čitaonica

ilustracija
ČITAONICA, objava u Kraljskom Dalmatinu o osnivanju prve čitaonice u Zadru 1807.

čitaonica, klub čitatelja, učeno društvo i sl. udruga kojoj je, uz ostalo, zadatak promicanje čitanja i knjige općenito. Pojavile su se najprije u Engleskoj (XVII. st.) i najčešće su bile namijenjene višim društvenim slojevima. Nakon toga su se osnivale u Francuskoj i u drugim naprednim europskim zemljama. U Engleskoj su se nazivale Gentlemen’s Libraries, Library Societies, Reading Societies ili Book Clubs. U njima su se sastajali učeni građani, književnici, časnici, činovnici, svećenici i dr. te čitali novine, časopise i knjige i raspravljali o društvenim i političkim događajima, znanstvenim i književnim novostima i sl. Čitaonice su imale svoja pravila (statute) u kojima je bilo zapisano tko može biti član čitaonice, visina upisnine i godišnje članarine. Osobito su se razvile u Francuskoj uoči Francuske revolucije pod nazivom Cabinets de lecture, potkraj XVIII. st. na njemačkom govornom području (Lesekabinett, Lesegesellschaft, Lekturkabinett, Leseverein) i u Italiji, gdje su se nazivale gabinetto di lettura i casino. Diljem Europe bile su posebno mnogobrojne potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st., kada su dobile, posebice u Francuskoj, važnu kulturnu, ali i političku ulogu. Čitaoničke udruge bile su razvijene i u SAD-u, no one nisu bile namijenjene samo uskomu, izabranomu krugu korisnika, već i širim slojevima. U prvoj polovici XIX. st. i u europskim zemljama čitaonice se sve više demokratiziraju, pa u njih može zalaziti i običan puk, posjećivati ih i jeftino posuđivati u njima knjige. U samom Parizu 1820. bile su 32 čitaonice, deset godina poslije bilo ih je već 150, a 1850. njihov se broj popeo na 226.

Silan razvoj tiskarske tehnologije i u svezi s tim drastično sniženje cijene knjigama i novinama, ali i sve prisutnija svijest o nužnosti demokratizacije pisane riječi, doveli su najprije do pojave tzv. posudbenih knjižnica, a u polovici XIX. st. i do nastanka nove vrste pučkih knjižnica, besplatnih i otvorenih svima. To je dovelo do postupnog nestanka čitaoničkih udruga kao posebnih ustanova. One sve više postaju dijelom knjižnica, no neki su se oblici čitaoničkih udruga za povlaštene članove društva sačuvali i danas, npr. u Engleskoj, kao zatvoreni ekskluzivni klubovi.

Različiti se oblici organiziranja učenih i imućnih građana u Hrvatskoj pojavljuju već u XVI. st., no prva čitaonička udruga zabilježena je tek 1750. u Zadru, gdje je utemeljen Casino nobile (otvoren javnosti 1753). U Šibeniku se 1774. osniva Società del Casino (pravila su potvrđena 1775., djelovao do 1943). Iz sačuvanih pravila zna se da je ulazak bio dopušten samo imućnim građanima, svećenicima, časnicima i drugim uglednim osobama. U Casinu su se priređivale zabave, učena predavanja, plesovi, čak i karnevali, kao i čitanje novina i knjiga. U Poreču je djelovao od 1794. s prekidima do novijega doba Casino dei nobili (Società del Casino). A. Lj. Adamić osnovao je 1806. Casino u Rijeci (djelovao do 1848). Za francuske uprave u Dalmaciji osniva se u Zadru 1807. prva poznata čitaonica u Hrvatskoj – Gabinetto di lettura (Druxba od sctenja). U hrvatskim gradovima osniva se više društava sa stranim oblikom imena u kojima se okuplja i domaća hrvatska inteligencija, npr. Casino u Splitu (1817), Dubrovniku (1820) i Zagrebu (1827). God. 1831. osnovan je u Zagrebu, u kući Lj. Jelačića, Casino koji je okupljao protivnike austrijske politike. Casino u Senju (1835) prerastao je 1870-ih u Narodnu čitaonicu.

