empiriokriticizam

empiriokriticizam (empirija + kriticizam), filozofski smjer koji u sebi sintetizira mnoge postavke empirizma i pozitivizma u smislu idealističkih i subjektivističkih konzekvencija. Glavni su predstavnici tog smjera R. Avenarius i E. Mach, a osnovne se teze kreću u okviru pokušaja prevladavanja kontrapozicije subjekt-objekt i postavki o svođenju sveukupne stvarnosti na komplekse osjeta i sl., što bi trebalo pokazati kako je iskustvo »uzvišeno iznad fizičkog i psihičkog dualizma«. Čisto iskustvo predstavlja osnovni element kritičke empirijske spoznaje, koja mora biti oslobođena svakoga individualnog utjecaja promatrača na predmet promatranja. Znanstveno i filozofsko istraživanje, temeljeno na izoliranju upravo takva iskustva, treba dovesti do prirodnoga pojma svijeta (Avenarius). Analizirajući sadržaj i oblik iskustvenih pojmova, filozofija tvori zajedničku kritičku bazu posebnih znanosti (Mach). Empiriokriticističke zasade našle su suvremen izraz u filozofiji Bečkoga kruga i u novopozitivizmu uopće.