ekonomske doktrine

ekonomske doktrine, ekonomska naučavanja nastala tijekom povijesti na osnovi znanstvenih spoznaja i teorija, i općenito postignuća ekonomske znanosti, ali i religijskih, filozofskih i ideoloških zasada, te praktičnih potreba i interesa, preko kojih se usmjeravalo i nadziralo ponašanje ljudi u njihovoj gospodarskoj djelatnosti, gradio sustav gospodarskih odnosa i vodila gospodarska politika. Ekonomske doktrine zato treba razlikovati od znanstveno potvrđenih ekonomskih istina, koje u ekonomskim doktrinama mogu biti više ili manje zastupljene, ali ne i dovoljne da u potpunosti odrede njihov sadržaj, usmjerenost i praktičnu vrijednost. Razvoj ekonomske znanosti bitno je djelovao na razvoj ekonomskih doktrina, dajući im sve jače uporište u rezultatima teorijskog i empirijskog istraživanja ekonomskih fenomena i pomažući da se jasnije razdvoje ekonomske zakonitosti od drugih, neekonomskih elemenata koji ulaze u oblikovanje i praktičnu primjenu ekonomskih doktrina.

Kao cjeloviti sustavi ideja, ekonomske doktrine pojavile su se u povijesti razmjerno kasno, i to u pravilu povezane s razmatranjima tržišnih fenomena i tržišne organizacije gospodarskog života. Prve elemente tih doktrina nalazimo u pravnim tekstovima (zakonicima), religijskim naučavanjima i filozofiji. Čak i kod starih Grka ekonomska naučavanja pomiješana su s filozofskim i moralnim razmatranjima, a katkad se nalaze i u književnim ostvarenjima. Razvoj trgovine i novčarstva u Ateni u V. st. pr. Kr. dao je osnovu i za čisto ekonomske rasprave, koje nalazimo u Ksenofonta i Aristotela. Aristotel razmatra pitanja trgovine, ali više sa stajališta morala i društvene kohezije, prihvaća razmjenu dobara putem trgovine, ali ne ako ona služi samo stjecanju bogatstva, osuđuje uzimanje kamata na novčane zajmove te promjenu statusnog položaja u društvu na osnovi stjecanja individualnog bogatstva. Rano kršćanstvo zastupalo je slična mišljenja: protivilo se uzimanju kamata i trgovini, a ukupnu gospodarsku djelatnost ljudi tretiralo je sa stajališta grijeha i spasa duše. Zato je zagovarala društvenu solidarnost, moralnu superiornost siromaštva i milosrđe.

Tek potkraj XII. i u XIII. st. obnavljaju se rasprave o ulozi trgovine, akumulacije bogatstva i novčanih odnosa. To posebno dolazi do izražaja u naučavanjima sv. Tome Akvinskoga, koji, slijedeći Aristotela, dopušta trgovinu kao korisnu djelatnost ako se razmjena dobara odvija po pravednim cijenama, kamate se mogu uzimati samo u slučaju izravno pretrpljene štete kod davanja novca drugomu, a bogatstvo stečeno gospodarskim djelatnostima ne bi smjelo narušavati statusne odnose u društvu. Tomino je naučavanje osnova katoličke doktrine, koja se predavala, kao skolastika, na katoličkim učilištima sve do XVI. st. S razvojem trgovine, novčarstva, pomorskog prijevoza i sve većih potreba predujma novca za veće trgovačke operacije, krutost katoličkih stavova postupno se ublažavala u naučavanjima J. Dunsa Scotusa, Nikole Kuzanskoga, Bernardina Sienskoga, nadbiskupa Antonina iz Firenze, koja su se prilagođavala obavljanju merkantilne djelatnosti, ali u okviru kršćanskog morala.

