Alastor (grčki Ἀλάστωρ, Alástōr: osvetnik), u grčkoj tragediji, demon osvete. U orfičkoj tradiciji antipod je agatodemonu. Izvorno se radilo o personifikaciji prokletstva izazvanoga svetogrđem, prije svega o sablasti odmazde koja se nadvila nad Atrejevićima (→ atrej). Kao književni motiv spominje se u Eshilovim (Perzijanci, Agamemnon), Euripidovim (Orest, Hekaba, Hipolit, Feničanke, Medeja, Elektra) i Sofoklovim (Edip na Kolonu, Trahinjanke) tragedijama te u Lukijanovim Razgovorima mrtvaca. Budući da je demon osvete tjerao svetogrdnike na mahnito lutanje (grčki ἀλᾶσϑαι, alãsthai), naziv se u govoru proširio na sve one koji zaslužuju osvetu za svoja zlodjela, dobivši značenje »prokletnika« i »pokvarenjaka«. Pridijevao se također nemejskomu lavu (→ nemeja), sfingi, Heliju i božicama osvete erinijama, a po kasnijim bizantskim rječnicima i Zeusu. Ime Alastor nosila su dvojica ratnika u Trojanskome ratu (oba spomenuta u Homerovoj Ilijadi) te jedan od četiriju crnih konja koji su vukli kola boga Hada.
