STRUKE:

crkveni oci

crkveni oci, crkveni pisci ovlašteni tumačiti kršćansku predaju; to su kršćanski pisci od II. do VII. na Zapadu ili do IX. st. na Istoku; na Zapadu je posljednji Izidor Seviljski (u. 636) a na Istoku Teodor Studit (u. 826). Naime Katolička crkva postavlja tri uvjeta da netko bude crkveni otac: starina, svetost i pravovjernost. Zbog potonja dva uvjeta crkveni oci nisu Tertulijan, Klement Aleksandrijski i Origen. Od njih se kronološki najstariji nazivaju i apostolski oci, polemički pisci apologeti, a najistaknutiji crkveni naučitelji. Važni su za razvoj kršćanske vjere i upoznavanje ranokršćanske predaje. Priznati su u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi, dok protestanti ne priznaju njihov autoritet. Njihova djela proučavaju patristika i patrologija. Glavni su crkveni oci Ambrozije, Atanazije, Augustin, Bazilije Veliki, Ciprijan, Ćiril Aleksandrijski, Efrem, Grgur I. Veliki, Grgur Nazijanski, Grgur iz Nise, Hilarije, Irenej, Izidor Seviljski, Ivan Kasijan, Ivan Zlatousti, Ivan Damaščanski, Jeronim.

crkveni oci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12746>.