struka(e):
Delon, Alain
francuski filmski glumac
Rođen(a): Sceaux, 8. XI. 1935.
ilustracija
DELON, Alain

Delon [dəl'], Alain, francuski filmski glumac (Sceaux, 8. XI. 1935). Služio je u francuskom pomorskom pješaštvu 1952–56 (od 1953. u Indokini). Pošto je otpušten, vratio se u Francusku te radio kao fizički radnik i konobar, došavši i u doticaj s kriminalnim miljeom (s kojim je veze imao i poslije pa je bio umiješan u skandal oko umorstva svog tjelohranitelja 1968). Zahvaljujući poznanstvu s glumcem Jean-Claudeom Brialyjem, dolazi 1957. na filmski festival u Cannes gdje je privlačnim fizičkim izgledom spoja virilnosti i gotovo androgine ljepote privukao pozornost pa je iste godine debitirao na filmu. Nakon prve veće uloge, u kostimiranoj melodrami Christine (Pierre Gaspard-Huit, 1958) u kojoj mu je partnerica Romy Schneider s kojom je neko vrijeme bio u ljubavnoj vezi, status zvijezde stječe ulogom šarmantnog i bezobzirnog zločinca u trileru U zenitu sunca (Plein Soleil, 1960) Renéa Clémenta. Izgradivši se kao glumac instinkta i nehajne, a precizne elegancije pojave i kretnji, ugled potvrđuje tumačenjem mučeničke figure senzibilnoga sicilijanskog boksača u filmu Rocco i njegova braća (Rocco e i suoi fratelli, 1960) Luchina Viscontija, s kojim surađuje i u kazalištu (u postavi tragedije Šteta što je bludnica Johna Forda, 1961), da bi glumačke vrhunce u tom razdoblju ostvario ulogama zavodljivih mladića u još dva talijanska filma, kao burzovni mešetar u Pomrčini (L’eclisse, 1962) Michelangela Antonionija, utjelovivši redateljev koncept »bolesti osjećaja«, te ponovnom suradnjom s Viscontijem, kao oportunistički sicilijanski plemić, umnogome vizualno atraktivan simbol korupcije aristokratskih vrednota u povijesnoj melodrami Gepard (Il gattopardo, 1963). Istodobno ulogom impulzivnog prijestupnika u filmu pljačke Melodija u suterenu (Mélodie en sous-sol, 1963) Henrija Verneuila, u kojem glumi sa svojim glumačkim uzorom Jeanom Gabinom, te kao protagonist kostimiranoga pustolovnog filma Crni tulipan (La Tulipe noire, 1964) Christian-Jaquea potvrđuje popularnost koju potom održava nastupom u ratnom spektaklu Gori li Pariz? (Paris brûle-t-il?, R. Clément, 1966) te serijom kriminalističkih (policijskih i gangsterskih) filmova tumačeći i prijestupnike, najčešće profesionalne gangstere, i policajce, kadikad žrtve okolnosti ili tragičke greške u karakteru, često prožete duhom rezignacije, npr. u djelima Jeana-Pierrea Melvillea Samuraj (Le Samouraï, 1967), u kojem kreira ikonički lik usamljenoga plaćenog ubojice, Crveni krug (Le Cercle rouge, 1970) i Policajac (Un flic, 1972), u Siclijanskom klanu (Le Clan des Siciliens, 1969) H. Verneuila, Borsalinu (1970) i Priči o policajcu (Flic Story, 1975) Jacquesa Deraya, Rođenom zločincu (Deux hommes dans la ville, 1973) i Ciganinu (Le Gitan, 1975) Joséa Giovannija, Smrti jednog pokvarenjaka (Mort d’un pourri, 1977) Georgesa Lautnera. Dimenziju nesavršenosti i ambivalencije karaktera osobito pokazuje u trilerima, npr. Mačkama (Les Félines, R. Clément, 1964), Bazenu (La Piscine, J. Deray, 1969), Tretmanu šokom (Traitement du choc, Alain Jessua, 1973), Grudima od leda (Les Seins de glace, G. Lautner, 1974), te pokojoj melodrami poput Udovice Couderc (La Veuve Couderc, Pierre Granier-Deffere, 1971). Slične značajke razvija i u dramskim ulogama, opsesivnost u Umorstvu Trockoga (The Assassination of Trotsky, 1972) Josepha Loseya, kao ubojica sovjetskog političara, sklonost autodestrukciji u ulozi pisca u krizi u Prvoj spokojnoj noći (Prima notte di quiete, 1972) Valerija Zurlinija, a stanovitu desupstancijaliziranost u Loseyevu Gospodinu Kleinu (Monsieur Klein, 1976), kao trgovac umjetninama u potrazi za navodnim židovskim dvojnikom u Francuskoj za II. svjetskog rata. Iako mu je popularnost od sredine 1980-ih opala, na filmu je redovito glumio do 1998 (još jednom 2008. u parodičnoj epizodnoj ulozi Julija Cezara u komediji Asterix na Olimpijskim igramaAstérix aux Jeux olympiques, Frédéric Forestier i Thomas Langmann); od kasnijih uloga ističe se ona homoseksualnog baruna Charlusa u adaptaciji dijela romana Marcela Prousta Jedna Swanova ljubav (Un amour de Swan, 1984) Volkera Schlöndorffa te nastup u filmu Jean-Luca Godarda Novi val (Nouvelle Vague, 1990). Početkom XXI. st. s velikim je uspjehom glumio na televiziji (npr. u policijskoj seriji Fabio Montale, 2002), 1996–2013. je češće nastupao i na pozornici. Odličje komandira Legije časti dodijeljeno mu je 2005., a počasna Zlatna palma na Canneskom festivalu 2019.

Citiranje:

Delon, Alain. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/delon-alain>.