dezertifikacija (lat. deserta: pusta, napuštena mjesta + -fikacija), širenje pustinjskog okoliša u sušna ili polusušna područja, uzrokovano promjenama klime, ljudskim utjecajem ili i jednim i drugim. To je proces svjetskih razmjera koji u ugroženim područjima dovodi do razaranja ekosustava, a obuhvaća oko dvije trećine zemlje na svijetu i jednu trećinu sveukupne Zemljine površine, na kojoj živi jedna milijarda ljudi. Opća svijest o dezertifikaciji porasla je za jake suše u Sahelu u Africi (1968–73), koja je ubrzala širenje saharske pustinje prema jugu. Dezertifikacija u Africi, Aziji i Australiji uvelike je i posljedica ljudskih djelatnosti: sječe raslinja za gorivo i gradnju nastamba te ispaše i raščišćivanja površina za ispašu ili obradbu tla. Uklanjanjem autohtone vegetacije znatno se povećava ranjivost tla na procese erozije. Prema podatcima UN-a procesi dezertifikacije diljem svijeta uklanjaju iz proizvodnje približno 6 milijuna hektara tla godišnje. Posljedice dezertifikacije očituju se utjecajem na razmjenu ugljika. Bitan dio količine ugljika koji se nalazi u vegetaciji suhih područja reducira se, razaranje tla ima snažan učinak na ciklus ugljika i učinak staklenika. Dezertifikacija uzrokuju i ubrzano smanjivanje zaliha svježe vode, snižavanje vodostaja tekućica i razine podzemnih voda te pospješuje salinizaciju tla. Procjene godišnjih gubitaka uzrokovanih dezertifikacijom kreću se u svijetu iznad 40 mlrd. USD. Smatra se da regulirano korištenje prirodnih površina i drvnih zaliha, kao i sađenje višegodišnjih biljaka u poljoprivrednim zonama te šira upotreba Sunčeve energije s pomoću solarnih ćelija u područjima s jačim osunčavanjem, mogu dovesti do stabilizacije tla.
