Pernat (6 st.), Filozići (6 st.), Zbičina (5 st.), Vidovići (2 st.), Mali Podol (3 st.), Predošćica (3 st.), Ivanje (3 st.), Zbišina (2 st.), Grmov (2 st.), Stanić (0 st.) i Važminež (Važminec; 0 st.). –Tragovi naselja sežu u prapovijest (lokaliteti Banićeva pećina, špilja Jami na sredi i dr.). Od početka II. tisućljeća pr. Kr. otok nastanjuju Iliri (Liburni). Grčki trgovci Cres i Lošinj nazivaju Apsyrtides, prema legendi o putovanju Argonauta tim krajevima (po Medejinu polubratu Apsirtu koji je ondje poginuo u potrazi za Argonautima). U Osoru, utvrdi na tzv. jantarnome putu, nalazio se grčki emporij (VII. do VI. st. pr. Kr.). U I. st. pr. Kr. Cres su zauzeli Rimljani. U doba rimske vlasti nad otokom javlja se naziv Crexa, Crexi. Glavno središte u rimsko doba bio je utvrđeni grad Apsorus (Osor), koji je imao sve urbanističke značajke rimskoga grada. Tada je iskopan kanal kraj Osora, kojime su odijeljeni otoci Cres i Lošinj. Nakon propasti Zapadnorimskoga Carstva i kratkotrajne vladavine Ostrogota, uspostavljena je u prvoj polovici VI. st. bizantska vlast. Bizantski Osor po odluci cara Bazilija I. potkraj 870-ih plaća danak hrvatskome knezu, koji je dotad plaćao bizantskome strategu, a u X. st. kralj Tomislav priključio ga je hrvatskoj državi. Osim kratkotrajnih razdoblja vladavine hrvatskih kraljeva (Petar Krešimir IV., 1069) i hrvatsko-ugarskih kraljeva (Koloman, 1105), otokom od XI. do XIV. st. pretežito upravljaju Mlečani. God. 1358. ušao je u sastav države hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji je otok ustupio obitelji Saracen (1380), a poslije pripada knezovima Gorjanskima (1389). Pod mletačkom vlašću 1409–1797. Mlečani su ukinuli postojeći ustroj kneževina i nametnuli komunalnu upravu karakterističnu za ostale dijelove njihovih prekojadranskih stečevina. Između 1544–1606. otok je više puta stradao od uskočkih napadaja. Nakon 1797. izmjenjuju se kratkotrajna austrijska (1797–1805) i francuska (1805–14) uprava, a 1814. otok je konačno pripojen Austriji (do 1918). Po završetku I. svjetskog rata Cres je okupirala talijanska vojska; Italiji je pripao Rapallskim ugovorom 1920. Nakon II. svjetskog rata priključen je Hrvatskoj. Na otoku se dugo (do 1935) održalo slavensko bogoslužje, koje je prema pismu pape Ivana X. (925), bilo u uporabi već u X. st. Iz XI. i XII. st. potječu mnogobrojni glagoljski spomenici (najpoznatija je Valunska ploča, približno iz 1000). Župne matične knjige pisane su glagoljicom sve do XVIII. st. Na otoku se nalazila biskupija sa sjedištem u Osoru (spominje se 585), poslije (XV. st.) premještena u Cres. Osorsko-creska biskupija ukinuta je 1815. i priključena Krčkoj biskupiji.

Cres. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12707>.