akvarel

ilustracija
AKVAREL, J. M. W. Turner, Pestum u oluji, nakon 1830., London, British Museum
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

akvarel (njem. Aquarell < franc. aquarelle, prema tal. acquerello ili starije acquerella, od lat. aqua: voda), slika izrađena vodenim bojama; tehnika slikanja pri kojoj voda služi za otapanje boja, biljnih ili mineralnih, u krutu obliku ili u tubama. Akvarelom se boje crteži unutar postojećih kontura, pokrivaju bojom osjenčeni crteži, laviraju crteži izvedeni nekom od grafičkih tehnika, a slika se i bez prethodnog crteža. Vodena boja pokriva tankim svijetlim, transparentnim slojem, obično bijelu, podlogu tako da ona, prosijavajući kroz boje, proizvodi dojam prozirnosti. Akvarel se izrađuje na posebnu zrnatu (hrapavu) papiru, a nekoć se upotrebljavao pergament. Zbog osjetljivosti akvarelne se slike čuvaju u mapama ili se stavljaju pod staklo. Akvarelu su srodni gvaš i tempera. Akvarel je glavna slikarska tehnika već u starom Egiptu (tzv. mrtvačke knjige slikane vodenim bojama na papirusu); u Kini se od II. st. pr. Kr. slikalo akvarelom na svili i rižinu papiru; poznat je i u starom Japanu, Indiji i Perziji. Njime se slikalo u antičkoj Grčkoj i Rimu, a javlja se i u ranokršćanskoj umjetnosti. Preko bizantskoga slikarstva prelazi u srednjovjekovne samostane u cijeloj Europi. Mnogobrojni misali, psaltiri, brevijari i ljetopisi toga doba ilustrirani su minijaturama, inicijalima i ornamentima izrađenima tehnikom akvarela (na primjer Hrvojev misal, XV. st.). Akvarelom se u doba renesanse izrađuju studije i kartoni za izradbu fresaka i tapiserija te arhitektonski crteži, a minijatura doživljava obnovu u djelovanju J. Klovića (XV–XVI. st.). Njemački renesansni majstori često akvarelom oživljuju crteže biljaka, životinja, krajolika, odjeće i drugo načinjene olovkom ili perom. Krajolici A. Dürera prve su slike te vrste u Europi. U doba baroka akvarel služi za skice i nacrte prema kojima se izvode slike u drugim tehnikama, a pomalo prelazi u pomoćno sredstvo za postizanje plastičnosti i dubine u crtežu jednom bojom, lavisom (L. Claude, N. Poussin). Slikanje krajolika akvarelom razvilo se u Engleskoj tijekom XVIII. st., gdje je zbog iznimne popularnosti postalo samostalnom slikarskom tehnikom, ravnopravnom slikarstvu uljenim bojama (G. Robertson, P. i Th. Sandby). Za engleske se primjerom povode slikari ostalih zemalja kroz sva stilska razdoblja XIX. i XX. st. (H. Daumier, E. Manet, P. Cézanne, G. Gigante, G. Grosz, P. Klee, M. Chagall i drugi). U Hrvatskoj su od XI. do XVIII. st. postojale pisarske radionice u samostanima, gdje su se u akvarelu oslikavali latinični ili glagoljski rukopisi (Zadar, Krk, Split, Senj, Dubrovnik). Slike u akvarelu, većim dijelom ilustracije i iluminacije rukopisnih knjiga iz domaćih i raznih eur. radionica, čuvaju se u riznicama crkava, samostanima i knjižnicama. Početci akvarela kao samostalnih akvareliranih crteža starih gradova javljaju se u XVII. i XVIII. st. (L.-F. Cassas). Taj su način nastavili u XIX. st. I. Zasche, H. C. von Hötzendorf i drugi slikajući krajolike, mrtve prirode i portrete. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. u toj je tehnici slikala akvarelistica S. Raškaj te E. Vidović, M. Kraljević, J. Račić, O. Iveković, a u XX. st. Lj. Babić, Z. Šulentić, Z. Prica, N. Reiser, Lj. Ivančić, J. Vaništa, K. Sirovy, A. Mateš, Ž. Lapuh, V. Rački i dr.

akvarel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1276>.