ekonomska ravnoteža, idealno stanje gospodarstva u kojem proizvođači i potrošači ne mogu mijenjati planove proizvodnje ili razmjene, a da se ne dovedu u nepovoljniji položaj. U ekonomskoj znanosti izražava teorijsku ravnotežu sila u sustavu gospodarskih odnosa. Pojam je razrađen nakon 1870., pod utjecajem L. Walrasa, A. Marshalla i drugih marginalista. Problemima ekonomske ravnoteže bavili su se i raniji ekonomisti, poglavito F. Quesnay, A. Smith, D. Ricardo i K. Marx. Različita su shvaćanja ekonomskih odnosa pa pojam ekonomske ravnoteže u pojedinim ekonomskim školama dobiva različito značenje. Za klasične ekonomiste ekonomska ravnoteža izražava odnos jednakosti kvantitativno mjerljivih i kvalitativno usporedivih gospodarskih pojava, čiji je kriterij zakon vrijednosti, koji upravlja njihovim funkcioniranjem. Oni su smatrali da ravnoteža postoji kada se roba razmjenjuje po svojoj vrijednosti, tj. po cijeni proizvodnje. Ekonomska tablica F. Quesnaya i sheme reprodukcije K. Marxa ilustracija su ravnoteže sektora sveukupnoga gospodarstva. Za njih je tipična povezanost sadržajnih i formalnih okvira ekonomske analize. Gospodarski pokazatelji sadržajno izražavaju objektivno gospodarske veličine, a formalno su shvaćeni kao globalne (vrijednosne) veličine kojih zakoni razvoja određuju parcijalne (mikroekonomske) veličine, sadržane u njima. Tomu su bliske koncepcije ravnoteže većine suvremenih makroekonomskih teoretičara (K. Arrow, G. Debreu, F. Hahn i dr.). Drugo značenje ima ekonomska ravnoteža u teorijskim sustavima koji istražuju sile što dovode do ravnoteže ponudu i potražnju u različitim razdobljima. Traži se cijena koja uz izričito ili prešutno prihvaćene pretpostavke ponašanja (maksimiziranje profita od strane poduzetnika i maksimiziranje korisnosti od strane potrošača), uspostavlja sklad između proturječnih težnji ekonomskih jedinica i objektivnih mogućnosti proizvodnje i tržišta. Teorije ekonomske ravnoteže ne ulaze u problem prijelaza iz jednog stanja ravnoteže u drugo.
