Česi

ilustracija
ČESI, fontana iz XV. st., Kutná Hora
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Česi, zapadnoslavenski narod u Češkoj (oko 9,5 milijuna pripadnika; 90,4% stanovništva). U Slovačkoj živi oko 40 000 Čeha, a u Hrvatskoj ih je 2011. bilo 9641, najviše u Daruvaru, Grubišnom polju, Kutini, Pakracu i okolici. Između V. i VI. st. Česi naseljavaju kraj oko srednjega toka Labe i postupno se šire po Češkoj i Moravskoj. Slavenski češki element prevladao je u VII. st. asimiliravši ostatke keltskih i germanskih naroda. U IX. st. Češka je ušla u sastav Velikomoravske Države i otada su se Moravci i Česi sustavno pokrštavali. S razvojem kapitalizma u XVIII. i početkom XIX. st. konsolidira se češka nacija (češki preporod) i oblikuje suvremeni standardni i književni jezik. Među Česima se razlikuje niz jasno diferenciranih regionalnih skupina, od kojih su najizrazitije: Hanaci, Lahi i Valahi u Moravskoj te Hodi i Blataci u Češkoj. Stoljećima okruženi Germanima i izloženi germanizaciji (osobito nakon ulaska čeških zemalja u sastav Svetoga Rimskog Carstva u drugoj polovici XII. st. i jake njemačke kolonizacije u potonjim stoljećima), preuzeli su od njih niz elemenata materijalne i duhovne kulture. I uz jake utjecaje, koji su na selo dolazili iz grada (utjecaj baroka na formiranje nošnje, dekoraciju pokućstva i dr.), kultura Čeha sačuvala je mnogo starih slavenskih kulturnih elemenata, koji su osobito izraziti u Moravskoj. To su u prvom redu vjerovanje u različite demone (rusalky, sudičky), zatim agrarni običaji, pa običaji i magični čini pri porođaju, svadbi, pogrebu itd., koji imaju mnogo sličnosti s običajima i vjerovanjima drugih Slavena. Narodna nošnja uglavnom se izgubila ili je samo djelomično sačuvana. Na području kućne radinosti (drvorezbarstvo, čipkarstvo, lončarstvo) javljaju se, uz samorodne elemente, i utjecaji srednjoeuropskih stilova likovne umjetnosti. Odlikuju se velikim bogatstvom narodnih pjesama, osobito ljubavnih, te melosom i plesovima.

Povijest

Povijest  → češka, povijest

Jezik

Češki jezik pripada skupini zapadnoslavenskih jezika. Njegovi dijalekti svrstavaju se u 4 narječja: užečeško, hanacko, istočnomoravsko i laško. Zapadnoslavensku osnovicu pokazuje čuvanje tl, dl (sadlo: salo) i kv, gv (květ: cvijet), također prijelaz t, d, u c, z (noc, meze <* meʒa: međa). Sa slovačkim jezikom dijeli južnoslavenski tip metateze likvidâ (izuzev početni slog s cirkumfleksom) i prijelaz g > h (faringalni zvučni spirant), čuvanje slogotvornih r i l, a većina dijalekata i čuvanje vokalske dužine. Češke su specifičnosti glas ř (sliveno r + ž) od palatalnoga *r’ (moře: more) i prijelaz a > e i u > i iza palatalnih suglasnika (duše: duša, lidé: ljudi). Suvremeni pravopis ne bilježi jednačenja po zvučnosti i mjestu tvorbe, a u grafiji su specifična slova ř, ě i ů. Slova i i y raspoređuju se po podrijetlu, a oba označuju glas i. Oblikovao se na srednjočeškoj osnovici (govoru Praga i šire okolice) što je u XIV. st. postala kulturni interdijalekt. Naslanjajući se na crkvenoslavensko-glagoljsku baštinu, oživljenu dolaskom hrvatskih glagoljaša u Prag (1347), i na literaturu predstandardnoga razdoblja, češko jezikoslovlje počinje se razvijati od osnutka Karlova sveučilišta 1348. Tomu povijesnom kontekstu pripada prvi veliki leksikograf Klaret (Claretus de Solencia). Tadašnji kombinirani pravopis latinične grafije reformator Jan Hus preoblikovao je u novi, dijakritični pravopis. Hus je početkom XV. st. potaknuo proces jezične standardizacije. Reformacija je posebno popularizirala »Bibliju« (sačuvano je 20 cjelovitih prijevoda i više od 100 biblijskih fragmenata, nastalih do polovice XV. st.), a pojava tiska omogućila je širenje pismenosti. Kulturna djelatnost Češke braće, narodnih humanista i učitelja okupljenih u reformacijskoj crkvi – Bratskoj zajednici (Jednota bratrská), pribavila je XVI. st. naziv »zlatnoga vijeka češke pismenosti«. Tada je češki postigao sve atribute književnog jezika. Među pripadnicima Bratske zajednice ističe se J. Blahoslav, čiji je prijevod »Novoga zavjeta« (1564) sastavni dio znamenite »Kraličke biblije« (»Bible kralická«, 1579–93). Tu je epohu svojim imenom obilježio polihistor i leksikograf Daniel Adam z Veleslavína, koji je između 1579. i 1598. tiskao četiri velika rječnika (češki obrađuje uz latinski, grčki i njemački leksik). U opisu jezične strukture sve dotadašnje gramatike svojom sustavnošću nadmašuje dvodijelna češka gramatika (1603) Vavřinca Benedikta z Nedožier, koja kodificira klasičnu književnojezičnu normu XVI. st. Nastup protureformacije (1619) označava početak destabilizacije i postupne dezintegracije norme. O takvoj jezičnoj situaciji svjedoče jezični priručnici predstavnika katoličke obnove M. V. Šteyera, puristički pokušaji J. Konstaneca (1667) i V. J. Rose (1672) da se očuva klasični književni jezik, te neuspjelo jezično normiranje u XVIII. st. (V. Jandyt, P. Doležel, K. Vusín). Unatoč dominaciji njemačkog jezika, koncem XVIII. st. nastaju povoljnije okolnosti koje su omogućile i novo poglavlje u povijesti češkog jezika i jezikoslovlja. Postupnu bohemizaciju kulturnog i znanstvenog života prate nova filološka zbivanja (Katedra za češki jezik na Karlovu sveučilištu osnovana je 1793). Problematična jezična situacija proizvela je mnoštvo, dobrim dijelom purističkih, jezikoslovnih radova (između 1775. i 1825. tiskano je 28 gramatika i 14 rječnika). Vodeći je jezikoslovac toga doba »otac slavistike« i utemeljitelj moderne bohemistike J. Dobrovský. Preuzevši klasičnu normu XVI. st. kao osnovu književnog jezika, Dobrovský je teorijski uspostavio kontinuitet u procesu standardizacije. Takav anakroni postupak imao je za posljedicu stvaranje i jačanje općečeškog supstandarda koji je do danas svojevrstan fenomen među slavenskim idiomima. Jezični obrazac Dobrovskoga svojim je stavovima o jeziku i književnosti osuvremenio J. Jungmann. Prvu polovicu XIX. st. obilježavaju sporovi između purista i antipurista, plodna djelatnost mnogobrojnih terminoloških komisija. Rezultat su kolektivnoga rada pod vodstvom P. J. Šafaříka npr. njemačko-češki rječnici znanstvene terminologije (1850. i 1853). Nova češka književnost, stasala u duhu nacionalnog preporoda i sveslavenstva, u početku eksperimentira s jezikom. Lingvist Jan Gebauer autor je češke povijesne gramatike (1894., 1896., 1929) i priručne gramatike suvremenoga češkog jezika (1900), kojom revidira arhaičnu normu Dobrovskoga. Nakon niza pravopisnih sporova književni se jezik stabilizirao (prebrodio je i ustavno proglašenje tzv. čehoslovačkoga jezika 1920). Mlađa generacija lingvista – F. Trávníček, B. Havránek i dr. – 1930-ih godina okupljena u Praškome lingvističkom krugu, djelujući na strukturalističkim načelima, oblikovala je i novi, do danas aktualni sociolingvistički pogled na pitanja književnog jezika.

