Dalmatinska Hrvatska, naziv u dijelu hrvatske historiografije za područje koje je bilo političko i kulturno središte ranosrednjovjekovne hrvatske države od IX. do XII. st. To je područje opisao već Konstantin VII. Porfirogenet u polovici X. st. ustvrdivši da je zemlja Hrvata podijeljena u jedanaest županija: Hlijevansku, Cetinsku, Imotsku, Plivsku, Psetsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku, Ninsku, a da njihov ban vlada Krbavom, Likom i Gackom, odnosno da se Hrvatska proteže od rijeke Cetine do granica Istre i grada Labina. Upravo to područje postalo je političko središte hrvatske države u ranome srednjem vijeku. Po istom autoru (Vita Basilii), naselili su Hrvati i područje Donje Panonije, pa su povjesničari, arheolozi i povjesničari umjetnosti razlikovali primorski dio Hrvatske sa sjedištima vladara i nazivali ga Dalmatinskom Hrvatskom, za razliku od kontinentalnog dijela, koji je u literaturu ušao pod imenom Panonske ili Slavonske Hrvatske. Osim što je na području Dalmatinske Hrvatske bilo sjedište hrvatskih vladara iz dinastije Trpimirovića, ono je u političkom, gospodarskom i kulturnom smislu bilo jezgra ranofeudalne hrvatske države i postalo važnijim dijelom jedinstvenoga državnog i nacionalnog prostora. Zato se ono isticalo iznimnom graditeljskom djelatnošću, kao središte kulture i pismenosti, što potvrđuju mnogobrojni arheološki nalazi i svjedočanstva pismenosti, od onih na kamenu do kodeksa i diplomatskih zapisa.
