STRUKE:

ćirilica

ilustracija
ĆIRILICA, faksimil Samuilovog natpisa
ilustracija1ilustracija2

ćirilica, jedna od dviju slavenskih azbuka. Za razliku od glagoljice, ćirilica je opstala kao službeno pismo mnogih slavenskih naroda, i to onih među kojima se proširilo istočno kršćanstvo (Bjelorusi, Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Rusini, Srbi, Ukrajinci). Primili su je te svojim jezicima prilagodili i neki neslavenski narodi: Abhazi, Azerbajdžanci, Čečeni, Kurdi, Tatari itd. Od kraja XIV. st. do 1859. ćirilica je bila i Rumunjima liturgijskim i kancelarijskim pismom, isprva za slavensku pismenost, a poslije i za rumunjsku.

Prevladava mišljenje kako je ćirilica, nakon dugotrajna, postupna prilagođivanja grčkog pisanja slavenskom fonološkom sustavu, konačno kodificirana kao službeno bugarsko pismo nakon državno-crkvenog sabora u Preslavu 983.

U X. i XI. st. na bugarsko-makedonskom prostoru supostojala je zajedno s glagoljicom koju je za Slavene sastavio Konstantin Filozof (Ćiril), uz postupno prevladavanje i potiskivanje glagoljice od istoka (prijestolnice Preslava) prema perifernomu zapadu (Ohridu, gdje je najkasnije, potkraj XII. st., posve istisnula glagoljicu). Iz toga doba sačuvan je velik broj natpisa, od kojih je tek nekoliko datiranih: najstariji je Krepčanski natpis iz 921; donedavna se smatralo da je to Samuilov natpis iz 992–993; drugi je nadgrobni natpis što ga je makedonski car Samuilo (980–1014) postavio svojim roditeljima i bratu, pronađen na grčkoj strani Maloga Prespanskog jezera 1898. Iz XI. st., također s bugarsko-makedonskoga prostora, potječu Bitoljski natpis, Mostičev natpis, Temnićki natpis, Preslavski natpis i dr.

Prvi rukopisi na pergamentu potječu iz XI. st., a zajedno ih s istodobnim glagoljičkima uvrštavamo u kanon starocrkvenoslavenskih spisa, zbir najstarijih starocrkvenoslavenskih tekstova koji još nisu pretrpjeli značajne redakcijske promjene klasičnoga ćirilometodskoga jezika; osim dvaju velikih – Savine knjige i Suprasaljskog zbornika – ovamo ubrajamo i Eninski apostol, Listiće Undoljskoga, Zografske odlomke, Hilandarske odlomke i dr.; svi su također s bugarsko-makedonskoga prostora. Ćirilično pismo ubrzo su, usporedno sa širenjem starocrkvenoslavenske liturgije, još u XI. st., primili Srbi i Rusi, zatim i drugi slavenski narodi. Najstariji je ruski, i uopće datirani ćirilični kodeks, Ostromirovo evanđelje, napisano 1056–57., a kao najstarija srpska knjiga navodi se Miroslavljevo evanđelje iz XII. st.

cirilica2.jpg

Sam naziv ćirilica prvi je put posvjedočen 1047. u zapisu ruskoga popa Upira Lihoga, sačuvanom u mlađem prijepisu, gdje stoji da je Knjigu malih proroka bio prepisao iz »kurilovice«. Budući da je sam prijepis pisan ćirilicom, spomenuti se naziv najvjerojatnije odnosi na glagoljicu, kojom bi bio pisan predložak. Ime se Konstantina Filozofa (Ćirila) tako vezuje za pismo, kojemu je on, prema dominantnom slavističkom mišljenju, i autor. S uzmicanjem glagoljice, isto se ime nastavilo upotrebljavati za drugo, isprva usporedno a zatim prevladavajuće slavensko pismo koje bilježi zajednički – starocrkvenoslavenski jezik (u redakcijskim ili recenzijskim inačicama).

