Crnogorci

ilustracija
CRNOGORCI, Biljarda na Cetinju
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

Crnogorci, južnoslavenski narod. Ime nastalo od naziva zemlje Crna Gora, gdje je najviše Crnogoraca (oko 281 000 pripadnika, 45,0% stanovništva, 2011). Većinsko su stanovništvo u svim dijelovima Crne Gore osim u sjevernom i sjeveroistočnom (povijesni Sandžak) te krajnjem jugoistočnom (oko Ulcinja). Izvan Crne Gore najviše je Crnogoraca u Srbiji (oko 65 000 pripadnika, 2011). U Hrvatskoj je 2011. bilo 4517 Crnogoraca. U planinskim dijelovima Crne Gore sačuvani su mnogi običaji i tradicije. Tradicionalno organizirani u plemena. Po vjeroispovijesti su pravoslavci; uglavnom u okviru Srpske pravoslavne crkve; manja skupina pokušava oživjeti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve (ukinutu nakon osnutka Kraljevine SHS).

Povijest

Povijest  → crna gora, povijest

Jezik

Crnogorci se služe govorima dvaju štokavskih dijalekata, novoštokavskog ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačkoga) i starijeg ijekavskoga (zetskoga), s time da prvi zahvaća zapad, a drugi istok Crne Gore. Taj se drugi govori samo u Crnoj Gori, dijelu Sandžaka i naselju Peroj u jugozapadnoj Istri. Za razliku od novoštokavskih ijekavskih govora izvan Crne Gore, taj dijalekt u samoj Crnoj Gori dijeli niz specifičnih crta sa starijim ijekavskim dijalektom, prije svega u režimu vokalskih dužina, u specifičnostima ijekavskoga jata, u dosljednome najnovijem jotovanju, u deklinaciji hipokoristika muškog roda i u dobrom čuvanju imperfekta. Pismenost se u Crnoj Gori razvija od XII. st. U početku nastaje posebna humska (orto)grafija crkvenoslavenskog jezika, ali je postupno zamjenjuju elementi raške i poslije resavske (orto)grafije. Od druge polovice XIV. st. jačaju u pismenosti domaće jezične značajke, osobito u tekstovima necrkvenoga karaktera. Nakon procvata krajem XIV. st., u doba cetinjske tiskare Crnojevića, nastupa u XVI. st. stagnacija, ali krajem XVIII. st. dolazi do obnove. Pismeni jezik u Crnoj Gori uvijek je imao manje srpskocrkvenoslavenskih i ruskocrkvenoslavenskih obilježja nego u Srbiji i Vojvodini, a od 1840-ih postupno su se udomaćili Karadžićev jezik i (orto)grafija, ali ne dosljedno. U XX. st. nameće se ijekavska verzija srpskoga književnog jezika, ali nikada s punim uspjehom. Krajem XX. st. znatan dio kulturnih radnika postupno izgrađuje poseban crnogorski standard (Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik, tom I. do 1360., Cetinje 1993., tom II. do 1995., Cetinje 1997). Provodi se i reforma grafije pa se u latinici uvode slova ś, ź (meki š i ž) i ʒ (dz), u ćirilici ć, 62720, s.