Književnost

Početci češke pismenosti vezani su za misiju svete braće Ćirila i Metoda. O najstarijoj pismenosti svjedoči nekoliko staroslavenskih spomenika: »Kijevski listići«, »Praški odlomci«. Najvažniji je spomenik staroslavenske pismenosti »Legenda o životu i mučeničkoj smrti kneza Václava« (umro 929), koju je sredinom X. stoljeća napisao anonimni svećenik slavenskoga obreda, a sačuvana je u hrvatskim i ukrajinskim glagoljičnim prijepisima iz XIV. i XV. stoljeća. Iz X. stoljeća sačuvala se legenda o sv. Václavu (»Vita et passio sancti Venceslai et sanctae Lidmilae, aviae eius«), pripisana redovniku Kristijanu. Poslije latinski jezik potiskuje slavenski. U XII. stoljeću Kosmas, »Herodot češke historiografije«, napisao je na latinskom jeziku prvu narodnu kroniku Čehâ (Chronica Boëmorum). U XII. stoljeću nastala je najstarija češka duhovna pjesma »Hospodine, pomiluj ny«, sa sačuvanim staroslavenskim jezičnim elementima. U XIII. stoljeću nastala je »Svetovaclavska pjesma«, u počast beatiziranomu knezu Václavu, zaštitniku češke zemlje. Najvažnije češko djelo kasnoga srednjovjekovlja odlomci su stihovanoga romana o Aleksandru Velikom (oko pet tisuća rimovanih osmeraca). U toj »Aleksandreidi« oslikane su i onodobne prilike, a u rimovanoj, tzv. »Dalimilovoj kronici« (s početka XIV. stoljeća, nepoznata autora), vidljiva je rodoljubna težnja i otpor njemačkim utjecajima. Rimski car i češki kralj Karlo IV. Luksemburgovac osnovao je Praško sveučilište (1348), na kojem se u drugoj polovici XIV. stoljeća školovao Tomáš Štítný, prvi češki književni profesionalac, pisac moralističkih i religioznih spisa. Novi polet donosi pokret reformizma, kojemu je na čelu bio Jan Hus, sveučilišni profesor u Pragu, koji je stekao utjecaj javnim predavanjima (u tzv. Betlehemskoj kapeli), a posebice češkim i latinskim parafrazama i komentarima engleskoga teologa J. Wycliffea. Husitski se vjersko-socijalni pokret širio te jačao češki jezik kao jezik uprave i društvene komunikacije, ali je zbog vjerske isključivosti sveo književnost na poučne i moralističke spise. U XVI. stoljeću razvila se popularna historiografija, koja je bilježila borbe između nasljednika husitizma (utrakvista, Jednote) i pristašâ katolicizma. Povijesna djela pišu se na osnovi dokumenata, ali nastaju i popularne kronike, primjerice »Kronika Václava Hájeka z Libočan«, napisana u duhu pučkih predanjâ. Najistaknutiji pisac druge polovice XVI. stoljeća bio je J. Blahoslav, biskup Jednote, koji je humanističku izobrazbu spojio s tradicijama husitizma. Preveo je »Novi zavjet«, a mlađi članovi Jednote »Stari zavjet«: glasovita »Kralička biblija« (»Bible kralická«, tiskana 1579–93. u Moravskoj) oblikovala je jezično-književni standard prije preporoda. Polihistor i nakladnik Daniel Adam z Veleslavína zaslužan je za razvoj humanističke obrazovanosti u tzv. »zlatnom vijeku« češke književnosti, na prijelomu XVI. i XVII. stoljeća. U doba katoličke reakcije djelovao je J. Á. Komenský, posljednji biskup Jednotin, čija su pedagoška i filozofska djela nastala u progonstvu. Protureformacija je doba slabljenja kulturne djelatnosti u češkim zemljama: svijetla je točka polihistor B. Balbín. Povoljne prilike nastale su u doba prosvjetiteljstva, potkraj XVIII. stoljeća. Obrazovano društvo bilo je njemački orijentirano, a češki jezik stagnirao je pod pritiskom protureformacije. Prijelom je vidljiv u filološkim i književnopovijesnim spisima J. Dobrovskog, školovanoga na klasičnim uzorima, ali sklonoga idejama prosvjetiteljstva. Dobrovský je položio temelje znanosti o jeziku i književnosti, naglašavajući značenje husitskoga doba. Svoj znanstveni uvid postavio je na široku slavensku osnovu i smatra se utemeljiteljem slavenske filologije. Istaknuto mjesto u nizu preporodnih kodifikatora i stvaralaca češkoga književnoga jezika zauzima J. Jungmann. Njegova nastojanja u filologiji i povijesti književnosti nastavljaju poliglot P. J. Šafářík i historiograf F. Palacký. Za sveslavenske ideje u doba romantizma zalagao se pjesnik J. Kollár. Njegov zbornik soneta »Kći Slave« (»Slavy dcera«) snažno je djelovao i na hrvatsko preporodno pjesništvo. Pjesnici romantizma nadahnjivali su se izgubljenim pučkim pjesništvom, pa tako V. Hanka »otkriva« tzv. »Královédvorský rukopis« i »Zelenohorský rukopis«, s tobožnjim fragmentima pretkršćanske lirike i epike. Zanimanje za pučko pjesništvo dolazi do izražaja u pjesmama F. L. Čelakovskog i K. J. Erbena: odjeci su to ruske i češke narodne poezije, uz niz balada snažne emotivnosti. J. K. Tyl uvodi historizam u