STRUKE:

dihotomija

dihotomija (grčki δıχοτομία).

1. Podjela na dvoje, najčešće na dva međusobno isključiva, suprotstavljena ili kontradiktorna dijela; dvojstvo; oprjeka.

2. U filozofiji, prvi od Zenonovih dokaza protiv gibanja (sofizam Ahilej i kornjača), u kojem se nemogućnost prestizanja nekog tijela u gibanju demonstrira putem beskonačne progresivne podjele prostora na preostale manje dijelove (dihotomija vremena i prostora). U logici, vrsta divizije, tj. podjela nekog pojma na dva subordinirana protuslovna pojma.

3. U jezikoslovlju, binarna podjela nekog elementa na dvije jasno odvojene i među sobom suprotstavljene (u oprjeci) pojave koje ga tvore: jezična djelatnost: jezik (kao sustav) /govor (kao primjena); jezični znak: označeno (ili značenje) /označitelj (glasovni izraz); odnosi u jeziku: sintagmatski/paradigmatski; perspektiva u jeziku: sinkronija/dijakronija itd. Pojam dihotomije uveo je u jezik F. de Saussure.

4. U paleobotanici, znakovito razgranjenje prvih stablašica (u devonu) i posebno drvolikih papratnjača iz karbona. Npr. dihotomski razgranjeno stablo – grane fosilnih rodova: Rhynia, Lepidodendron, Sigillaria.

dihotomija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15068>.