Književnost

Prvi tragovi pismenosti na crnogorskom području potječu iz ranoga srednjega vijeka. Crnogorska je pismenost, a potom i književna i kulturna djelatnost, bila uvjetovana specifičnim okolnostima homogenizacije razmjerno malobrojne etničke zajednice, njezina razvoja u suverenu naciju i izgradnje modernoga društva na zaokruženom prostoru. Premda korijeni crnogorskoga kulturnog identiteta sežu u dukljansko i zetsko razdoblje, interkulturalna participacija u tom je krugu sve do najnovijega doba bila temeljni razvojni kontekst, koji crnogorski supstrat ne isključuje, ali njegovo prepoznavanje i definiranje djelomično otežava. Moderna se crnogorska kultura s pravom poziva na duhovno i književno naslijeđe s vlastitih povijesnih rubova, jer je ono civilizacijskim i umjetničkim utjecajem održavalo i poticalo njezinu opstojnost i razvoj, pa i u razdobljima kada joj u užemu smislu nije pripadalo. Književne tradicije crnogorskoga prostora stoga bitno određuju crnogorsku književnost, ali ih ona bez ostatka ne uključuje. Tako se pretpostavlja da su u Duklji od IX. stoljeća bila u upotrebi četiri pisma (latinica, glagoljica, ćirilica i grčko pismo). Glavnina crnogorskoga prostora bila je tada, preko Barske nadbiskupije, pod snažnim utjecajem zapadnoga kulturnoga kruga. Tragovi dukljanske pismenosti sačuvani su na nekoliko darovateljskih i nadgrobnih natpisa na latinskom jeziku; nešto su mlađi »Barski epitafi«, pisani u leoninskim heksametrima, koji dokumentiraju kulturnu razinu kraja u kojem su nastali. Iz Krajine potječe legenda o Vladimiru i Kosari, koju je hagiografski obradio nepoznati Zećanin, a fragmentarno je sadržana u XXXVI. glavi »Ljetopisa popa Dukljanina«, što se, prema istraživačkim pretpostavkama, također veže za barski krug. »Vladimirova hagiografija« nastala je vjerojatno netom nakon njegove smrti 1015., ali kako je obrađivala život katoličkoga mučenika, nije utjecala na žitija što su se pod Nemanjićima prepisivala u Zeti. Kada je dukljansko-zetska država izgubila samostalnost i potpala pod Rašku, Nemanjići su nastojali suzbiti širenje i Vladimirova kulta i bogumilstva, pa se pretpostavlja da su mnogi pisani spomenici tada uništeni. Zasebnost zetske tradicije dokumentira »Miroslavljevo evanđelje« s kraja XII. stoljeća, što ga je za crkvu u Bijelom Polju priredio pisar Versameleon s naknadnim dopunama Grigorija Dijaka. Za zetskoga episkopa Neofrita priređen je pravni zbornik »Ilovačka krmčija« (1262), iako je na temelju sačuvane građe moguća tek djelomična rekonstrukcija djelatnosti zetskih skriptorija u XIII. i XIV. stoljeću. Izvjesno je da je ta djelatnost bila glavninom prepisivačka, usmjerena na težnju Pravoslavne crkve da žitijima vladara učvrsti srpski kulturni i državni okvir. U Vraki je tako nađen »Zbornik popa Vasilija zvanog Dragolja« iz toga doba, s preradbom traktata protiv bogumila i s apokrifnim tekstovima. Prepisivanje crkvenih knjiga nastavljeno je u Zeti i pod Balšićima, a osobito se vrijednim smatra »Gorički zbornik« (1441–42), s korespondencijom Jelene Balšić i Nikona Jerusanimca, duhovnika s otočića na Skadarskom jezeru, lirski i misaono obrazložena askeza u duhu bizantske književne tradicije. Zasebnim je dijelom te cjeline Nikonov sažet, slikovit putopis »Povijest o jerusalimskim crkvama«. Na Cetinju i na Obodu kraj Rijeke Crnojevića djelovala je 1483–96. ćirilična tiskara. Utemeljio ju je, prije nego što je 1490. preuzeo vlast u Crnoj Gori, Đurađ Crnojević. Sve knjige iz tiskare Crnojevića izveo je jeromonah Makarije Crnogorac, a najpoznatija je inkunabula »Oktoih prvoglasnik«, datirana 4. I. 1494. Kao što je u Crnojevića rano bio razvijen interes za talijanske poticaje u tiskarskoj vještini, iskustvo humanizma i renesanse za crnogorsku kulturu bilo je gotovo izravno. Presudna je u tom smislu bila uloga Kotora i drugih književno razvijenih sredina u Boki (Perast, Budva). Nastala u društvenim uvjetima komuna pod mletačkom dominacijom, ta je književna produkcija u tematskom, stilskom i jezičnom smislu, s obzirom na hrvatski i latinski izrazu, organski dio i hrvatske književnosti, te, baštineći iskustvo književnih dodira, ona simultano i povijesno znači inačicu crnogorskoga standarda. Sustavna književna djelatnost s ciljem emancipacije narodne kulture počinje u Crnogoraca s vladikama iz kuće Petrovića Njegoša. Iz korespondencije rodonačelnika dinastije, vladike Danila, vide se začetci toga procesa početkom XVIII. stoljeća. Vasilije Petrović Njegoš potiče školovanje mladih Crnogoraca u Rusiji, piše knjige (»Knjiga