patetičnim, stihovanim tragedijama s povijesnom tematikom. Iznimno mjesto u romantizmu zauzima K. H. Mácha. Njegova poema »Máj« postaje emblematičnom u novom književnom naraštaju. Jedan od ideologa probuđenoga građanstva bio je uz F. Palackoga i K. Havlíček Borovský: u književnost je ušao 1840-ih kao demokrat i satiričar. Za Bachova apsolutizma B. Němcová povezuje u svojim prozama romantičnu ljubav prema domovini s realističkom slikom stvarnosti. Književni almanasi (»Lada Niola«, 1855., i »Máj«, 1858) označuju borben nastup mladoga naraštaja »majevaca«. Pod egidom Máchina »Mája«, u duhu ideja Mlade Njemačke, radikalna mlada generacija traži slobodu stvaranja, odbacujući preživjeli epigonski romantizam. Tu je središnja umjetnička osobnost J. Neruda, najznatniji pjesnik i pripovjedač XIX. stoljeća. Istaknutiji članovi skupine bili su V. Hálek, A. Hejduk i K. Světlá. U tijeku 1870-ih i 1880-ih vidljive su dvije struje: tzv. nacionalna okupljala je tradicionaliste, dok je kozmopolitska nastojala unijeti europske poticaje; prva je svojim predstavnicima smatrala S. Čecha i A. Jiráseka. Václav Beneš Třebízský objavio je niz povijesnih romana i pripovijedaka. Predstavnici kozmopolitske struje bili su J. V. Sládek, J. Zeyer i J. Vrchlický; potonji je snažno utjecao na mladoga R. M. Rilkea. Bijeg od života bio je središnji motiv pjesništva dekadentne struje češke moderne (K. Hlaváček, J. Karásek), a njezini su najznačajniji predstavnici bili J. S. Machar, A. Sova i O. Březina. Machar odbacuje rodoljubne tonove, naglašavajući pravo pjesnika na osobnu, lirsku ispovijed. A. Sova, čelni liričar moderne, nalazi nadahnuće u intimi i prirodi, razočaran životom velegrada. O. Březina, »otac češkoga simbolizma«, bavio se metafizičkim pitanjima mistički koncipirane umjetnosti. – Na suprotnoj strani stoji poezija P. Bezruča, barda šleskih rudara, koja spaja nacionalnu patetiku s tamnim socijalnim tonovima. Proza je toga razdoblja folklorno-regionalna i osjetljiva na društvene suprotnosti pa ih oblikuje u realističkoj i naturalističkoj maniri (A. Stašek, K. Rais). Najuglednije je pero pripovjedačke proze na početku XX. stoljeća K. M. Čapek-Chod, dok spisateljice nastavljaju tradiciju B. Němcove i K. Světle (R. Svobodová, B. Benešová i A. M. Tilschová). Utjecajna je osobnost češkoga književnoga prijeloma stoljećâ bio F. X. Šalda, kritičar britka duha i europskih vidikâ, pjesnik i romanopisac. Češko pjesništvo uoči I. svjetskoga rata obiluje djelima socijalno-kritičkih tema. Pjesnici tzv. »generacije buntovnikâ« (F. Šrámek, F. Gellner, K. Toman) skloni su realističkoj fakturi, dok pripovijetka i roman otkrivaju modernu životnu i društvenu problematiku (J. Herben, A. Stašek, T. Nováková, J. Arbes, J. Zeyer, S. Čech); realistička, naturalistička i simbolistička drama distancira se od poetike starijega romantičkoga kazališta, pri čemu prednjače inscenacije u Narodnom kazalištu, središnjoj teatarskoj kući u predraću (V. i A. Mrštík, J. Kvapil, J. Hilbert, F. Šrámek, V. Dyk, J. Mahen). – Osnutak neovisne Čehoslovačke Republike 1918. daje snažan poticaj razvoju književnosti. Nakon kratka razdoblja »proleterske poezije«, kojoj uz pjesništvo anarhista S. K. Neumanna, vitalista J. Hore i unanimista J. Hořejšoga ton daje socijalno-kritički neosentimentalizam i naivizam J. Wolkera, posebno je važan nastup avangardnih pjesnika »devětsilske generacije«, među kojima se ističu V. Nezval, J. Seifert, K. Biebl, F. Halas, V. Závada i V. Holan. Poetološku i estetičku osnovu pokreta osmišljuje teoretik umjetnosti K. Teige, pokretač i urednik avangardnih zbornika i časopisa (»ReD«, »Život«), utemeljitelj poetizma teorijski zasnovanoga u ludičkom estetizmu i fantastičkoj asocijativnosti. Među proznim piscima tradicionalne fakture, sklonima modelnim prikazima aktualne socijalne problematike, te u »društveno angažiranoj« ili tzv. »lijevoj« književnosti, ističu se M. Majerová, I. Olbracht, A. M. Tilschová, F. Langer, K. Nový, M. Pujmanová, J. Drda. Apsurd I. svjetskoga rata prikazuju J. Kopta, K. Konrád, R. Medek, a pod perom satiričara i humorista J. Hašeka nastala je jedinstvena karikatura austrijskoga militarizma i malograđanskoga života, najslavnija češka knjiga u svjetskim razmjerima, humoristički roman »Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskoga rata« (1920–23). – Trijumf je modernizma i eksperimenta u prozi pripovjedni opus V. Vančure. Najreprezentativniji pisac češke književnosti u razdoblju Prve Republike dramatičar je i prozaik K. Čapek. U dramama utopijske fakture Čapek ekstrapolira