Češka

ilustracija
ČEŠKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

Češka (Česko; Republika Češka/Česká republika), država u srednjoj Europi. Na zapadu i sjeverozapadu graniči s Njemačkom (815 km), na sjeveru i sjeveroistoku s Poljskom (762 km), na jugoistoku sa Slovačkom (252 km), a na jugu s Austrijom (362 km); obuhvaća 78 866 km².

Prirodna obilježja

Češka se sastoji od dviju velikih prirodnih cjelina: Češke zavale na zapadu i manje Moravske zavale na istoku. Međusobno su odvojene Češko moravskom visočinom. Češka je zavala blago valoviti ravnjak, većim dijelom nagnut prema sjeveru (66,7% ukupne površine niže je od 500 m). Okružuju ga stare kristalične planine: Šumava (1378 m), Češka šuma (Český les; 1042 m), Rudna gora (Krušné hory; 1244 m) i Sudeti, u kojima glavne skupine čine Krkonoše (Sněžka, 1602 m; najviši vrh Češke), Orlické hory i Jeseníky. U sjevernom dijelu Češke zavale pruža se plodna Polapska nizina. Južni je dio sredogorjima raščlanjen na više manjih zavala. Na sjeverozapadu su Doupovské hory (934 m) i České středohoří (837 m), vulkanske gore s termalnim izvorima u podnožju. Češka zavala s okolnim planinama i Češko moravskom visočinom (836 m) čini Češki masiv. Građen je u osnovi pretežito od granita i gnajsa prekambrijske starosti, u sjevernom dijelu prekriven paleozojskim škriljevcima. U Češkoj zavali prevladavaju sedimentne stijene različite starosti. Moravska zavala prijelazno je područje između staroga Češkog masiva na zapadu i mlađega nabranoga gorja – Karpata na istoku. Ispunjena je pretežito tercijarnim sedimentima. Moravska je zavala odvojena od zavale Odre na sjeveru niskim Moravskim vratima (prijevoj Hranice, 302 m). Zavala Odre tektonska je udolina koja odvaja gorje Jeseníky (Sudeti) od Beskyda (Zapadni Karpati). U zapadnoj Moravskoj, sjeverno od Brna, razvijeni su krški oblici (Moravski krš). Zapadni Karpati (Beskydi; do 1071 m) pružaju se duž češko slovačke granice. Građeni su od mezozojskih i kvartarnih (paleogenih) naslaga fliša.

Češka ima umjereno kontinentalnu klimu. U zapadnom je dijelu jači utjecaj oceana (zapadni vjetar s oceana donosi brze i česte promjene zračnih masa i veću količinu oborina), a u Moravskoj i Šleskoj kontinentalni utjecaj. Najtoplije su nizine (Polapska nizina, dolina Morave) sa srednjom siječanjskom temperaturom od –0,9 °C (Prag) do –2,5 °C (Brno) i srednjom srpanjskom oko 18 °C (Plzeň 17,8 °C; Prag 19,1 °C). U planinama Češkoga masiva i Karpatima temperature su znatno niže: srednja je siječanjska temperatura oko –7 °C (Sněžka –7,2 °C), a srpanjska 8 °C do 10 °C (Sněžka 8,3 °C). Srednja je godišnja količina oborina od 450 mm u srednjem dijelu Češke i Moravske zavale (Prag 446 mm) do 1500 mm i više na planinskim pristrancima (Beskydi; Lysá hora 1532 mm). Najviše je oborina početkom ljeta (lipanj), a najmanje zimi (veljača).

Najveći dio Češke – Češku zavalu – odvodnjava Laba u Sjeverno more. Glavni su pritoci Labe (u Češkoj 370 km) Vltava (433 km) s Berounkom i Ohře. Moravsku zavalu odvodnjavaju Morava (246 km) i Dyje (306 km) preko Dunava u Crno more. Glavna je razvodnica između porječja Labe i Morave Češko moravska visočina. Sjeverni dio Moravske pripada porječju Odre (135 km u Češkoj), odnosno slijevu Baltičkoga mora.

Šume prekrivaju 33,3% površine; prevladavaju crnogorične šume (smreka), a samo u nižim predjelima rastu bukove i hrastove šume.

