diskrecijska ovlast (prema kasnolat. discretio: razlikovanje, od lat. discernere: razlučiti, razlikovati), oblik slabije pravne vezanosti tijela drž. vlasti za pravnu normu. Predmet diskrecijske ovlasti, iako rijetko, mogu biti i procesnopravna pitanja u upravnome, sudskome (građanskome, os. izvanparničnome), a vrlo rijetko u kaznenome postupku. Najčešće se primjenjuje u upravnome postupku u obliku diskrecijske (slobodne) ocjene (franc. pouvoir discrétionnaire: diskrecijska ovlast, njem. freies Ermessen: slobodna ocjena), što znači ovlast nadležnoga tijela da izabere, između dviju ili više mogućnosti predviđenih u pravnoj normi, najsvrhovitije rješenje u konkretnom slučaju. S gledišta zakona, sva rješenja predviđena pravnom normom jednake su vrijednosti, a nadležno tijelo, konkretizirajući i individualizirajući okolnosti u svakome pojedinom slučaju, prema vlastitom sudu bira ono rješenje koje u tom slučaju najviše odgovara javnomu interesu i razlozima svrhovitosti. Predmet diskrecijske ocjene u pravilu su materijalnopravna pitanja u izreci upravnog akta. Nadležno tijelo diskrecijski odlučuje o tome hoće li stranci dati neko pravo ili nametnuti neku obvezu (npr. zakon određuje uvjete pod kojima se strancu može otkazati boravak u zemlji, ali ostavlja nadležnomu tijelu da slobodno, prema vlastitom mišljenju, ocijeni hoće li tu mjeru u konkretnom slučaju upotrijebiti ili neće, iako su uvjeti za otkaz ispunjeni), kao i o tome kako će to učiniti, odn. na koji će način urediti sadržaj prava ili obveze dane upravnim aktom (npr. zakon ostavlja slobodu nadležnom tijelu da u rješenju kojim se strancu otkazuje boravak sâmo odredi rok u kojem stranac mora napustiti zemlju). Rješenje u kojem je sadržana ocjena mora biti doneseno u granicama ovlasti i u skladu sa svrhom u kojoj je ovlast dana. U obrazloženju rješenja potrebno je navesti zakonske propise i iznijeti razloge kojima se tijelo pri donošenju rješenja ravnalo. Pravno vezani dijelovi upravnog akta (pitanje nadležnosti, forme i oblika akta, utvrđivanja činjeničnog stanja itd.) podliježu kontroli zakonitosti, uključujući upravni spor. Nasuprot tomu, pitanje pravilnog izbora između više mogućnosti danih u pravnoj normi podliježe samo kontroli svrhovitosti, koju obavlja drugostupanjsko tijelo povodom žalbe. Ako ono nađe da je na temelju ovlasti trebalo donijeti drugačije rješenje, svojim će rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i sâmo riješiti stvar.