za Črnogorce vasenat venetski«; »Za Albricu i za Bolicu i Crnogorce u senat«; 1744) i pjesme (»Crna Gora«, u zborniku »Cetinjski ljetopis«). Na ruskome je u Moskvi objavio »Istoriju o Černoj Gori« (1754). U to je doba važan spis o Crnoj Gori napisao i prvi crnogorski doktor filozofije (disertacija mu je 1752. tiskana u Halleu) Jovan Stefanov Balević, a čuva se u Petrogradskom arhivu. Književnopovijesnu vrijednost ima i rukopis nepoznatoga Cetinjanina iz 1774. pisan ruski (»Kratki opis Zete i Crne Gore«), karakterističan po tendenciji protiv vladika. Početak XIX. stoljeća prvo je razdoblje organiziranoga književnoga života u Crnoj Gori. Osnovana je tiskara 1834., 1835. pokrenut je kalendar »Grlica« s književnim prilozima. Kult narodne predaje postupno postaje povijesnom predodžbom sa snažnim uporištem u pučkom, usmenom pjesništvu. To je napose došlo do izražaja u »Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj« (1833) Sime M. Sarajlije i deseteračkim pjesmama o crnogorskim bojevima i junacima Petra I. Petrovića Njegoša (»Poučenje u stihovima«), čija je »Kratka istorija Crne Gore« izašla posmrtno u »Grlici« 1835. Uz rodoljubno i misaono pjesništvo (epika, himne), njegovala se i ljubavna te didaktična lirika. Književnosti pripadaju i rukopisne poslanice, tradicionalan i specifičan oblik komunikacije crnogorskih vladara s narodnim skupštinama. Zrelu autorsku vrijednost deseteračkoga stiha i naslijeđene duhovne koncepcije postigao je u poemi »Luča mikrokozma« (1845) i osobito u spjevu »Gorski vijenac« (1847) Petar II. Petrović Njegoš. Gnomičnost i angažiranost Njegoševe imaginativne projekcije znatno nadilaze okolnosti i mogućnosti tadašnje crnogorske sredine pa otada nadalje znače kanonski, kriterijski prag crnogorske nacionalne kulture. Na pozadini romantičarske slike svijeta, Njegošev se jezik u drami »Lažni car Šćepan Mali« (1851) približio razgovornim oblicima, pa i u standardnojezičnom pogledu crnogorska književnost počinje očitovati originalnu poziciju u odnosu na srodne idiome s kojima je bila u dodiru, srpski i hrvatski. Romantičarska je koncepcija dosljedno provedena u pjesmama Stevana Perovića Cuce; najplodniji je liričar tradicionalni, himnični pjesnik Jovan Sundečić, pokretač prvih crnogorskih književnih časopisa (»Orlić«, »Crnogorka«). U tim i u drugim časopisima (»Crnogorac«, »Luča«, »Književni list«) u drugoj polovici XIX. stoljeća počinju se razvijati prepoznatljivi aspekti crnogorske kulturne zasebnosti, i to na temelju etičkih vrijednosti sadržanih u kategoriji čojstva te samosvojnosti društvenoga razvoja. Crnogorski vladar Nikola I. Petrović dominirao je dugim razdobljem, podređujući svoja visoka literarna nastojanja (pjesme, drame, dnevničko-memoarska proza) političkom pragmatizmu. Najpoznatija mu je pjesma »Onam’ onamo«, a najveću je popularnost stekla romantična drama »Balkanska carica« (1854), koja historijski siže projicira u moderan državotvorni koncept. Zbog Nikolinih ambicija, kazalište i književna djelatnost dobivali su privilegiran položaj s obzirom na realne mogućnosti crnogorskoga društva. Kulturni entuzijazam bio je tada za Crnogorce isto što i borba za samobitnost, pa iako nema znatnijih pojedinačnih dosega, pjesništvo, novelistika i kritika (Lazar Tomanović) dobivaju zamah. U dotad nepoznatoj širini književnoga rada izdvajaju se dva konzistentna opusa, Stefana Mitrova Ljubiše i Marka Miljanova Popovića. Ljubišine zbirke »Pripovijesti crnogorske i primorske« (1875) i »Pričanje Vuka Dojčevića« (1879) te djela Marka Miljanova »Primjeri čojstva i junaštva« (1901) i »Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi« čine duhovni most od Njegoša prema modernističkim kretanjima. Gubitkom državnoga okvira 1918. započinje otvorena ili posredna denacionalizacija crnogorske kulture. Crna Gora za crnogorske pisce prestaje biti neposredni životni prostor, oni se prema logici kulturne politike afirmiraju na širem planu, a Beograd preuzima središnju poziciju njihova sjedišta, čak i onda kada zavičaj njeguju kao duhovni, psihološki i semantički ključ vlastite posebnosti. Tako je i časopis »Lovćenski odjek«, koji se pojavio 1925., bio pod trajnim pritiskom zbog »dijalektalne« razlikovnosti. Dominantni, određujući položaj srpskoga kulturnoga središta nije se promijenio ni nakon revolucionarnoga prevrata 1940-ih, kada je Crna Gora vratila samosvojnost, a njezina kultura stekla razvijenu organizacijsku strukturu modernoga društva s institucijama, visokim školama, bibliotekama, nakladništvom, novinama i časopisima.