Usporedno s tim razvija se drugi smjer mišljenja, koji se oslanja na praktično iskustvo i realne posljedice razvoja gospodarske djelatnosti što se temelje na merkantilnim osnovama. U razdoblju od XV. do XVIII. st. djelovao je veći broj ekonomskih pisaca koji su izražavali nove ekonomske prilike i odnose kao i promijenjenu strukturu ekonomske i političke moći. Obuhvaćeni su zajedničkim imenom merkantilizma, po zajedničkoj brizi za promoviranje merkantilnih interesa kroz oštru konkurenciju država za što povoljniji položaj u novoj, tek nastajućoj, međunarodnoj diobi rada i međunarodnom porastu bogatstva. Iako nije bio jedinstven sustav gospodarskih ideja, jer su ciljevi i metode morali biti različiti od zemlje do zemlje, postoje neke zajedničke značajke koje merkantilizmu osiguravaju donekle cjelovit doktrinarni pristup. To je inzistiranje na ekonomskoj politici države, koju se oslobađa od religioznih, moralnih i filozofskih obzira. Po svojoj političkoj orijentaciji on je strogo nacionalan, jer smatra da se ekonomski prosperitet vlastite zemlje može osigurati jedino na račun drugih zemalja, pa dopušta sva sredstva konkurencije – od carinske zaštite domaće proizvodnje do osvajanja novih teritorija, ratova i drugih vrsta neprijateljstava prema drugim narodima. Cilj ekonomske politike mora biti rast bogatstva i moći kako pojedinaca tako i država. Kao bogatstvo merkantilisti vide samo zalihe zlata i srebra, bilo u njihovu obliku kao novčane robe (rani merkantilisti – bulionisti) ili kao formalnog novca, kojim se mogu nabaviti sva druga dobra iz drugih zemalja. Povećanje količine zlata i srebra u zemlji može se postići zabranom izvoza zlata i srebra za one zemlje koje imaju rudnike zlata i srebra, a sve većom razlikom između izvoza i uvoza robe za one zemlje koje nemaju takvih rudnika. Okrenutost prema izvozu za mnoge zemlje značila je sve veću proizvodnju u zemlji i što je moguće bolje korištenje proizvodnih resursa, a time i sve veći proizvodni potencijal.

Merkantilizam je imao svoje predstavnike u mnogim europskim zemljama: u Engleskoj su mu glavni predstavnici G. Malynes, E. Misselden, Th. Mun, J. Child i Ch. Davenant; u Francuskoj Jean-Baptiste Colbert (po kojem se francuski merkantilizam često naziva kolbertizam); u Italiji B. Davanzati, A. Serra i dr. Njemački merkantilizam općenito se naziva kameralizmom, a njegovi glavni predstavnici bili su J. Becher, Ph. Hornigk, J. H. Justi i J. Sonnenfels. Kameralistička tradicija bila je prisutna u hrvatskim zemljama u djelima N. V. Gučetića i J. Križanića.

Merkantilističke doktrine počele su se raspadati krajem XVII. i u prvoj pol. XVIII. st. Po uzoru na prirodne znanosti i ekonomska istraživanja, sve su se više usmjeravale na unutarnju povezanost ekonomskih pojava i na zakonitosti gospodarskog života i razvoja, neovisno o ekonomskoj politici koju vodi svaka pojedina država. Prihvaćao se pristup filozofije prirodnoga prava, koja polazi od postavke da postoji prirodni poredak stvari s kojim svaki konkretni poredak mora biti u skladu, ako se želi održati i razvijati. Cilj je ekonomske znanosti da otkrije taj prirodni poredak, spozna njegove zakone, i time stvori osnovu za razumijevanje gospodarskog procesa i stvaranje uvjeta da ti prirodni zakoni dođu do punog izražaja. Istodobno ekonomski napredak zemalja koje su se više oslonile na poduzetničku inicijativu pojedinaca i skupina doveo je u pitanje smisao i efikasnost državne regulacije. Sve se više uviđalo da bogatstvo nije samo zlato i srebro, da jedini izvor bogaćenja zemalja nije međunarodna trgovina, nego rad i njegova efikasnost (W. Petty). Ideja usklađenog razvoja, prema unutarnjim prirodnim zakonima, počela se primjenjivati ne samo na unutarnji razvoj pojedinih zemalja, nego i na međunarodnu razmjenu. Kada je polovicom XVIII. st. D. Hume srušio teoriju o trgovinskoj bilanci kao načinu bogaćenja države, a F. Quesnay izradio model gospodarstva na slobodnom poduzetništvu u svim sektorima gospodarenja, stavljajući domaću poljoprivredu u središte gospodarskog života i razvoja, završilo je razdoblje merkantilizma. Taj je kraj označen i borbenom parolom Laisser faire, laisser passer, kojom su francuski ekonomisti tražili od kralja potpunu slobodu kapitalističke proizvodnje i trgovine.