Stanovništvo

U Češkoj živi 10 436 560 st. prema popisu 2011. godine (10 516 125 st. prema procjeni 2013) ili 132 st./km². Najgušće je naseljeno gospodarski najrazvijenije područje Praga (2566 st./km²) te sjeverna Moravska (moravska Šleska; 228 st./km²) i južna Moravska (163 st./km²), a najrjeđe više planinsko područje i južna Češka (63 st./km²). Stanovnici su Česi (64,3%, 2011), Moravci (5,0%), Slovaci (1,4%), Ukrajinci (0,5%), Poljaci (0,4 %, uglavnom u sjeveroistočnoj Moravskoj), Vijetnamci (0,3%), Nijemci (0,2%; u sjevernoj i sjeverozapadnoj Češkoj) i dr. Službeni je češki jezik, a govore se i jezici manjina (slovački, madžarski, njemački i dr.). Među vjernicima (20,8% populacije, 2011) prevladavaju rimokatolici (49,9%). Unatoč većemu useljivanju od iseljivanja, od 1994. do 2002. god. broj se stanovnika Češke smanjivao prosječno godišnje za 1,0‰ a od 2003. raste (prosječno godišnje 3,4‰ u razdoblju 2003–2012). To je rezultat negativna prirodnog priraštaja od 1994. do 2005. godine (prosječna je godišnja stopa pada broja stanovnika bila 1,5‰), a od 2006. do 2012. Češka je bilježila pozitivan prirodni priraštaj (0,5‰ prosječno godišnje). Godine 2012. stope nataliteta i mortaliteta su se izjednačile (10,3‰), a smrtnost dojenčadi bila je samo 2,6‰. U Češku se 2012. uselilo 10 300 osoba više nego što se iselilo iz zemlje. Populacija Češke demografski je stara (osobito u središnjem i istočnom dijelu); u dobi do 14 godina samo je 14,3% stanovništva, od 15 do 64 godine 69,9%, a u dobi od 65 i više godina 15,8% stanovništva (2011). Očekivano je trajanje života za žene rođene 2012. godine 80,9 godina, a za muškarce 75,0 godina. Od 5 080 573 ekonomski aktivnih stanovnika (popis 2011) nezaposleno je 9,8%; u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,7%%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 32,2%, a u uslužnim djelatnostima 65,1%% zaposlenih stanovnika. Sveučilišta imaju Prag (osnovano 1348), Olomouc (1573), Brno (1919), Pardubice, Plzeň. Glavni i najveći grad je Prag (češki Praha) s 1 246 780 st. (2013). Ostali su veći gradovi (2013) Brno (378 327 st.), Ostrava (297 421 st.), Plzeň (167 472 st.), Olomouc (99 471 st.), Liberec (102 113 st.), České Budějovice (93 467 st.), Hradec Králové (93 035 st.), Ústí nad Labem (93 747 st.), Pardubice (89 467 st.), Havířov (77 371 st.), Zlín (1948–89. Gottwaldov; 75 555 st.), Kladno (68 551 st.) i Most (67 490 st); u gradovima živi 73,6% stanovništva (2011).

Gospodarstvo

S napuštanjem socijalističke ekonomije 1991. u okviru Čehoslovačke privatiziran je veći dio bivše državne imovine. U prijelaznoj državnoj zajednici sa Slovačkom (1992), Češka je postigla rast BDP-a od 2%, nisku stopu inflacije od 6%, uravnotežen državni proračun i malu stopu nezaposlenosti od 3%. Odvajanje od Slovačke (početkom 1993) pratilo je smanjenje međusobne trgovine za približno 50%, što je rezultiralo i naglim padom češkoga BDP-a za 4,5% (češko-slovačka kruna zamijenjena je češkom krunom u paritetu 1:1). Naslijedivši razmjerno razvijenu i pretežito industrijsku gospodarsku strukturu, Češka je nakon uspjeha s prvim valom privatizacije pokrenula temeljito prestrukturiranje gospodarstva. Uslijedio je nagli uspon privatnog poduzetništva, čiji je udjel u stvaranju BDP-a porastao s 3% (1990),na 39% (1993), te na približno 70% (2000). Od 1999. vođeni su završni pregovori o uključivanju Češke u Europsku uniju, što je okončano članstvom od 2004 (početkom 2000-ih češko je gospodarstvo jedno od najstabilnijih u okviru tzv. tranzicijskih ekonomija). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2014. bila je 205,5 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 19 550 USD. U sastavu BDP-a vodeći je udjel uslužnog sektora (60%), a potom industrije (37,4%) i poljoprivrede (2,6%). Proizvodnja automobila i drugih vozila, te njihovih dijelova i opreme, čini oko 24% industrijskog sektora. Stopa nezaposlenosti iznosi 7,9% (2014). Vrijednost izvoza ostvarenoga 2014. bila je 147,3 milijarde USD, a uvoza 135,1 milijardu USD. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri Njemačka (32,4% izvoza i 30,2% uvoza), Poljska (6% izvoza i 8,5% uvoza) i Slovačka (8,4% izvoza i 6,8% uvoza). Udjel je siromašnog stanovništva 8,6% (2012). Javni dug iznosi 43,5% BDP-a (2014).