Pjesnik, prozaik i kritičar Risto Ratković, koji je započeo kao nadrealist zbirkom pjesama »Mrtve rukavice« (1927), autor je poetski i socijalno intoniranoga prvoga crnogorskoga romana »Nevidbog« (1933). Pjesnik Mirko Banjević zbirkom »Pobune uma« (1930) izražava pobunu i borbeno raspoloženje svojega naraštaja, a u poemi »Brijest« osuđuje velikosrpsku politiku prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Pripovjedač Nikola Lopičić u zbirci »Seljaci« (1939) opisuje socijalnu bijedu na crnogorskom selu, a blizak mu je Dušan Đurović u zbirci pripovijedaka »Među brđanima« (1936) i u romanu »Dukljanska zemlja« (1939). Pjesnik i prozaik R. Zogović u »Internaciji Crne Gore« (1936) progovara o okupaciji Crne Gore, u poemi »Došljaci – Pjesme Ali Binaka« (1937) o socijalnom i nacionalnom ugnjetavanju Albanaca, a u zbirci »Plameni golubovi« (1937) osuđuje ratni pokolj. Pjesnik Janko Đonović objavljuje zbirku »Živi portreti« (1927), nedovršenu poemu »Crnci i Crnogorci« (1928) o izrabljivanju i stradanju Crnaca i Crnogoraca u američkim rudnicima, te zbirku »Dvije rijeke« (1938), zajedno sa srpskim pjesnikom Tanasijem Mladenovićem. Razdoblje 1941–45. odlikuje borbeni, propagandni i narodnooslobodilački duh. Pisci u poraću stvaraju u tradiciji socrealizma. Najsugestivnije slike surove zbilje II. svjetskoga rata donose M. Banjević u pjesmama »I to je slava« i »Razgovor kostiju«, u poemi »Sutjeska« (1946), R. Zogović u »Pjesmi o biografiji druga Tita«, D. Kostić u partizanskim lirskim pjesmama. U istom smjeru nastavlja naraštaj pisaca iz 1940-ih: pjesnici Sait Orahović, Stefan Mitrović, Aleksandar Ivanović, prozaik i dramaturg Vladimir Mijušković i, najvažniji među njima, romanopisac i pripovjedač M. Lalić, koji je u crnogorskoj književnosti XX. stoljeća ostvario najveće umjetničke domete, osobito u romanima »Hajka« (1960) i »Lelejska gora« (1962), u kojima je višeslojnim i višeznačnim vizijama i sintezama dao epopeju rata i revolucije. Osim M. Banjevića, R. Zogovića, J. Đonovića, D. Kostića, Radonje Vešovića i Čede Vukovića, nakon 1953. djeluju pisci koji stvaraju u tradicionalnome (Janko Vujisić) ili u egzistencijalnom duhu: pjesnici Branko Banjević, Gojko Janjušević, Matija Bećković, J. Brković, S. Perović, Gojko Dapčević, Ratko Vujošević, Momir Marković, Vojislav Vulanović, Milo Kralj, Dragutin Vujanović, P. Popović, Žarko Đurović, Ivan Ceković, Velimir Milošević, Svetozar Radonjić-Ras, Vukman Otašević, Ranko Jovović, Miroslav Đurović, Dragoljub Jeknić, Slobodan Popović, postmodernisti s Mladenom Lomparom na čelu; prozaici B. Pekić, M. Kovač, S. Asanović, D. Nikolić, Niko Jovićević, B. Šćepanović, Bogdan Šekler, M. Bulatović, S. Bulajić, Miladin Ćulafić. Književni su kritičari, esejisti i povjesničari Trifun Đukić, Vido Latković, Nikola Banašević, Jevto M. Milović, Milorad Stojović, Božo Milačić, Božidar Pejović, Radoslav Rotković, Vojislav P. Nikčević, Radoje Radojević, Danilo Radojević, Milorad Nikčević, Novak Kilibarda, Radomir Ivanović, Slobodan Tomović, Jovan Čađenović, Krsto Pižurica, Živko Đurković, Slobodan Vujačić, Slobodan Kalezić. Važniji su književni časopisi i revije »Stvaranje« (od 1946), »Susreti« (1953–62), »Ovdje«, »Glasnik Odjeljenja umjetnosti CANU«, »Doclea DANU«.