Na početku druge polovice XVIII. st. oko Françoisa Quesnaya okupila se skupina francuskih ekonomista, koji su sebe nazivali les économistes, ali su u povijesti poznatiji kao fiziokrati, koji su stvorili jedinstven sustav naučavanja, poznat kao fiziokratski sustav. Uzdižući poljoprivredu kao prvu i osnovnu granu narodnog gospodarstva, oni su je jednostavno proglasili jedinim područjem u kojem se stvara ekonomski višak (produit net), koji u obliku zemljišne rente i njezine uporabe određuje temeljne odnose i dinamiku razvoja društva. Držeći se slobode poslovanja kao načela prirodnog poretka, oni su funkciju države svodili na održavanje toga poretka te na izgradnju i održavanje infrastrukture koja služi za sigurno i jednostavno odvijanje privatnih gospodarskih aktivnosti.

Fiziokratsko naučavanje nije imalo većeg utjecaja izvan Francuske, osobito nije moglo biti prihvaćeno u zemljama koje su svoje bogatstvo i gospodarski procvat temeljile na nepoljoprivrednim aktivnostima (manufakturi, trgovini, pomorstvu, industriji), kao što su bile Engleska i Nizozemska. Adam Smith, škotski ekonomist i filozof, koji je na temelju novih spoznaja i teorija izgradio cjelovit ekonomski sustav u svojem djelu Istraživanje naravi i uzroka bogatstva naroda (1776), odbacio je kao zablude postavke kako merkantilističkoga tako i fiziokratskog učenja. Prihvaćajući rad kao jedini izvor i mjerilo bogatstva, podjelu rada kao temeljno načelo organizacije gospodarske aktivnosti, te punu slobodu poduzetništva i trgovine kao svoje temeljne stavove, on daje cjelovitu sliku prirodnoga poretka, koji svojim vlastitim unutarnjim silama održava i reproducira opću ravnotežu i dinamiku razvoja društva. Smith je uspostavio cjelovitu doktrinu ekonomskog liberalizma i utemeljio tzv. klasičnu školu političke ekonomije.

Na Smithov rad nastavio se David Ricardo (Načela političke ekonomije i oporezivanja, 1817) koji je, ostajući u okviru liberalne doktrine, upozorio na neke moguće suprotnosti i ograničenja kapitalizma, osobito u pitanju razdiobe dohodaka u društvu, nezaposlenosti i ograničenja razvoja. Njegova teorija dinamike kapitalističkoga društva i različitog položaja društvenih klasa u njoj dovela je u pitanje harmoniju interesa u društvu, u koju su vjerovali fiziokrati i Smith, te otvorila kritiku liberalne doktrine. Socijalistička kritika (socijalisti utopisti, K. Marx) upozoravala je na implikaciju zaoštravanja klasnih sukoba i nužnost njihova rješavanja svjesnim planskim upravljanjem gospodarstva u korist radnih klasa, dok je konzervativna kritika (Th. Malthus, J. S. Sismondi) upućivala na nužnost državne intervencije u održavanju ravnoteže i socijalnog mira postojećih klasa. Treći veliki zastupnik klasične škole John Stuart Mill (Načela političke ekonomije, 1848) dopuštao je državnu intervenciju u redistribuciju dohotka i održavanje socijalnog mira, što je poslije otvorilo put reformističkim tendencijama.