Promet

Prometnu mrežu čini 9568 km željezničkih pruga (2010), od toga 3210 km elektrificiranih, te 55 752 km asfaltiranih cesta (2010), od toga 734 km autocesta i 422 km brzih cesta. Za promet robe najvažnija je cestovna mreža (79% prevezene robe u Češkoj otpada na cestovni promet, 2010); najgušća je u središnjoj i sjevernoj Češkoj. Duljina je unutarnjih plovnih putova 676 km (2010). Najveći dio riječnoga prometa odvija se na Labi s Vltavom (glavne luke Děčín, Prag i Ústí nad Labem), koje povezuju zemlju sa Sjevernim morem (Hamburg); Odra povezuje sjevernu Moravsku preko poljske luke Szczecin s Baltičkim morem. Međunarodne zračne luke imaju Prag (Ruzyně), Brno, Karlovy Vary, Kunovice, Ostrava, Pardubice. Kroz Češku prolazi naftovod iz Rusije te međunarodni europski plinovod.

Novac

Novčana je jedinica češka kruna (česká koruna, Kč; CZK); 1 kruna = 100 halera (haléřů).

Povijest

Povijesna pokrajina u srednjoj Europi, kroz srednji vijek pa do 1918. imala je status kraljevstva unutar Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti i poslije Habsburške Monarhije. Područje Češke naselili su u V. st. keltski Boji (po kojima ima ime na njemačkome Böhmen); u I. st. osvojili su je germanski Markomani, a u V–VI. st. Slaveni.

Česi su naselili kraj oko srednjeg toka Labe između V. i VI. st. i postupno se proširili po Češkoj i Moravskoj. Godine 623–658. područje Češke bilo je u sklopu slavenske države kneza Sama, kratko je ovisjelo o Avarima, Francima, a nakon raspada Franačke države o Nijemcima (843). U Velikomoravskoj Državi (830–906) za kneza Rastislava (846–870) stanovništvo Češke primilo je kršćanstvo (sv. Ćiril i Metodije). S propašću Velikomoravske Države (dolaskom Madžara ili Ugra 906), središte države prebačeno je u Češku. Do X. st. Češka je bila pokrštena i učvršćena je državna vlast na čelu s dinastijom Přemyslovića (VIII–XIII. st.). Za njihove vladavine izmjenjivala su se razdoblja neovisnosti i vazalnog odnosa prema Svetomu Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti. Nasljednu kraljevsku titulu dobio je Přemysl I. 1198. Vrhunac je država dosegnula za Otakara II. Přemysla (1253–78). Nakon njegova vojna poraza i smrti na Moravskom polju 1278. veći dio njegove države (od Baltika do Jadrana) pripao je rimsko-njemačkom caru Rudolfu I.; dinastija se ugasila 1306., a od 1310. kraljevi su iz kuće Luksemburgovaca (do 1437). Karlo IV. Luksemburgovac (1346–78; od 1355. ujedno rimsko-njemački car), proširio je svoju vlast na Lužicu i Šlesku. On je u Pragu 1348. osnovao prvo sveučilište u srednjoj Europi, a grad je neko vrijeme bio kulturno i umjetničko središte Europe. Isticao je češku neovisnost bez feudalne podložnosti Svetomu Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti. Kraj zlatnoga razdoblja donijeli su vjerski ratovi. Nakon spaljivanja J. Husa (1415) vođeni su u Češkoj i okolnim zemljama husitski ratovi (1419–36). Nakon bitke na Mohaču i smrti Ludovika II. Jagelovića (dinastija od 1417–1526) došli su s Ferdinandom I. na vlast Habsburgovci (1526–1918). Protureformatorsko stajalište Habsburgovaca dovelo je 1618. do ustanka češkog protestantskoga plemstva (ujedno i Tridesetogodišnji rat), svrgnuća Ferdinanda II. i izbora Fridrika V. Falačkoga za češkog kralja 1619., kao Fridrika I. Ustanici su bili poraženi 1620 (Bílá hora), a Češka je izgubila status kraljevstva i postala austrijskom pokrajinom. Kao reakcija na jaku germanizaciju već potkraj XVIII. st. počinje češki narodni preporod. Građanska skupština u tijeku 1848. tražila je ravnopravnost s Nijemcima i ujedinjenje čeških zemalja. Narodni odbor odbio je suradnju sa Svenjemačikm frankfurtskim parlamentom, a član Narodnog odbora F. Palacký, borac za federalističku Austriju, bio je predsjednik Slavenskoga kongresa u Pragu. Slom praškog ustanka u lipnju 1848. i zatim Bachov apsolutizam umrtvili su nakratko politički život. Od 1860-ih obnovljena je borba za autonomiju Češke i federalizaciju Monarhije, koju je prvo predvodila Staročeška stranka, a po izbornoj pobjedi 1891. mladočesi traže neovisnost. Sve jače težnje za odcjepljenjem od Monarhije zastupali su »realisti«, koji su od 1893. u sukobu s mladočesima. Njihov prvak T. G. Masaryk, koji je emigrirao 1914., organizirao je u inozemstvu pokret (Československá národní rada) protiv Austro-Ugarske Monarhije i za osnutak samostalne republike, a sve je to bilo odsudno pri odlučivanju o raspadu Austro-Ugarske i stvaranju novih država.