God. 1838. počinju se osnivati narodne (ilirske) čitaonice, koje će odigrati važnu ulogu u povijesti Hrvatske u XIX. st. kao okupljališta rodoljuba u doba hrvatskoga narodnog preporoda. Pojavile su se najprije u kajkavskom krugu, ali su se vrlo brzo širile i na cijelom hrvatskom etničkom području. Imale su izrazito političko obilježje i poslužile su kao organizacijska središta za širenje ideje hrvatskih iliraca. U svojim statutima isticale su kao svrhu osnivanja »pouku i zabavu«, jer za rad takvih ustanova nije bilo potrebno odobrenje tražiti u Beču ni u Pešti, već je bilo dovoljno odobrenje mjesnih vlasti; tako su preporoditelji mogli bez većih poteškoća širiti mrežu čitaonica i djelovati na oživotvorenju svojih političkih i kulturnih ciljeva. Po V. Babukiću ta su se društva »smatrala kao ona ognjišta, na kojih se smrzla srca sunarodnjaka naših grijahu«.

Prva je čitaonica osnovana u siječnju 1838. u Varaždinu, na poticaj M. Ožegovića. U ožujku iste godine osnovano je u Karlovcu Čitateljstveno društvo slaveno-ilirsko, a 14. VII. u Zagrebu najvažnija među njima Ilirska čitaonica, kojom su upravljali J. Drašković, Lj. Gaj i drugi istaknuti predstavnici narodne misli. Ta je čitaonica postala središte iz kojega su se širile preporodne ideje u sve hrvatske zemlje i bila je pokretač sveukupnoga narodnog preporodnog života na književnome, kulturnome i političkome polju (osnivanje Glavnice s imenom Matice ilirske za izdavanje poučnih i beletrističkih knjiga, Narodnoga muzeja i knjižnice, stalnoga kazališta; započela je tiskanjem djela dubrovačkih klasika, izdavala časopis Kolo i osnovala dioničko društvo Narodni dom). Akcije koje je pokretala zagrebačka Čitaonica imale su odjeka ne samo u svim hrvatskim zemljama već i među Slovencima i Srbima. Čitaonica je prestala djelovati 1848., a formalno je raspuštena u lipnju 1850. Do 1846. tajnik je Čitaonice bio V. Babukić, a 1846–50. S. Vraz i Jakov Užarević. Već 1838. pokrenuto je osnivanje čitaonice u Križevcima, a ona je osnovana 1839. s imenom Narodni kasino. Spiridion Popović pokušao je 1839. osnovati ilirsku čitaonicu u Šibeniku, ali mu je molba bila odbijena. Ubrzo nakon osnutka prvih čitaonica u Hrvatskoj, osnovana je 1839. u Pečuhu (Madžarska) Čitaonica mladeži ilirske, kojoj je na čelu bio Pavao Aigl. God. 1843. osnovane su narodne čitaonice u Bjelovaru i u Samoboru, a pokrenuto je osnivanje Narodne čitaonice u Osijeku (djeluje od 1844). Narodna čitaonica u Zadru spominje se 1844 (u literaturi se povezuje s čitaonicom iz 1807). Od 1845. djeluje Građanski kasino u Bakru (poslije Narodni dom), Narodna čitaonica u Požegi i Novom Vinodolskom i čitaonice u podružnicama Hrvatsko-slavonskoga društva u Đakovu i Krapini. God. 1846. osnovan je Narodni kasino u Koprivnici, 1847. otvorena je Narodna besjeda u Jablancu kraj Senja i Dvorana u Narodnom domu u Zagrebu, a u Zadru je osnovana Ilirsko-dalmatinska čitaonica (Gabinetto di lettura illirico dalmata), otvorena 1848. U Dubrovniku se 1848. i 1849. spominje Narodna čitaonica (Gabinetto di lettura). God. 1848. osnovana je Karlobaška čitaonica u Karlobagu, 1849. Narodna čitaonica u Novoj Gradiški, Slavonskom Brodu i u Kotoru, a 1850. Narodna čitaonica riečka. God 1840–48. u Zagrebu je djelovao Casino, okupljalište i politički klub madžarona. Većina tih društava prestala je djelovati za Bachova apsolutizma 1850-ih. I dalje su djelovale čitaonice u Rijeci, Karlovcu, Karlobagu, Dvorana u Zagrebu i Čitaonica u Varaždinu.

