dječja književnost

dječja književnost, književno stvaralaštvo prilagođeno mlađima, namijenjeno kućnom, predškolskom i školskom odgoju. Izdvajanje dječje književnosti iz korpusa nacionalne ili svjetske književnosti opravdava se, uz ostalo, funkcijom stvaranja navike čitanja u najranijoj dobi. Takva se funkcija temelji na humanističkom uvjerenju, nastalom u slijedu širenja pismenosti od kraja XVIII. st., da je čitanje jedna od temeljnih pretpostavki kulturne kompetencije tzv. građanina svijeta. Drži se da jedino ono može čovjeka osloboditi skučenosti, neznanja i predrasuda, osloboditi ga straha od povijesnih i kulturnih razlika i omogućiti mu upoznavanje svima zajedničke ljudskosti. Takvo polazište prihvaćaju, uz manja ili veća odstupanja, i autori i proučavatelji dječje književnosti. Iako se dječja književnost osamostaljuje od književnosti odraslih tek s prosvjetiteljstvom, ona u slijedu institucionalizacije ubrzo pronalazi svoje korijene npr. već u uspavankama kao »prvom lirskom iskazu čovječanstva«, da bi zatim postupno ustanovila europski kanon s autorima od Ezopa nadalje. Sve do J. Á. Komenskoga (Orbis sensualium pictus, 1658) lik se djeteta nalazio u procjepu koji podupire podjelu na javnu, mušku i odraslu književnost s jedne strane, a domaću, žensku i dječju književnost s druge. I nadnaravna bića dugo su stajala pod nadzorom religijskog ili mitologijskog diskursa pa likovi oživljenih predmeta, igračaka, biljaka, izmišljenih i čovjekolikih životinja, gramatičkih i matematičkih apstrakcija, umanjenih ili uvećanih ljudi te duhova i prikaza nisu uživali pravo građanstva. Oni su se počeli emancipirati tek odgovarajućim tematskim, stilskim i žanrovskim prilagodbama naslijeđenih oblika i inačica. Tako bajke prolaze kroz proces prenamjene i preraspodjele autorstva: Ch. Perraultu (Bajke, 1697) one su služile kao polemičko sredstvo protiv odrasle književnosti, a braća Grimm (Dječje i obiteljske bajke, 1812) pripisivala su ih dobno neraslojenom puku. Za institucionalizaciju dječje književnosti ne bi još same po sebi bile dovoljne preradbe ozbiljnih romana (D. Defoe, J. Swift) ili širenje tematskoga raspona s priča o deminutivnom svijetu i nepomućenoj dobroti (H. Ch. Andersen, A. de Saint Exupéry) na one što svjedoče o sužanjstvu (H. B. Stowe) i progonu (Dnevnik Anne Frank) cijelih zajednica. Odlučnu je ulogu imao prosvjetiteljski »izum djeteta« kojemu se pravni, estetički i ekonomski učinci očituju u specijalizaciji kako autorâ i promotivnih mehanizama dječje književnosti tako i njezinih književnih postupaka kao što su npr. tzv. nonsens stihovi (E. Lear, u nas Z. Balog) ili transkodirane igre (L. Carroll). Ipak, pojave hibridnih tvorevina na razmeđu romana i bajke (J. R. R. Tolkien) pa i preživljavanja »unutarnjeg djeteta« u odraslih čitatelja danas već upozoravaju na pojase propusnosti među naizgled osamostaljenim područjima dječje i odrasle književnosti. – Temelji dječje književnosti u Hrvatskoj postavljeni su časopisima I. Filipovića (Bosiljak, 1864; Smilje, 1873), a vrhuncima se smatraju djela I. Brlić-Mažuranić, M. Lovraka i G. Viteza.

dječja književnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15567>.