Tim činom Češka je postala dijelom novostvorene države Čehoslovačke i u njezinu se sastavu, uz kraći prekid 1939–45., nalazila do sporazumnog razlaza sa Slovačkom 1. I. 1993., kada je proglasila neovisnost, a danas čini veći dio Češke Republike.

Predsjednik Václav Havel i premijer Václav Klaus provode političko-ekonomsku tranziciju i prozapadnu državnu politiku. Težeći regionalnoj suradnji, Češka je ostala članica Srednjoeuropske inicijative (članstvo Čehoslovačke od 1990) i Višegradske skupine koja se 1993. organizirala u Srednjoeuropsko područje slobodne trgovine (CEFTA). Češkoj je 1997. ponuđeno članstvo u NATO-u, a u ožujku 1998. Europska unija pozvala ju je na pregovore o pridruživanju. Koalicijska vlada Václava Klausa, sastavljena od njegove Građanske demokratske stranke i njoj srodnih političkih partija, održala se do parlamentarnih izbora u lipnju 1998. Na njima je pobijedila dotad oporbena Češka socijaldemokratska stranka, a njezin lider Miloš Zeman postao je premijer nove koalicijske vlade. U ožujku 1999. Češka je primljena u NATO. Politička stabilnost održana je i početkom 2000-ih. U razdoblju 2003–13. predsjednik je bio Václav Klạus (reizabran je 2008). Od 2004. Češka je članica Europske unije. Od ožujka 2013. predsjednik je Miloš Zeman (bio je premijer do 2002); ponovno je pobijedio na predsjedničkim izborima potkraj siječnja 2018.

Politički sustav

Prema Ustavu od 16. XII. 1992 (stupio na snagu 1. I. 1993), Češka je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, biraju ga izravno građani za mandat od 5 godina, izbor je ograničen na dva uzastopna mandata. On je vrhovni zapovjednik vojske i formalni nositelj izvršne vlasti; imenuje predsjednika vlade, a na njegov prijedlog i članove vlade. Vlada ima izvršnu vlast, za svoj rad odgovorna je parlamentu, te mora imati povjerenje parlamenta. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament, kojega čine Zastupnički dom (Poslanecká sněmovna) i Senat (Senát). Zastupnički dom ima 200 zastupnika, koje na 4 godine biraju izravno građani. Senat ima 81 člana, koji su izabrani na općim, izravnim izborima na 6 godina; svake dvije godine bira se jedna trećina senatora. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud najviši je sud u sustavu redovnih sudova, suce imenuje predsjednik republike, bez vremenskog ograničenja. Ustavni sud ima 15 sudaca, koje imenuje predsjednik republike, ali uz suglasnost Senata za mandat od 10 godina. Država je administrativno podijeljena na 13 regija i glavni grad. Nacionalni praznici: Dan oslobođenja 8. svibnja i Dan osnivanja republike, 28. listopada (1918).

Češka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13318>.