STRUKE:

čipka

ilustracija
ČIPKA, bruxelleska, epoha Luja XVI.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

čipka (madž. csipke), šupljikava plošna tekstilna izrađevina namijenjena ukrašavanju odjeće, posteljnog i stolnog rublja te interijera stanova. Izrađuje se tehnikama ručnoga i strojnoga čipkanja. Ručno se čipka iglom, kačkalicom (ili čunićem) i batićima, pa se prema tome razlikuju šivane i kačkane čipke te čipke na batiće. Strojno se čipka izrađuje brže i jeftinije, ali je manje cijenjena. Najfinije čipke izrađene su od lanenoga konca, ali se ipak najčešće rade primjenom finoga pamučnoga konca, a samo rijetko od vune i od agavinih niti. Izrazito skupocjena čipka izrađuje se od svile te zlatnih i srebrnih niti, a jeftinije vrste i od sintetičkih vlakana. Smatra se da je čipka u početku nastala kao završetak neporubljene tkanine kako bi se spriječilo paranje i otpadanje niti na odrezanom kraju. Iglom su se najprije iz jednog smjera tkanine (npr. potke) izvlačile niti, a oslobođene niti drugog sustava (osnove) potom su se spajale u rese, upletale i dekorativno povezivale. S vremenom se takav završetak tkanine razvio u ukrasni čipkani element, najprije vezan uz tkaninu (u našim krajevima poznat pod nazivima rasplet, priplet, izrezanac, paški teg), a poslije kao samostalni čipkani predmet. Kao samostalna izrađevina čipka se javlja potkraj XV. st. Opletanje ili vezanje niti osnove tehnikom prepletanja i uzlanja (posament, guipura, macramé) začetak je čipke na batiće. Podvijanje ruba tkanine uz izvučenu nit i šivanje raspleta (ažura) bila je osnova za šivanu čipku. Te su dvije tehnike najvažnije za pojavu samostalne čipkarske vještine. U XVI. st. prevladavao je renesansni geometrijski stil, a tiskani predlošci postali su osnovom za dalji likovni i tehnološki razvoj čipkarske vještine. U XVII. i XVIII. st. čipka je poprimila baroknu bujnost, asimetričnost, cvjetni ornament, nekad u reljefnoj izvedbi; slijede nježne rokoko kitice i apstraktni likovi na paučinasto tankoj pozadini; od XIX. st. čipkarstvo stagnira i odumire. Poznate su čipke: belgijske (Malines, Bruxelles), francuske (Valenciennes, Alençon), talijanske (Venecija), španjolske (Toledo) i čipke drugih naroda. Hrvatska folklorna čipka potvrđuje poznavanje osnovnih tehnika kasnijega razvijenog europskog čipkarstva, kao i prelaženje bijeloga veza u rane razvojne oblike čipke. Među šivanim tehnikama to su raspleti, od jednostavnih ukrasnih ažura do širokih izvlačenih pruga izvedenih u jednome ili u oba smjera. Opleteni su bijelim koncem, katkad i zlatnom niti, a uzorak je geometrijski, rjeđe biljni, iznimno životinjski (Baranja). Rasplet je bio udomaćen u sjevernoj Hrvatskoj (na prsima muških te rukavima i rubovima ženskih košulja) i u primorju (na prsima ženskih košulja i pokrivalima za glavu). Stupanj šivane čipke, tzv. retičele, rasplet je dosegnuo na ženskim košuljama i rupcima s otoka Paga. Paški teg nosi u sebi i biljeg bogate arhitektonske i klesarske tradicije svoje sredine, očitovan u kombinaciji strogo geometrijskih motiva. Osnivanjem čipkarske škole 1904. Pažanke su od prvotnih ukrasa na odjeći počele izrađivati i samostalne dekorativne ukrase, a to rade još i danas (od 2009. na UNESCO-ovu popisu nematerijalne kulturne baštine).

Drugi način šupljikavog rada nalik na čipku, tzv. priplet, javlja se u Slavoniji i Baranji kao ukrasni šav između dviju širina platna ili na prsima muške košulje. Širok katkad i više od 10 cm, izveden je geometrijskim motivima u starijim inačicama, a s cvjetnim motivima u novije doba.

U prošlosti je veću raširenost od šivane čipke u Hrvatskoj imala čipka na batiće, i to najviše u Podravini, Međimurju i Hrvatskom zagorju. Izrađena debelim lanenim koncem ili vunicom, gdjekad i u dvije boje, susreće se na ženskim kapicama (poculice). Najjače je središte čipke na batiće Lepoglava, gdje se izradba čipaka udomaćila među seoskim stanovništvom, prije svega kao dodatni izvor zarade. Utjecajem čipkarske škole, osnovane početkom XX. st., tom se tehnikom izrađuju razni modni detalji, posoblje i crkveno ruho.

Posebnost je i čipka od agave, koju još izrađuju redovnice u benediktinskom samostanu u gradu Hvaru. Od niti koja se posebnim postupkom dobiva iz sredine svježih agavinih listova izrađuje se čipka bez predloška ili nacrta, pa je svaki primjerak unikatan.

Na području Ozlja nekad su žene nosile kape, jalbe, ukrašene starinskom čipkastom strukturom, nastalom tehnikom prepletanja okomitih niti razapetih na luk (tzv. egipatsko pletivo).

čipka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13411>.