ključna pitanja modernoga čovječanstva (prijetnja totalitarne moći, degradiranje čovjeka na razinu radnog stroja, propast prirodnog okoliša), dok u prozama beletrizira problem čovjekove spoznaje svijeta i upitnost međuljudske komunikacije. – Veliku ulogu u razvoju avangardnoga kazališta malih oblika imalo je »Oslobođeno kazalište« J. Voskoveca i J. Wericha. Nakon münchenskoga diktata 1938., koji je označio kraj dinamičnoga međuratnog razdoblja češke književnosti, u stihovima već afirmiranih pjesničkih veličina, poput Seiferta, Závade, Halasa i Holana, prevladavaju rodoljubni tonovi, uz priklon aktualnoj društvenoj tematici egzistencijalne ugroženosti pojedinca i naroda. Izrazit inovacijski pomak u češkom pjesništvu 1940-ih predstavlja nastup Skupine 42, u kojoj su vodeće osobnosti bili I. Blatný i J. Kolář. Poetika skupine (u kojoj su djelovali još i Jiřina Hauková, Jan Hanč i J. Kainar) u motivsko središte pjesme stavlja egzistencijalni i civilizacijski »mit svakodnevnoga života«. Dolazak na vlast prosovjetski orijentiranih komunista (1948) imao je za posljedicu sužavanje prostora javnoga djelovanja i sniženje opće razine češke književne produkcije modernističke orijentacije. U tijeku 1950-ih jedinom prihvatljivom književnom orijentacijom proglašen je »socijalistički realizam«. Na nasilno uvođenje češkoga književnoga konteksta u sferu sovjetske kulture češki pisci reagirali su dvojako: emigrirali su, poput prozaikâ J. Čepa i E. Hostovskog te pjesnika I. Blatnog, ili su se pomirili s novim stanjem posežući za tematikom i moraliziranjem u skladu s propagandnim potrebama »novoga doba«, primjerice »romanima izgradnje« i crno-bijelim sučeljavanjem odijeljenih svjetova, kapitalizma i socijalizma (Olbracht, Majerová, Pujmanová, Drda, Otčenášek, Řezáč). Nastajali su i panegirički pjesmotvori u čast Staljinu (Nezval). Mnogim je piscima oduzeta mogućnost javnoga djelovanja (Langer, Holan, J. Deml, J. Weil), ili su završili iza rešetaka (J. Zahradníček). Destaljinizacija društvenoga života potkraj 1950-ih omogućila je tematsku i formalnu obnovu češke književne produkcije u razmjerno liberalnim 1960-ima, a ona se očitovala u djelomičnoj obnovi tradicije avangardističke poezije i modernističke proze međuraća, uz suzdržano otvaranje europskim književnim trendovima. Zapaža se to poglavito u lirici (J. Šotola, J. Skácel, M. Holub). Obnovu veze s važnim književnim opusima prošlosti omogućuje objavljivanje pjesničkih zbirki i prozâ dotad prešućivanih starijih pisaca: pjesnikâ Seiferta, Holana, Kolářa i Zahradníčeka te pripovjedačâ Hostovskog i V. Körnera. Javljaju se i dotad nepoznati beletristi, koji su pisali »za ladicu«: B. Hrabal, L. Fuks, A. Lustig, J. Škvorecký, I. Klíma, M. Kundera, L. Vaculík, E. Kantůrková. U drami su postigli popularnost P. Kohout i V. Havel, a pojavile su se i nove eksperimentalne, satiričke i kabaretne scene. Sovjetska invazija 21. kolovoza 1968. zaustavila je uzlaznu putanju češke književnosti, koja se u početku 1970-ih razdvojila u tri odvojene struje: oficijelnu, emigrantsku i podzemnu. Mnogi ugledni pisci otišli su u emigraciju (Škvorecký, Lustig, Kundera, Gruša, Kohout, Diviš, Brousek), gdje su u iduća dva desetljeća nastojali održati stvaralački kontinuitet; stotine pisaca doživjeli su sudbinu naraštaja nakon 1948. i prestali objavljivati. Zbog zabrane utjecajnih i visokotiražnih književnih časopisa i novina, većina se autora služila samizdatom, a potkraj 1970-ih javljaju se ilegalni časopisi velike naklade. Unatoč progonima, češka književnost bilježi stotine naslova, od kojih mnogi dospijevaju i s one strane »željezne zavjese«. U podzemnoj, antirežimskoj struji češke književnosti 1970-ih i 1980-ih posebno su bili aktivni Havel, M. Uhde, Klíma, Jan Trefulka, Kliment, Milan Šimečka i Vaculík. U krug »režimskih« imena ulaze i pisci iz 1960-ih: Hrabal, Šotola i Fuks. – »Baršunasta revolucija«, tj. pad totalitarnoga režima i obnova demokracije u studenom 1989., iz temelja mijenja češko kulturno ozračje i književne prilike. Objavljivanjem većine emigrantske i podzemne produkcije, povratkom niza pisaca u domovinu i nastupom novih autora, djelomice sazrelih u emigraciji i »podzemlju«, vidljivo je nastojanje za obnovom repertoara europskoga modernizma i autorskih strategija postmoderne. Pritom se ističu: Jan Křesadlo, Karel Milota, Alexandra Berková, Sylvie Richterová, Václav Vokolek, Vladimír Macura, Daniela Hodrová, Milan Ajvaz, Michal Viewegh, Pavel Řezníček, Jiří Kratochvil, Petr Rákos, Martin Komárek, Zuzana Brabcová, Jáchym Topol.