Kazalište

Prva kazališna kuća, nazvana Zetski dom, izgrađena je u Cetinju 1888. Prije toga su cetinjska i podgorička kazališna družina predstave izvodile po kućama, pa je tako 1884. izvedena »Balkanska carica« Nikole I. Petrovića Njegoša, koji je najzaslužniji za razvoj crnogorskoga kazališta. U Zetskom je domu 1910–15. djelovalo Kraljevsko crnogorsko narodno pozorište, a 1910. gostovalo Hrvatsko zemaljsko kazalište. S I. svjetskim ratom djelatnost crnogorskoga kazališta zamire. Nakon rata djeluju diletantske družine u Cetinju, Nikšiću, Podgorici, Baru i Ulcinju, a u zgradi Zetskoga doma 1931. počelo je djelovati Narodno pozorište Zetske banovine. Od partizanskih kazališnih trupa 1944. stvoreno je prvo Narodno pozorište NRCG u Cetinju. Narodno pozorište u Nikšiću osnovano je 1949., u Kotoru 1950. Ta su kazališta nakon reorganizacije 1958. ukinuta i nastavljaju raditi poluprofesionalno, a u Titogradu (danas Podgorica) osnovano je 1962. Crnogorsko narodno pozorište kao jedini profesionalni nacionalni teatar, koji djeluje i danas. Dio je scenske kulture i drevno folklorno kazalište: umiri, krvna kola, dijeljenje megdana, ukopi, božićni i svadbeni običaji, narodno sudovanje i druge izvedbe dramskoga značaja (npr. »Tušinska igra« koju je 1873. zabilježio L. Kostić).

Likovne umjetnosti

U starom vijeku isprepleću se na području Crne Gore ilirski, grčki i rimski utjecaji; iz doba kasne antike sačuvani su spomenici u Duklji (Doclea) i Risanu (mozaik iz II. st.). Iz ranokršćanskog su doba bazilika u Duklji i Doljanima kraj Podgorice, a iz predromanike crkvice slobodnih oblika u priobalju, istoga tipa kao one u Hrvatskoj (sv. Tome u Kutima, sv. Luke u Kotoru). Umjetnički spomenici priobalja današnje Crne Gore gotovo su u potpunosti vezani uz umjetnost Zapada. Posebnu su ulogu pritom imali Dubrovnik a poslije i Venecija kao velika umjetnička središta (→ boka kotorska). Duh romaničke umjetnosti odražavaju iluminacije »Miroslavljeva evanđelja« (XII. st.). Iz XIII. st. vrijedne su freske u manastiru Morači. Crkvena arhitektura u unutrašnjosti zemlje, vezana uz pravoslavlje, razvijala se pod utjecajem bizantske i srpske arhitekture (Budimlja, Bijelo Polje, Morača), a to vrijedi i za XV. st. – ciklusi zidnih slika u crkvama i manastirima (Morača, Pljevlja, Nikoljac). U početku XVII. st. zidne slike i ikone radio je Đorđe Mitrofanović (Morača), u drugoj polovici XVII. i u početku XVIII. st. isticali su se slikari fresaka zograf Radul (Nikoljac) i daskal Dimitrije, začetnik bokokotorske slikarske porodice Dimitrijević-Rafailović, koja je djelovala do sredine XIX. st. U XV. st. i poslije nastalo je nekoliko iluminiranih rukopisa (»Cetinjski psaltir«, prva polovica XV. st.) Do snažnijega prodora renesanse došlo je na Cetinju (dvorac, 1482; crkva Zetske mitropolije). U drugoj polovici XIX. st. u Crnu Goru došli su češki slikar J. Čermák, hrvatski slikari F. Quiquerez i V. Bukovac te srpski slikar P. Jovanović. Od domaćih umjetnika s kraja XIX. i u početku XX. st. isticali su se Anastas i Špiro Bocarić, Ilija Šobajić i Pero Poček te kipar Marko Brežanin. Generacija umjetnika između dvaju ratova vezana je pretežito uz Beograd: slikari Milo Milunović i Petar Lubarda, koji su 1947. na Cetinju osnovali prvu Umjetničku školu, kipar Risto Stijović te slikari i grafičari Miloš Vušković, Mirko Kujačić, Mihailo Vukotić, Ivo Novaković. Nakon 1945. razvija se intenzivna građevna djelatnost (zgrada Izvršnoga vijeća, hoteli »Crna Gora« i »Podgorica« – sve u Podgorici). Gradnja turističkih objekata u Boki kotorskoj, Budvi, Sv. Stefanu (od 1955. grad hotel), u Miločeru i Ulcinju. God. 1974. dovršen je monumentalni Njegošev mauzolej na vrhu Lovćena, rad I. Meštrovića. Suvremeni likovni izraz zastupaju slikari Vuko Radović, Aleksandar Prijić, Gojko Berkuljan, Branko Filipović, Vojislav Stanić, Miodrag Đurić-Dedo, Miloš Sobaić i Dimitrije Popović te kipari Luka Tomanović, Stevan Luketić i Srđan Kovačević.