Liberalne eekonomske doktrine prevladavale su tijekom XIX. st., ali su bile izložene osporavanjima. Polazeći od primjera SAD-a, A. Hamilton zastupao je mišljenje da zemlja koja zaostaje u razvoju može taj zaostatak nadoknaditi jačom zaštitom domaće proizvodnje, osobito one koja ima dobre prirodne uvjete za razvoj. Tako je on utemeljio protekcionističku doktrinu, koju su u XIX. st. slijedili SAD, Njemačka (utjecaj F. Lista), a potkraj stoljeća i Japan. Opozicija klasičnim, liberalnim naučavanjima dolazila je i od tzv. njemačke historijske škole (G. Schmoller, M. Weber, W. Sombart), koja je dokazivala da gospodarski život nije odvojiv od povijesno formiranih struktura, vrijednosti, običaja i institucija svakoga pojedinog društva, pa se ne može očekivati da bi liberalne individualističke postavke klasične škole mogle biti opći obrazac kapitalističkog razvoja. Poslije je taj stav preuzela i za američke prilike razradila tzv. američka institucionalistička škola (T. Veblen, W. Mitchell, J. R. Commons).

Sedamdesetih godina XIX. st. klasična naučavanja doživjela su novu afirmaciju u radovima W. S. Jevonsa, C. Mengera i L. Walrasa, koji su stvorili tzv. neoklasičnu školu. Liberalne klasične postavke ostale su iste, ali je velikim analitičkim radom pokazano kako je slobodno tržište mehanizam opće ekonomske ravnoteže i optimalne alokacije. Kombinirajući načelo marginalne korisnosti za ocjenu ponašanja potrošača i načelo marginalne produktivnosti za ocjenu odluka proizvođača, pokazalo se da tržište teži stabilnoj ravnoteži uz optimum proizvodnje i potrošnje. Izložena pregledno u autoritativnom udžbeniku Alfreda Marshalla Načela ekonomike (1890), neoklasična su učenja zadugo osigurala status dokazanih istina. Neoklasični pristup pokazao se prikladan za primjenu na mnoge ekonomske pojave i procese, uz primjenu matematičkih postupaka što im je dodatno podizalo autoritet.

Neoklasična analiza bila je statička, nije uključivala vrijeme u kojem se ekonomski procesi odvijaju, a time i neizvjesnost u kojoj se ekonomske odluke donose. Velika kriza iz 1929., koja se pretvorila u dugotrajnu stagnaciju s visokim stupnjem nekorištenja proizvodnih kapaciteta i radne snage, te raspadom sustava međunarodne razmjene, zahtijevala je hitnu intervenciju države, za koju neoklasična doktrina nije davala nikakve osnove. S druge strane, kao nova prijetnja kapitalizmu pojavila se, nakon Listopadske revolucije, socijalistička organizacija gospodarstva koja se temeljila na državnom planiranju i upravljanju, a to je izravno suprotno od svega što je zagovarala neoklasična doktrina.

Napad na postavke neoklasične doktrine došao je od Johna Maynarda Keynesa (Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, 1936), koji je tvrdio da opća ravnoteža po neoklasičnom modelu nije ničim zajamčena te da je opće stanje kapitalističkoga gospodarstva češće stanje nedovoljnoga nego punoga korištenja resursa i da se to stanje može dugo održavati u ravnoteži, onemogućavajući oporavak i rast gospodarstva. Da bi se takvo stanje izbjeglo, potrebno je sustavno djelovanje države na poticanju rasta i održavanju pune zaposlenosti raspoloživih resursa. Tako se aktivna državna intervencija, nakon merkantilizma, ponovno uvodi kao nužan element upravljanja gospodarstvom. Keynes je protiv socijalističkog rješenja podržavljenja upravljanja gospodarstvom, ali je za efikasnu kombinaciju tržišnih sloboda i državnik mjera regulacije koje će stabilizirati rast kapitalističke privrede ne ugrožavajući njezin temeljni kapitalistički karakter. Za razliku od nekih ranijih ekonomista, koji su dopuštali povremenu korektivnu akciju države (J. S. Mill, A. G. Pigou, ekonomisti katoličke orijentacije), Keynes postavlja teorijsku osnovu i razrađuje državne mehanizme održavanja stabilnosti i rasta kao trajne elemente gospodsrskog upravljanja.