Kazalište

Od početka XII. st. kazalište prodire u liturgijski obred »Igra triju Marija«. Od XIII. do XIV. st. odvija se progresivna laicizacija kazališnog života (važna je djelatnost putujućih žonglera). U XVI. i XVII. st., pod utjecajem reformacije, razvija se školsko kazalište na latinskom i njemačkom jeziku, ali je živa i pučka kazališna kultura. Pod trajnim pritiskom germanizacije nakon protureformacije i pripojenja Češke Habsburškoj Monarhiji, kazališni je život stoljećima bio dvojezičan; isusovačko kazalište bilo je u službi proaustrijske propagande, ali je preživjelo barokno pučko kazalište, vezano uz vjerske svetkovine i aktualne sadržaje kao što su ratovi s Turcima. Gradovi i plemićki dvorci ugošćivali su strane putujuće družine, poglavito talijansku operu. God. 1783. osnovano je u Pragu Stavovské divadlo, koje je uvelo pojam kazališne sezone i repertoara, a 1786. Vlastenecké divadlo, koje je davalo romantičarske komade s povijesnom i domoljubnom tematikom. Češke predstave davale su se i u njemačkom državnom kazalištu u Pragu, a trajna je bila i amaterska kazališna djelatnost. Sredinom XIX. st. kazalište je nastojalo prevladati ideološku, edukativnu i nacionalnu vokaciju, okrećući se više europskom repertoaru, a osnovano je i više desetaka čeških putujućih trupa. Národní divadlo osnovano je 1862; repertoar mu se isprva zasnivao na eklektičkoj postromantičkoj estetici, a zamijenile su ga naturalističke tendencije autora kao što su Ladislav Stroupežnický, braća Mrštík i A. Jirásek; istaknuti glumci Josef Šmaha, Hana Kvapilová, L. Dostalová i Eduard Vojan. Kazališni život širio se i izvan glavnoga grada; češke i europske suvremene autore početkom XX. st. osobito su favorizirali redatelji reformatori poput J. Kvapila i K. H. Hilara, koji je zaslužan za prodor ekspresionističkog simbolizma i groteske. Nakon I. svjetskog rata Stavovské divadlo postalo je potpuno češko. Djelo braće Čapek i F. Langera 1920-ih priskrbjelo je češkom kazalištu europski ugled. Osnovano je Městské divadlo i avangardno kazalište E. F. Buriana D-34, radikalno lijeve orijentacije. Satiričkim pozornicama 1930-ih upravljali su V. Burian, J. Voskovec i J. Werich, a u nacionalnom kazalištu J. Frejka nametnuo je klasični repertoar. Za nacističke okupacije kazališni život odvijao se u teškim uvjetima; nakon 1945. ponovno se intenzivno razvio te stekao državne subvencije. U Pragu su osnovana Realistické divadlo i Vesnické divadlo, motorizirana družina koja obilazi pokrajine i sela, a osnovana je i Viša škola za dramsku umjetnost. Pod komunističkim režimom kazalište se okrenulo političkoj propagandi i socrealističkoj poetici. Kulturna se politika nakon 1953. liberalizirala; O. Krejču i A. Radoka u režiji te Františeka Pavlíčeka, F. Hrubína i J. Topola u drami karakterizira društvenokritička pozicija, obnavljaju se veze s inozemstvom, a osniva se i niz malih scena. Gradska kazališta imaju Brno, Plzeň, Liberec, Teplice, Olomouc, Opava, Znojmo, Ostrava i dr. Češko kazalište dosegnulo je vrhunac 1960-ih, postavljali su se A. P. Čehov, B. Brecht i kazalište apsurda, a pojavili su se novi pisci poput M. Kundere, V. Havela i P. Kohouta; L. Fialka oživio je klasičnu pantomimu. Nakon sovjetske intervencije 1968. došlo je do represije, ali nije uspio pokušaj da se kazalište podvrgne propagandnoj funkciji. Razina je ipak opala, kazališna umjetnost našla je izraz u pantomimi, lutkarskom kazalištu i scenografiji. Manji dramski studiji i amaterska kazališta njeguju nonkonformistički pristup i bit će izvorištem novih tendencija 1970-ih. Nakon pada režima 1989. kazalište, unatoč slobodi, trpi zbog loših gospodarskih uvjeta i tržišne logike.

Knjižnice

Najstarije knjižnice u Češkoj vezane su uz početke kršćanstva i osnivale su se uz samostane potkraj X. st. Karlo IV. utemeljio je 1366. prvo sveučilište u srednjoj Europi, a uz sveučilište osnovana je u Pragu i prva javna svjetovna knjižnica. Aktom Marije Terezije iz 1777. otvorena je kao javna znanstvena knjižnica, a od 1782. dobiva obvezni primjerak. Od 1935. nosi naziv Nacionalna i sveučilišna knjižnica, a od 1990. Nacionalna knjižnica (Národní knihovna). Knjižnica posjeduje značajnu zbirku grčkih, orijentalnih i čeških rukopisa, privatne zbirke čeških plemića, zbirku Mozartiana (osnovana 1837), a od 1942. ondje je smještena Slavenska knjižnica (Slovanská knihovna, osnovana 1924), koja među ostalim sadrži otkupljene knjižnice Milana Rešetara i Branka Vodnika. Sveukupni knjižnični fond danas broji oko 6 milijuna svezaka.