S povratkom ustavnih sloboda (1859) započinje novo razdoblje u povijesti čitaonica u Hrvatskoj. Lj. Vukotinović osnovao je 1859. Čitaonicu zagrebačku. God. 1860. osnovana je Narodna čitaonica u Vukovaru, 1861. u Kraljevici (otvorena 1863) i u Samoboru (otvorena 1864). God. 1862. osnovane su narodne čitaonice u Osijeku i u Križevcima, a spominje se Čitaonica u Petrinji. U to doba počele su se i u Dalmaciji osnivati narodne čitaonice, koje su postale središta političke borbe protiv autonomaša i talijanaša; tako je 1862. otvorena u Splitu Narodna slavjanska čitaonica. Iste godine osnovana je Narodna čitaonica u Zadru (otvorena 1863), Slavjanska čitaonica u Dobroti, Narodna čitaonica u Budvi i Slavjanska čitaonica u Perastu. God. 1863. osnovana je Narodna cetinska čitaonica u Sinju (otvorena 1867) i prvo seosko čitaoničko društvo Narodna kaštelanska čitaonica (otvorena 1864). God. 1863. osnovana je Narodna štionica u Dubrovniku i obnovljen rad Narodne čitaonice u Požegi. Narodna čitaonica u Gospiću djeluje od 1864., kada je osnovana i čitaonica u Krapini. God. 1865. osnovana je Narodna čitaonica u Orebiću, a 1866. osnovane su: Narodna slavjanska čitaonica u Šibeniku, društvo istog imena u Drnišu (otvoreno 1867), Narodna čitaonica u Obrovcu, Društvo seoske izobraženosti u Murteru (poslije Hrvatska čitaonica), Čitaonica (poslije Hrvatska čitaonica) u Kastvu, prva narodna čitaonica u Istri, i Narodna čitaonica u Novom Vinodolskom, a 1867. osnovane su Narodna čitaonica u Kninu i Narodna štionica u Trogiru. Članovi Società del Casino u Jelsi na otoku Hvaru pretvorili su 1868. svoje društvo u Narodnu čitaonicu. Iste godine osnovana je čitaonica Hrvatski skup u Pučišćima na otoku Braču i Narodna čitaonica u Imotskom. Makarsko-primorska čitaonica u Makarskoj počela je djelovati 1869 (pravila potvrđena 1868), kada je osnovana i Čitaonica (u literaturi se spominje i kao Slavjanska čitaonica) u Puli. God. 1870. osnovane su čitaonice Viški skup u gradu Visu, Narodna komiška zora u Komiži na otoku Visu, Società del Cur Salon u gradu Hvaru (u upravi su bili i mjesni narodnjaci, a društvo je počelo djelovati 1871), Čitaonica u Pregradi, Narodna čitaonica u Baljunima i Narodna čitaonica u Lokvama. U Vrbniku na otoku Krku otvorena je 1871. Hrvatska čitaonica, a iste godine i Narodna slavjanska čitaonica u gradu Korčuli (od 1893. Hrvatska čitaonica), Cetinsko-mosorsko-dinarska slavjanska narodna čitaonica u Omišu i Narodna čitaonica u Kostreni (Sta Barbara). God. 1872. osnovane su: Čitaonica jastrebarska (otvorena 1873), čitaonice u Daruvaru, Jasenovcu, Novskoj, Sv. Ivanu Žabnom, a 1873. Narodna čitaonica u Zlataru, Prijateljski skup u Tisnom na otoku Murteru, Narodna čitaonica u Metkoviću i Slavjanski napredak u Splitu. God. 1874. osnovane su narodne čitaonice u Baški na otoku Krku, u Ogulinu, Selcu i Delnicama, Gospićka sloga u Gospiću, Narodno nerežiško društvo u Nerežišćima, Narodna slavjanska čitaonica u Skradinu (od 1894. Hrvatska čitaonica) i Hrvatska čitaonica u Starome Gradu na otoku Hvaru, a 1875. u Milni Milnarsko narodno posijelo, zatim narodne čitaonice u Betini, Puntu i Hreljinu, Vinkovačka čitaonica u Vinkovcima i Srpska narodna čitaonica u Korenici. God. 1876. osnivane su narodne čitaonice u Kostreni (Sv. Lucija), Omišlju, Brodu na Kupi i Krasici (otvorena 1877) te u Brinju. God. 1877. osnovane su čitaonice u Ivancu, Ivanić Gradu, Dragi, Sisku i Opuzenu, društva Gornjo-gradska čitaonica i Hrvatska čitaonica u Zagrebu (otvorena 1878). Hrvatska čitaonica »Lička vila« u Gospiću osnovana je 1878., a 1880. Narodna slavjanska čitaonica u Orebiću i Pučko hrvatsko društvo u Supetru na Braču. God. 1878. osnovana je u Kopru hrvatska Narodna čitaonica. U 1883. osnovane su hrvatske čitaonice u Lindaru i Bribiru te narodne čitaonice u Babinoj Gredi i Ravnoj Gori, a u 1884. Hrvatska građanska čitaonica u Donjem gradu u Osijeku, Hrvatska čitaonica u Omišlju (otvorena 1886) i Narodna čitaonica u gradu Rabu. God. 1886. osnovano je i društvo Hvarski napredak u gradu Hvaru, Hrvatska čitaonica u Drnišu i Čitaonica u Velikoj Gorici, narodne čitaonice u Grubišnom Polju i Slunju. God. 1887. osnovane su čitaonice u Gradišću, Brseču, Malom Lošinju (1899. i Prosvjetno društvo »Zora«) i Pakracu (1890. i Srpska građanska čitaonica), Narodna čitaonica u Trsatu i Dubrovačka narodna čitaonica. Hrvatske čitaonice otvorene su u Sv. Petru u Šumi (1889), Buzetu (1890), Mihotićima, Lovranu, Medulinu (sve 1891), Malinskoj (1894), Dobrinju (1896), Nerezinama (1896), Čunskom, Ližnjanu, Pazinu, Pomeru (sve 1897), Rovinjskom Selu i Lovreču kraj Pazina (obje 1898). Tih godina mnoga narodna društva postala su pravaška (Korčula, Skradin i dr.), a osnovana su i nova (Šibenik, Arbanasi kraj Zadra i dr.).