Glazba

Izraziti stereotipi na području tradicijske glazbe u Crnogoraca epske su pjesme uz pratnju gusala, koje izvode muškarci, i lirske tužbalice, što ih izvode žene. S obzirom na regionalne značajke, razlikuju se četiri područja: Centralno područje, koje obuhvaća Staru Crnu Goru i jednim dijelom Brda; Područje Bijelog Polja, Ivangrada, Pljevlja i drugoga dijela Brda (dio nekadašnjega Sandžaka); Plavsko-gusinjska kotlina i Primorje. Na Centralnom području dominira jednoglasno izvođenje melodija malena opsega dinarskoga tipa. Dio nekadašnjega Sandžaka obilježuju u urbanim naseljima izrazitije posljedice višestoljetne osmanske nazočnosti (melizmatičnost, česta povećana sekunda u melodijama, ritam aksak). U Plavsko-gusinjskoj kotlini, osim značajki prvih dvaju područja, karakteristično je povremeno sekundno dvoglasje te umetanje slogotvornih konsonanata. Područje primorja očituje još veću raznovrsnost, jer u njemu osim značajki drugih crnogorskih područja, poglavito središnjega, živi i tradicija višeglasnog pjevanja, nalik na tradiciju susjednoga dalmatinskog priobalja. Najpoznatija su tradicijska glazbala gusle, pastirska flauta, duduk i dvocijevne diple s mijehom ili bez njega. Žene pjevaju uz okretanje tepsije. Plesne pokrete (kolo) najčešće prati pjevanje sudionika. – Najstariji podatci o crkvenoj glazbi na području Crne Gore datiraju s kraja XV. st., a prve duhovne skladbe nastale su u XIX. st. u Kotoru, gdje je djelovalo pjevačko društvo Jedinstvo (osnovano 1839) i Građanska glazba grada Kotora (osnovana 1842). Cetinjska čitaonica utemeljila je 1871. Pjevačko društvo na Cetinju, a to su slijedile i čitaonice u drugim crnogorskim gradovima. Prvu i drugu crnogorsku vojnu muziku utemeljili su Česi Anton Šulc i Franjo Vimer. Uz strance (D. de Sarno San Giorgio i R. Tolinger) u XIX. st. djelatni su bili i crnogorski skladatelji: Špiro Jovović (1826–95) i Jovan Ivanišević (1861–89), a u XX. st. Aleksa Ivanović, Jovan Milošević i A. Homen. Muzička akademija u Podgorici djeluje od 1980.

Film

Prva projekcija održana je 1902., prvo stalno kino otvoreno je u Cetinju 1908., prva snimanja (dokumentarnih filmova) izvode stranci (među njima i Hrvati J. Karaman i J. Halla, za Kraljevine Jugoslavije i B. Gušić). Kinematografska djelatnost organizira se nakon II. svjetskog rata. Prvi film (reportažni) realiziralo je 1951. poduzeće Lovćen film (poslije je proizvodnju preuzeo Zeta film), a prvi je igrani film »Lažni car« (1955) Veljka Stojanovića. Od redatelja se još ističu Branko Bastać, Zdravko Velimirović, Milo Đukanović, Vlatko Gilić, Živko Nikolić, Krsto Škanata i Radomir Šaranović. Produkcijski uvjeti nisu najpovoljniji, proizvode se većinom dokumentarni filmovi, pa zato mnogi sineasti Crne Gore djeluju u većim filmskim centrima bivše Jugoslavije.

Crnogorci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 19.1.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=12799>.