Filozofija

Češko filozofsko mišljenje započinje početkom XV. st., djelovanjem Stanislava iz Znojma i Jana Husa, kritičkim i reformnim promišljanjem uloge Crkve u svjetskoj povijesti, pod utjecajem tvorca češke znanstvene proze Tomáša Štítnog i engleskog reformista Johna Wycliffea. Husitska misaona baština, poglavito socijalni utopizam Petra Chelčickog, utemeljila je misaoni vidokrug evangelističkoga reformnog pokreta Češke braće, koji je u iduća dva stoljeća dao niz plodnih teoloških mislilaca. Na njegovu početku stoji homiletika Jana Rokycane, a na kraju panzofija Jana Á. Komenskog. Misaona baština Češke braće obnavlja se u doba prosvjetiteljstva u prvoj polovici XIX. st. u opusima logičara Bernharda Bolzana i hegelijanca Augustina Smetane. U preporodnome krugu čeških mislilaca znatan su utjecaj izvršile filozofija povijesti Františeka Palackog i filozofija prirode Jana Evangelista Purkyně. U drugoj polovici XIX. st. središnje mjesto zauzima opus herbartovca Josefa Durdíka. Odmak moderne češke filozofije od misaonoga horizonta klasičnoga njemačkog idealizma predstavlja djelo Tomáša G. Masaryka, bliskoga pozitivizmu Augusta Comtea, kritički sučeljeno s marksizmom. Najvažniji su mu sljedbenici neovitalist Emanuel Rádl i reformni teolog Josef Lukl Hromádka. Nakon II. svjetskog rata službeno favorizirani marksizam-lenjinizam potiskuje češke tečevine zapadne misaone tradicije i uskraćuje mogućnost javnog djelovanja nizu filozofa: B. Miliču Čapeku, Jaromíru Daněku, Josefu Zumri, Milanu Sobotki, Janu Patočki, Karelu Kosíku i dr. Obnova demokracije u Češkoj 1989. omogućuje obnovu češke filozofije i afirmaciju filozofa pretežno fenomenološke i hermeneutičke orijentacije.

Likovne umjetnosti

Među najstarije sačuvane spomenike arhitekture idu kamene crkvice rotunde iz IX. st.; prvotna crkva sv. Víta u Pragu iz 929. Zapadnoeuropska romanika dolazi do izražaja od XI. st., u izgradnji crkava bazilikalnog tipa (sv. Jiří na Hradčanima u Pragu), opatija, samostana, burgova i utvrda, te u kiparstvu, zidnom slikarstvu i iluminaciji rukopisa. Početci gotike u XIII. st. upućuju na utjecaje iz Francuske; 1334. započela je izgradnja katedrale sv. Víta na Hradčanima, koju je nastavio Petr Parléř; sa svojim sinovima i sljedbenicima ostvario je specifičnu gotičku monumentalnu klesanu dekoraciju, kipove i poprsja s realističkim obilježjima. Slikarstvo je u XIV. st. primilo talijanske poticaje djelatnošću Tommasa da Modene. Gotičke tradicije održavali su Majstor iz Třeboňa, Teodorik iz Praga i Nikolaus Wurmser, te iluminatori (»Vladislavova biblija« iz 1317., misali, pasionali). Bogatstvo kasnogotičke arhitekture očituje se u crkvama, gradskim vijećnicama, cehovskim stambenim kućama i dr. U Pragu su u XV. st. izgrađeni glavni gotički dijelovi kraljevskog dvora na Hradčanima i Barutni toranj, u Kutnoj Hori, Táboru i Brnu crkve, a u pokrajini zamkovi. Od kraja XV. st. graditelji iz gornje Italije unosili su elemente talijanske renesanse. Renesansna obilježja imaju palače (Schwarzenberg u Pragu), vijećnice (Plzeň) i dvorci (Litomyšl, Černý Kastelec), zrele renesanse dvorac Belvedere u Pragu, a sjeverne renesanse dekoracija dvorca Hvězda kraj Praga. Slikarstvo se razvijalo u znaku postupnoga prepletanja talijanskih i nizozemskih utjecaja s domaćom gotičkom tradicijom. Uz zidno slikarstvo postali su sve brojniji radovi na drvenoj ploči, platnu i u minijaturi. U kiparstvu su se uz njemačke i nizozemske majstore javili i domaći umjetnici Tomáš Jaroš i Vincenc Strašryba. U umjetničkom obrtu isticali su se staklarstvo, draguljarstvo te radovi u kovini i emajlu. – Nakon gotike snažan pečat češkoj umjetnosti, napose arhitekturi, dao je barok. On je u prvoj fazi u XVII. st. bio odraz talijanskih utjecaja, koje su unosili graditelji iz Italije što su u Pragu gradili sakralne i profane objekte (Carlo Luragho, Domenico Martinelli). Druga faza baroka u XVIII. st. bila je posve ekskluzivna pojava i osebujna sinteza gotičkih i baroknih dekorativnih elemenata; ističu se Kilian Ignàc Dienzenhofer (crkve sv. Nikole i sv. Jana te vila Argetina u Pragu, crkva u Karlovym Varyima); Maximilián Kaňka te članovi porodice Luragho (palača Kinsky u Pragu) i bečki arhitekt J. B. Fischer v. Erlach (palača Clam-Gallas u Pragu, dvorci Kroměříž i Buchlovice). Potkraj XVIII. st. uglavnom u arhitektonskoj dekoraciji došao je do izražaja rokoko (nadbiskupska palača u Pragu). U kiparstvu su prevladavali talijanski utjecaji, značajni su radovi Jana i Ferdinanda Prokopa i Ignatza Platzera. U slikarstvu je talijanske uzore slijedio Karel Škréta, a njemačke Petr Brandl; prevladavale su sakralne teme, dok je profane, osobito portret, obrađivao Norbert Grund. – Sredinom XIX. st., u suglasju s općim preporoditeljskim pokretom, došlo je do snažne afirmacije nacionalnog duha u umjetnosti. Josef Mánes, koji je u svoje radove unosio motive iz češkoga pučkog života, te Josef Matěj Navrátil postavili su temelje novijemu češkom slikarstvu. Umjetnici, školovani u Münchenu i Beču, prihvatili su akademizam. Václav Brožík i Vojtěch Hynais radili su kompozicije s povijesnim temama i alegorijske dekoracije. Jaroslav Čermák i Karel Purkyně nalazili su uzore u pariškom Salonu, a Mikuláš Aleš dosljedno je primjenjivao motive iz češkog folklora. God. 1877. osnovano je u Pragu društvo »Mánes« radi usmjeravanja prema modernim tokovima uz održavanje nacionalnih tradicija. Potkraj XIX. st. pejsažisti Antonín Slavíček i Jindřich Průcha slijedili su francuski impresionizam, a Alfons Mucha postao je u Parizu jedan od glavnih predstavnika simbolizma i stilizacije izraženih u »Stilu 1900«; na prijelazu u XX. st. isticali su se grafičari František Šimon i Maks Švabinský. U XX. st. češko slikarstvo prati suvremena europska strujanja, Emil Filla, Bohumil Kubišta, Antonín Procházka slijede ekspresionizam, fauvizam i kubizam; u Francuskoj se naturaliziraju Otokar Kubín (Coubine) i František Kupka, jedan od prvih predstavnika apstrakcije; 1930-ih izdvajaju se nadrealisti Jindřich Štyrský, Toyen Marie Čermínová, František Janoušek, František Muzika i Josef Šíma. Nakon 1948. na češke slikare snažno je utjecao socrealizam, a retrospektivna izložba modernoga češkog slikarstva u Brnu 1957. potaknula je povratak suvremenim europskim strujanjima; u novije doba izdvajaju se pejsažisti Bohumír Dvorský i Jaroslav Grus te Jan Bauch (kolorist), Václav Boštík (lirska apstrakcija), Jiří Kolář (vizualna poezija), Mikoláš Medek (strukturalno slikarstvo), Vladimír Boudník (apstrakcija) i Zdeněk Sýkora (geometrijska apstrakcija). – U skulpturi je u drugoj polovici XIX. st. začetnik novoga smjera bio Josef Václav Myslbek, koji je ostvario monumentalne spomenike, poprsja i kompozicije (»Sv. Václav« u Pragu) slijedeći ideje J. Mánesa; pod utjecajem Myslbeka i uz asimilaciju francuskih uzora (A. Rodin, A. Maillol) češka se skulptura oslobađa akademizma i eklekticizma i usmjeruje se prema produhovljenomu realizmu. Jan Štursa u modelaciji figura primjenjuje impresionistički postupak, a Otto Gutfreund kubistički. Glavni je predstavnik portreta Otakar Španiel. Nakon 1945. prevladava socijalistički realizam, a 1960-ih češki kipari slijede suvremena europska kretanja (V. Janoušek, K. Malich, Stanislav Kolíbal); u novije doba izdvajaju se Kurt Gebauer, Petr Oriešek i Jiří Beránek. – Arhitektura XIX. st. slijedi europski eklekticizam i historicizam, koji su dali obilježja sve intenzivnijoj izgradnji gradova (u Pragu: Rudolfinum, Národní divadlo, Národní museum). Odlučan preokret nastao je u XX. st. djelatnošću Jana Kotěre, osnivača moderne češke arhitekture, koja slijedi načela funkcionalnosti. Ta načela zastupali su svojim građevinama i teoretskim stavovima Josef Gočár, Pavel Janák, Otakar Novotný, a zatim Josef Havlíček, František Kysela, Oldřich Tyl i Jaromír Krejcar. Nakon II. svjetskog rata grade se socrealističke monumentalne građevine (Središnji dom sindikata u Pragu, »Národní památnik«, 1952., na Vitkovskoj gori); od 1960-ih češki arhitekti slijede suvremena europska kretanja (Televizijski toranj na planini Ještěd, 1969., i Dom kulture u Teplicama Karela Hubáčeka; poslovna zgrada Na můstku u Pragu Jána Šrámeka i Alene Šrámkove); u novije doba izdvajaju se Martin Rajniš, Emil Přikryl, Václav Králiček, Martin Nemec i dr. – Prvi je muzej osnovan 1818. u Pragu (Nacionalni muzej), tijekom XIX. st. osnovano je 49 muzeja, a nakon 1918. čak 200 muzejsko-galerijskih ustanova.

