dalmatski jezik

dalmatski jezik, naziv za autohtone romanske govore (njih barem dvanaest), nastale nakon dolaska Hrvata (odnosno Dukljana i Albanaca) na Jadran u gradovima koji su do daljnjega ostali bizantski – Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor, Budva, odnosno Bar, Ulcinj i Lesh. Pomanjkanje kopnenoga kontinuiteta između bizantskih temata Donje Dalmacije (Krk–Split) i Gornje Dalmacije (Dubrovnik–Lesh), kao i unutar svakoga od njih, pospješilo je raspad relativno jedinstvenoga dalmatinskog latiniteta na ozemlju između Raše i rijeke Mati. – Najvjerojatnije su postojala tri dalmatoromanska jezika: zadarskoromanski (jadertinski), dubrovačkoromanski (raguzejski), i barskoromanski (labeatski). Najkasnije se ugasio krčkoromanski (veljotski) jadertinski dijalekt (1898) smrću posljednjega govornika koji ga je zvao veklisún (taj je glotonim, odnosno ime jezika, izveden od veljotskog imena grada Krka: Vekla < VETULA /scilicet CIVITATE/). Raguzejski je izumro koncem XV. st. iako mu je dubrovački Senat (1472) nastojao produžiti život novčanim kaznama, a ostali dalmatoromanski govori izumrli su još ranije. Kako tekstovi postoje samo za umirući veljotski govor (oko 1773–1898), sve što znamo o ostalim govorima (i o veljotskome prije 1773) dugujemo posuđenim toponimima, (prez)imenima i općim imenicama (osobito su brojni ribarsko-pomorski termini) u hrvatskome i drugim adstratskim jezicima (uključujući i »kolonijalni« mletački). – Dalmatoromanski jezici nisu dio ni Balkanoromanije ni Italoromanije: fonološki se ne mogu podrediti prvoj (vokalizam) ni drugoj (konsonantizam). Oni se međusobno razlikuju u relevantnim pojedinostima fonoloških sustava koje se ne mogu pripisati (samo) internim strukturalnim razlozima nego (i) djelovanju dvojezičnih govornika (Hrvata koji su naučili neki dalmatoromanski govor) te obratnoj kronologiji mletačke ekspanzije koja je u Dubrovniku (1205–1358) djelovala ranije nego na Krku (»definitivno« tek od 1480). Pritom treba imati na umu da su se hrvatski useljenici prije i(li) u većem broju nastanili u Trogiru, Osoru, Krku, Zadru, Splitu i Kotoru nego drugdje. Dalmatoromanistička istraživanja koriste ne samo općoj romanistici (nastojanjem da se rekonstruira tzv. potonula Romanija između Jadrana i Rumunjske) nego i kroatistici (nijedan slavenski jezik nije apsorbirao toliko dalmatoromanskih leksema kao hrvatski npr. jarbol, lovrata i sl., što osigurava osebujnost hrvatskog leksika općenito i u određenim nazivljima).

dalmatski jezik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13761>.