Černiševski (Černyševskij) [č’irnɨš’e'fsk’ij], Nikolaj Gavrilovič, ruski publicist i književnik (Saratov, 24. VII. 1828 – Saratov, 29. X. 1889). Od 1854. s N. A. Njekrasovom i N. A. Dobroljubovom surađivao u časopisu Sovremennik i postao vrlo utjecajan među ruskim radikalima. Zbog prevratničke djelatnosti 1862. zatvoren, a 1864. osuđen na sedam godina robije i doživotno progonstvo u Sibir. Tek 1889. dopušten mu je povratak u Saratov. Kao filozof bio je pod utjecajem Hegela i Feuerbacha pa mu disertacija Estetski odnosi umjetnosti prema zbilji (Êstetičeskie otnošenija iskusstva k dejstvitel’nosti, 1855) poriče idealizam i dokazuje kako »lijepo u životu stoji iznad lijepoga u umjetnosti«. U književnoj kritici Ogledi o Gogoljevu razdoblju ruske književnosti (Očerki gogolevskogo perioda russkoj literatury, 1855) traži da književnost bude sredstvom društvene kritike. Kao ekonomist kritički je razradio političku ekonomiju J. S. Milla, kao publicist znao je nastupiti i protiv velikoruskog nacionalizma. U zatvoru je napisao roman Što da se radi? (Čto delat’?, 1863), u kojem se zalagao za ravnopravnost žena, napredak putem zadružnih radionica, etiku »razumnog egoizma«, i stvorio fantastičnu, utopijsku sliku budućnosti (zamišljenu prema F. M. Ch. Fourieru). Didaktika romana znatno je utjecala na mlade naraštaje unatoč redarstvenim zabranama do 1905. god. Spise Černiševskoga cijenili su europski i ruski socijalisti, ali je s njegovim utopijskim nacrtima književno polemizirao Dostojevski, a mjesto u ruskoj kulturi osporavao mu je i Nabokov. Socijalističke ideje Černiševskoga prihvaćane su u rusofilskim agrarnim sredinama (S. Marković u Srbiji, Lj. Karavelov u Bugarskoj). U Hrvatskoj je književno-kritičke poglede Černiševskoga popularizirao među mladim pravašima 1880-ih god. Bugarin Ilija Milarov, a tendenciozni roman oponašao Pajo Žetić (Žarko i Jelka).