Glazba

U češkoj folklornoj tradicijskoj glazbi pjevanje je najčešće ili višeglasno ili jednoglasno uz instrumentalnu pratnju, a nagle modulacije smatraju se posebnošću češkoga vokalnog izričaja. U vokalnom repertoaru dominiraju lirske ljubavne pjesme, razmjerno često s elementima humora i satire.

Česi kao vrsni instrumentalisti posebnu pozornost posvećuju njegovanju instrumentalnog dijela tradicije. Plesne melodije izvode se u brzu tempu. Metroritamska struktura jednostavnija je nego u vokalnom području: plesovi u dvodobnoj, trodobnoj (do kolečka, sousedská, rejdovák) i četverodobnoj mjeri (obkročák, vrták, skočná). Tijekom XIX. st. neki su gradski plesovi stekli popularnost i u ruralnim područjima, npr. kvadrilja, mazurka, menuet i polka.

U tradicijskom instrumentariju posebno mjesto pripada puhačkim glazbalima. Među njima su vjerojatno najstarije dudy, odnosno gajdy (gajde) s jednom bordunskom cijevi. U suvremenoj folklornoglazbenoj praksi diljem Češke česti su violina i bas, dok su druga glazbala ograničena ili na pojedina područja, npr. cymbal (cimbal) na područje Moravske, ili na dobne skupine, npr. brumle (drombulja) na dječji uzrast. Nekoć je bio raširen ruralni tip ansambla (klarinet, violina i gajde).

Kao posebno zanimljivo etnografsko područje izdvaja se istočni dio Moravske sa Šleskom, gdje su, u usporedbi s ostalim dijelovima Češke, učinci protureformacije bili neznatni pa prevladava karpatski kulturni obrazac i kao takav se nadovezuje na susjedne regije Poljske i Slovačke.

Istraživanja češke tradicijske folklorne glazbe datiraju iz prve polovice XIX. st. František Sušil objavio je 1835. zbirku moravskih pjesama, a Karel Erben 1842. zbirku čeških pjesama. Središnja je dokumentacijska ustanova Institut za etnografiju i folklor pri Češkoj akademiji znanosti. Među festivalima je najvažniji onaj u Strážnicama (od 1946).