Pri sastavljanju ćirilične azbuke 26 slova preuzeto je izravno iz grčke uncijale (62500, 62520, 62506, 62503, 62504, 62489, 62523, 62484, 62493, 62510, 62511, 62512, 62513, 62514, 62515, 62516, 62517, 62518, 6251462498, 62492, 62507, 62521, 62496, 62497, θ, 62498); višak u odnosu na slavenski fonološki ustroj (npr. neopravdana dvostrukost grafema za [o] ili [i]: 62514 : 62521, 62484 : 62493; uvrštavanje slova kojima nije odgovarao nijedan slavenski fonem: 62492, 62496, 62497, θ, 62498) opravdava se potrebom za dosljednim označivanjem brojevne vrijednosti, također prema grčkim običajima. U grčkom alfabetu nije bilo ovih slova: 62363, 62499, 62525, 62502, 62526, 62524, 62486, 62482, 6248662493, 62480, 62487, 62488 (ς je u grčkom alfabetu služilo samo za označivanje broja 6, a u najstarijoj slavenskoj azbuci ima i glasovnu vrijednost [dz]), te prejotiranih: 62483, 62509, 62485, 62494, 62491. Uočavaju se digrami: nekima su dijelovi samo pridruženi (6251462498, 6248662493), a nekima se crticom spaja prvo 62493 s temeljnim samoglasnikom u ligaturu (62483, 62509, 62485, 62494, 62491). Ligature se u ćiriličnim tekstovima znatno rjeđe upotrebljavaju nego u glagoljičkima: nalazimo tako, opet prema grčkom pisanju, inačicu 62519 za [u], nastalu iz natpisivanja drugog dijela grafema nad prvo (6251462498); za slovo 62525 dugo se smatralo da je ligatura slova 62524 i 62518 sve dok se nije pokazalo da u ćirilometodsko doba taj grafem i nije bio izgovaran u XI. st. na bugarskom prostoru kao [št]; prema tome, vjerojatnije je da je nastalo upravo prema usporednomu glagoljičkom slovu 62346, karakterističnim pojednostavnjenjem donjega kružića u crticu. I kod slova 62502, 62526, 62524, 62499 ogleda se, u različitoj mjeri, sličnost s glagoljičkim slovima. Natpisivanja slova ponad retka, što nadopunjuju suspenzijska kraćenja, češća su u ćiriličnim tekstovima nego u glagoljičkima. Između kontrakcija nisu prepoznate karakteristične razlike.

U odnosu na glagoljičku azbuku, koja je reformirala azbučno označivanje brojeva, pridajući svakomu slovu brojevnu vrijednost – prema azbučnom redu (pa tako prvo slijede jedinice, zatim desetice, stotice…), ćirilična brojevna organizacija slijepo slijedi grčko uređenje, pa tako novouvedenim slovima ne pripada nikakva brojevna vrijednost. Kako bi se brojevi razlikovali od slova u uvjetima neprekinutog pisanja (scriptura continua), označivali su se točkicama s obiju strana brojke/slova te natpisanom titlom ponad svakog elementa, npr. ·62520̃·62493̃· (12), ·62497̃·62496̃·62275̃· (769).

Termin azbuka nastao je prema grčkom uzoru (alfabet), gdje se spajanjem prvih dvaju slovnih imena (alfa, beta), po leksičkom načelu (za razliku od slogovnoga kod abecede), imenuje poredani slovni inventar. Ćirilična su slova, baš kao i glagoljička, dobila ime prema prvim dvjema riječima akrostiha iz azbučnih molitva (625006252362486, 625016251462498625106248662493, 6252062480625036248662493, 62506625116250062506625146251162485, 6250362514625016251662514, 62504625176251862486, 624996248462520624806251862484, 62489624806251162514, 6252362504625126251162484…), gdje je svaka prva riječ u retku morala započeti sljedećim slovom po azbučnom redoslijedu. Akrostih se može slobodno prevesti: Ja koji poznajem slova govorim da je dobro živjeti na zemlji.

Ćirilica je dospjela k Hrvatima u XI–XII. st., tzv. južnim putem širenja ćirilometodske baštine (iz Makedonije), i proširila se sve do unutrašnjosti Istre (usp. ćir. slova u glagoljičkim natpisima: Kninskom ulomku, Plastovskom ulomku /XI–XII. st./ iz okolice Skradina, Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi /XII. st./). S vremenom će prevladati na istočnim hrvatskim prostorima (istočna Bosna, Zahumlje, istočni dio jadranske obale s otocima) i razviti svoje posebne regionalne tipove (bosanski, poljički i dubrovački), sjedinjene pod nazivom bosančica.

ćirilica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13584>.