dies irae [di'e:s i:'re:] (lat.: dan srdžbe).
1. Crkveni latinski himan o sudnjem danu u katoličkom bogoslužju, vjerojatno potječe od Tome Celanskoga (oko 1255); prvi se put pojavljuje u rimskome misalu tiskanome 1485. Danas je dies irae sekvenca u misi za mrtve (rekvijem). Himan kroz opis sudnjega dana ili svršetka svijeta potiče kršćanina na nadu i vjeru u Božje milosrđe. Tekst himna često su, bilo u sastavu rekvijema ili samostalno, glazbeno obrađivali mnogi skladatelji (G. Verdi, H. Berlioz, A. Dvořák i dr.).
2. Sinonim za sudnji dan, dan »općega suda Božjega« nad čovječanstvom; često se upotrebljava u kršćanskoj književnosti, a osobito u kontekstu tisućljetnih očekivanja svršetka svijeta. U slikarstvu ističe se Michelangelova freska u Sikstinskoj kapeli.