Povijest češke umjetničke glazbe prati se od osnutka pjevačkih škola u sklopu Praške biskupije potkraj X. st. Najstariji sačuvani glazbeni spomenik, vjerska pjesma »Hospodine, pomiluj ny«, potječe iz razdoblja između XI. i XIV. st. Kralj Václav II. (okrunjen 1297) bio je djelatan glazbenik, Minnesänger. U svjetovnoj glazbi društvenih elita vidljiv je njemački utjecaj (poslije i francuski), u crkvenoj glazbi prevladavao je gregorijanski koral, a većinsko stanovništvo stvaralo je pjesme na pučkom jeziku. Husitske pjesme bile su dijelom izvorne, no znatan broj bio je preuzet iz gregorijanskoga i svjetovnoga repertoara (najpoznatija »Krož jsú Boži bojovníci«).

Prag je u XVI. st. bio jedno od europskih glazbenih središta. Habsburški vladar Rudolf II. u svojem praškom dvorcu imao je na raspolaganju prvorazredne europske glazbenike, a vodeći češki renesansni skladatelji bili su Trojan Turnovský i Jiří Rychnovský. I drugdje u Češkoj velikaške su obitelji uzdržavale dvorske glazbene ansamble. Isusovačke škole osposobljavale su crkvene glazbenike. Među češkim baroknim skladateljima najistaknutiji je bio J. D. Zelenka. Osamnaesto stoljeće slovi kao razdoblje europskih seoba čeških glazbenika: violinski virtuoz i skladatelj František Benda djelovao je u Berlinu, Jan Václav Stamic pridonosio je razvoju pretklasične simfonije u Mannheimu, J. Mysliveček nizao je uspjehe s operama u Napulju i Münchenu, a J. K. Vaňhal proslavio se kao skladatelj i glasovirski pedagog u Beču.

Najznačajniji češki skladatelji u XIX. st. bili su nacionalno usmjereni: B. Smetana (ciklus šest simfonijskih pjesama »Moja domovina«, opere »Prodana nevjesta«, »Dalibor« i »Libuše«), A. Dvořák (simfonije, opera »Rusalka«) i Z. Fibich. Kraj XIX. i prvu trećinu XX. st. obilježili su L. Janáček (opere »Jenufa« i »Kat’a Kabanová«, Glagoljska misa), Josef Suk i O. Ostrčil. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova češki su skladatelji asimilirali utjecaje impresionizma (V. Novák), ekspresionizma (A. Hába), neoklasicizma (B. Martinů) i dr. Među avangardnim eksperimentima posebno mjesto pripada Hábinim mikrotonalnim sustavima. Studio za elektroničku i konkretnu glazbu te festival suvremene glazbe Praško proljeće (oboje od 1964), ali i festivali u Brnu i Ostravi, pridonijeli su uključivanju Čeha u europske i svjetske glazbene tokove u drugoj polovici XX. st.

Jazz i rock glazba dugo su se smatrali neprihvatljivima iz ideoloških razloga, no državna diskografska tvrtka Supraphon ipak je i u razdoblju socijalizma izdavala njihove snimke. Nakon restriktivnog razdoblja od 1968. do 1989., kada su djelovali i društveno angažirani pop glazbenici, tzv. folkníci, nastupilo je razdoblje u kojem se stvorio prostor i za nekoć neželjene glazbenike (Jan Novák, Antonín Tučapský i Václav Kučera).

Film

Pionir je kinematografije arhitekt Jan Kříženecký, koji je 1898. nabavio svu filmsku opremu braće Lumière i zatim snimao dokumentarne filmove. Prvi stalni kinematograf otvoren je u Pragu 1907., redovita filmska proizvodnja započela je 1910. osnivanjem tvrtke Kinofa. Nakon I. svjetskog rata došlo je do procvata češke kinematografije (apsolutno dominantne u Čehoslovačkoj), Prag je postao filmsko središte Srednje Europe: godišnje se 1920-ih snimalo prosječno 25 igranih (većinom komedija i melodrama) i oko 150 kratkometražnih filmova. Nakon kratkotrajne krize prouzročene preuzimanjem tehnologije zvučnoga filma, godišnje se 1930-ih snimalo i do 45 igranih filmova i izgradio se suvremeni studio u Barrandovu. Najistaknutiji redatelji bili su G. Machatý, M. Frič, Karl Junghans, K. Steklý, O. Vávra i Josef Rovenský, koji su dobili i međunarodna priznanja, a od glumaca komičari V. Burian i »par« J. Voskovec i J. Werich. Tijekom II. svjetskog rata proizvodnja je splasnula tek pod njegov kraj, a 1948., s dolaskom Komunističke partije na vlast, kinematografija je nacionalizirana. Pretežu djela u duhu poetike socrealizma, jedino se razvija lutkarski film (npr. J. Trnka), poslije i crtani (npr. J. Brdečka i J. Švankmajer). Liberalizacija u kulturnome životu ČSSR-a 1960-ih rezultirala je procvatom kinematografije, koja se tada svrstavala među vodeće u Europi, posebno zbog gajenja specifičnoga češkog humora i kritičkog odnosa prema društvenopolitičkom stanju u zemlji. Od autora su se isticali V. Chytilová, J. Němec, M. Forman, I. Passer, V. Jasný te dobitnici Oscara za najuspjelije inozemne filmove J. Menzel i »par« J. Kádar – E. Klos. Nakon sloma Praškoga proljeća i oštre kritike stvaralačkih tendencija u filmu, zamro je polet kinematografije i mnogi su sineasti emigrirali. Nakon rasapa socijalističkog sustava i odvajanjem od Slovačke, kinematografija se privatizira, a najveće uspjehe postiže J. Svěrák nagrađen Oscarom za film »Kolja« (1996). Od 1945. djeluje visoka filmska škola FAMU, koju su pohađali i mnogi hrvatski sineasti (npr. R. Grlić i L. Zafranović), a od 1948. svjetski filmski festival u Karlovým Varyma.

Česi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13309>.