Deržavin, Gavrila Romanovič

ilustracija
DERŽAVIN, Gavrila Romanovič

Deržavin [d’irža'v’in], Gavrila Romanovič, ruski pjesnik (Karmači, Kazanjska gubernija, 14. VII. 1743Zvanka, Novgorodska gubernija, 20. VII. 1816). U državnoj službi pridobio je odom Felica (Oda k Felice, 1783) naklonost Katarine II., bio je imenovan gubernatorom u Olonjecu i Tambovu, postao caričin tajnik, a potom i ministar pravosuđa. Smatran je dvorskim pjesnikom. Model klasicističkih Lomonosovljevih oda, koje je pisao u slavu vojnih pobjeda, prevladao je satiričkim počelima, elegičnošću i predmetnošću motiva. Poput baroknih pjesnika naglašavao je pogubnost taštine, promjenljivost »kotača sreće«, prolaznost života: Oda uz smrt kneza Meščerskoga (Oda na smert’ knjazja Meščerskogo, 1779), Bog (1784), Vodopad (1798). Bio kritičan prema okružju prijestolja, posebno prema velmožama – caričinim favoritima u: Murzino viđenje (Videnie Murzy, 1791), Velmoža (Vel’moža, 1798), Vladarima i sucima (Vlastiteljam i sudjam, 1798). Posljednje razdoblje označuje sklonost prema ladanjskoj idili: Pohvala seoskomu životu (Pohvala sel’skoj žizni, 1808), Jevgeniju: zvanski život (Evgeniju: žizn’ zvanskaja, 1807), Poziv na objed (Priglašenie k obedu, 1807 – s podrobnim opisom bogatog stola). U rusko pjesništvo unio je počela govornoga jezika, prikazao sjaj oružja i dvora, raskoš i nestalnost velikaškoga života, ali i prirodni okoliš.

Deržavin, Gavrila Romanovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14694>.