Početkom XX. st. osnivaju se društva koja djeluju u duhu novoga političkog kursa (npr. u Korčuli 1904) i naprednih stranaka u Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj. Tijekom I. svjetskog rata mnoge su čitaonice prestale djelovati. Nakon svršetka rata više društava promijenilo je ime u Jugoslavenska čitaonica (npr. u Murteru, Blatu, gradu Korčuli, Dragi, Karlobagu). Čitaonicama koje nisu pristale izbaciti pridjev »hrvatski« iz svojeg imena beogradske su vlasti zabranile rad (Nova Gradiška, Vrpolje, Zlatar, Bedekovčina, Sibinj i dr.). U Istri i dijelovima Dalmacije koji su potpali pod talijansku vlast, hrvatske su čitaonice zatvorene, a njihove knjige uništene i spaljene. Između dvaju svjetskih ratova osnovane su i nove čitaonice, npr. u Dugoj Resi 1937. članovi URSSJ osnovali su Radničku čitaonicu. Do II. svjetskog rata djelovalo je diljem Hrvatske više stotina čitaonica, koje su često bile jedina mjesta gdje su građani mogli čitati i posuđivati novine i knjige. Tijekom II. svjetskog rata mnoge čitaonice i knjižnice prestale su djelovati.

Mnoge su čitaonice u XIX. st. pa sve do I. svjetskog rata zadržale političko-prosvjetiteljsku ulogu. Ipak, s vremenom će čitaonička društva, posebice u gradovima i većim mjestima, poprimati sve više obilježja i ulogu pučkih (narodnih) knjižnica, nerijetko sačuvavši u svojem nazivu imenicu »čitaonica«. Ilirske (poslije hrvatske, odnosno narodne) čitaonice bile su ustanove u okviru kojih su se, ne uvijek, nalazile knjižnice, a već u doba Bachova apsolutizma počela je njihova preobrazba u knjižnice u okviru kojih će se, kao posebni odjeli, nalaziti čitaonice.

Nakon II. svjetskog rata čitaonice su se neko vrijeme pojavljivale unutar domova kulture, no s njihovim raspadom nestale su i čitaonice. Kao posebne ustanove čitaonice postoje još jedino u inozemnim kulturnim središtima u nekoliko većih gradova u Hrvatskoj.

čitaonica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 17.11.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13430>.