Keynes je stvorio brojnu školu svojih sljedbenika (R. Kahn, A. Hansen, J. Robinson, H. Beveridge, R. Harrod, E. Domar, N. Kaldor), koji su dali teorijske doprinose u makroekonomiji, teoriji rasta i drugim područjima. Države su preuzele odgovornost za stabilnost i zaposlenost, tako da su Keynesova učenja utjecala na ekonomsku politiku i ekonomski sustav mnogih zemalja. Ipak, ono nije postalo dominantnom ekonomskom doktrinom. J. R. Hicks i P. A. Samuelson napravili su kompromis između neoklasičnih i kejnzijanskih doktrina, poznat kao neoklasična sinteza, u kojoj su znatno ublažili Keynesove poglede, interpretirajući ih kao poseban slučaj unutar opće teorije. Njegov utjecaj u ekonomskoj politici održao se do kraja 1960-ih.

Neoklasična naučavanja izdržala su udar kejnzijanske kritike i ostala uporište svih ekonomista koji su u njima nalazili potporu protiv socijalističkih i autoritarnih koncepcija društva, kao i onih koji su nastojali ograničiti ulogu države u ekonomskom životu. Tako su L. Robbins, L. von Mises, F. von Hayek, M. Allais, M. Friedman, sve istaknuti ekonomisti, uporno pružali otpor kejnzijanskim idejama braneći liberalne stavove. Potkraj 1960-ih, s iscrpljivanjem razvojnoga potencijala ekonomske politike brzih tehnoloških promjena te širenjem svjetskog tržišta i početka procesa globalizacije, tržišne doktrine ponovno su dobile na vitalnosti. Izlazak iz ekon. krize u 1970-ima više se nije tražio u kejnzijanskim rješenjima nego u povratku na tržište kroz liberalizaciju i privatizaciju. Tomu je posebno, potkraj 1980-ih, pridonio slom komunizma i brz povratak bivših socijalističkih zemalja na tržišno kapitalističko gospodarstvo. Izgubivši svojega ideološko-političkog takmaca, kapitalizam se vratio bliže svojemu liberalnom idealu, predstavljenom neoklasičnim modelom opće ravnoteže, odbacujući sve više čak i uhodane mehanizme redistribucije dohotka države blagostanja u razvijenim kapitalističkim zemljama. Na gospodarski rast ponovno se više gleda kao na prirodan, dugoročan proces, nego kao na poticani i upravljani proces postizanja unaprijed postavljenih ciljeva. Takve su stavove zauzele i praktično provode najrazvijenije zemlje svijeta i svjetske financijske i trgovinske organizacije, preporučujući ih i drugim zemljama kao recept ekonomske politike. Taj novi zaokret poznat je kao neoliberalizam, koji je svoj paradigmatski izraz našao u tzv. Washingtonskom konsenzusu (1990).

Neoliberalizam je danas dominantna ekonomska doktrina, ali suparništvo između raznih ekonomskih ideja, teorija i doktrina time nije završeno. Promjenljive ekonomske prilike, problemi, a osobito različiti interesi, i dalje će diktirati različite pristupe, vizije i stavove ekonomista. Ta je raznovrsnost ponovno u porastu s oživljavanjem kejnzijanizma (u obliku neokejnzijanizma, novog kejnzijanizma), institucionalizma, solidarizma i dr.

ekonomske doktrine. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.1.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17367>.