Engleska

ilustracija
ENGLESKA, Albert Dock u Liverpoolu
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12

Engleska, najprostraniji dio Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske; njegova teritorijalna i populacijska jezgra. Leži na južnome dijelu otoka Velike Britanije, između Škotske (granična linija: ušće rijeke Tweed – zaljev Solway) na sjeveru i Walesa (estuarij rijeke Dee – estuarij rijeke Severn) na zapadu. Na istoku dopire do Sjevernoga mora, na zapadu do Irskoga mora i Atlantskog oceana; od europskoga kopna na jugu dijele ju Engleski kanal (La Manche) i Doverska vrata; obuhvaća 130 362 km² (54% teritorija Velike Britanije).

Prirodna obilježja

Engleska se sastoji od zapadnoga, odnosno sjeverozapadnoga gorovitog i istočnoga, odnosno jugoistočnoga brežuljkastog i nizinskog dijela. Istočni dio Engleske pretežito je građen od mlađih geoloških naslaga, a gorovita zapadna Engleska od starih arhajskih i paleozojskih stijena. Vulkansko stijenje, koje se mjestimice sačuvalo zbog otpornosti prema eroziji i denudaciji, daje nekim krajevima izgled netaknute prirode. Jugozapadni dio Engleske s poluotokom Cornwallom građen je pretežito od devonskih škriljevaca, iz kojih se mjestimice ispinju granitni blokovi (Dartmoor, 621 m). Kroz sjevernu se Englesku u meridijanskom smjeru pruža Peninsko gorje (Cross Fell, 893 m), građeno od karbonskih, permskih i trijaskih naslaga. Ono pada strmo prema zapadu, a prema istoku se postupno spušta. Karbonski slojevi Peninskoga gorja sadržavali su bogata ležišta ugljena (uglavnom iskorištena). Sjeverozapadno od Peninskoga gorja pruža se Kumbrijsko gorje (Cumbrian Mountains) s najvišim vrhom Engleske (Scafell Pike, 977 m) i prostranim jezerskim područjem (Lake District). Istočno od Peninskoga gorja pruža se brežuljkast i nizinski kraj. U jugoistočnome dijelu nižu se lanci brežuljaka (200 do 300 m), koji se pretežito pružaju od jugozapada prema sjeveroistoku. To je područje građeno od mezozojskih naslaga. Jugoistočni dio Engleske prekriven je naslagama tercijarnog i kvartarnoga pijeska i gline, ispod kojih se nalaze kredni slojevi. Ondje se nalazi Londonska zavala, koja je zapravo nastavak Pariške zavale. One su izdizanjem morske razine nakon ledenoga doba međusobno odvojene morem Doverskih vrata.

Engleska ima izrazito oceansku klimu. Ona je pod velikim utjecajem ciklona koji dolaze sa sjevernoga dijela Atlantskog oceana (Island) i Golfske struje. Na klimu utječe i reljef, koji uvjetuje znatnu razliku između zapadnog i istočnog dijela Engleske. Prosječna godišnja temperatura iznosi oko 10 °C (od 11,2 °C na otocima Scilly do 8,9 °C na ušću rijeke Tweed). Ona se jednolično snizuje od jugozapada prema sjeveroistoku, pa je zapadna obala toplija od istočne. Prosječna temperatura najhladnijega mjeseca (siječanj) iznosi u Engleskoj 4,5 °C, ali je nešto niža u istočnim krajevima. Prosječna temperatura najtoplijega mjeseca (srpanj) iznosi 16,3 °C. Najtopliji je bazen Temze, osobito kod Londona, gdje prosječna temperatura u mjesecu srpnju prelazi 17,8 °C. Ljeti je zapadna obala hladnija od istočne (kontinentski utjecaji). Oceanski utjecaji prodiru u unutrašnjost, osobito estuarijem Severna. Najvlažniji je dio Engleske Kumbrijsko gorje, gdje godišnje padne više od 2000 mm oborina. Godišnja količina oborina u istočnome dijelu ne prelazi 750 mm. U zapadnome dijelu i duž južne obale najsuši je mjesec travanj ili svibanj, a u istočnome dijelu veljača ili ožujak. U najvećem dijelu Engleske najvlažniji je mjesec listopad. Zapadni je dio zimi blag i vlažan, a ljeti hladan i suh; istočni je dio hladan i suh zimi i u proljeće, a topao i vlažan ljeti i u jesen. Snijeg se drži dulje samo na gorju.

Rijeke su zbog male površine otoka kratka toka. Najveće su: Severn (390 km), Temza (engl. Thames; 338 km), Trent-Humber (337 km), Mersey (110 km), Ouse i Humber (64 km). Sve engleske rijeke imaju duboka korita, umjeren pad i jednoličan vodostaj. Razvođa su niska, a neka od njih leže na periferiji otoka, pa zbog toga rijeke uglavnom teku gotovo cijelom širinom otoka (Temza, Severn). Amplituda morskih mijena na engleskoj obali (ukupna duljina oko 3200 km) doseže svjetske maksimalne iznose (kod Cardiffa 11,4 m, u estuariju Severna 14,3 m). Plimni val prodire duboko u rijeke, pa njihova plovnost ovisi gotovo isključivo o njegovoj visini. Plovne su Temza, zatim Severn, Trent, Mersey i dr. Dobro razvijena riječna mreža i niska razvođa pogodovali su gradnji plovnih kanala (najstariji je kanal Foss Dyke, sagrađen još u rimsko doba). Najvažniji su kanali koji vežu glavne rijeke: Grand Union (Temza–Trent), Grand Trunk (Trent–Mersey), Shropshire (Mersey–Severn), Kennet and Avon (Temza–Severn), Leeds and Liverpool i Aire and Calder Navigation Canal (Mersey–Humber). Većina engleskih kanala, osim Manchesterskoga (plovan za oceanske brodove), nije dovoljno velika za masovni teretni promet, pa se koriste za lokalni i turistički promet. Mnogobrojna jezera (Windermere, Ullswater, Derwent Water) nalaze se u Kumbrijskom gorju (Lake District); nastala su u glacijalno doba (pleistocen) djelovanjem ledenjaka.

Stanovništvo

U Engleskoj živi 50 187 000 st. (2001) ili prosječno 385 st./km². Najgušće je naseljena Londonska zavala s Londonom, glavnim gradom Engleske i Velike Britanije, odnosno Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. U gradovima živi oko 4/5 ukupnoga stanovništva. Ondje se nalazi i sedam britanskih konurbacija: Veliki London (7 405 900 st., 2001), Tyne and Wear (1 107 900 st.; središte Newcastle), South Yorkshire (1 300 800 st.; Sheffield), West Yorkshire (2 123 400 st.; Leeds), Veliki Manchester (2 574 900 st.; Manchester), Merseyside (1 389 200 st.; Liverpool) i West Midlands (2 623 100 st.; Birmingham).

Povijest

Nakon rimske vladavine (I–V. st.), već oko 450. u Britaniju su prelazila germanska plemena Angla, Sasa i Juta. Ona su postupno pokoravala i potiskivala starosjedioce Brite, koji su se povukli u Wales i Armoriku (Bretagne), i organizirala sedam država: Kent, Sussex, Essex, Istočnu Angliju, Wessex, Merciju i Northumbriju. Usporedno s pokrštavanjem te su se države međusobno borile za prevlast. U drugoj polovici VII. st., nakon ratova s vladarom Mercije Pendom, dominirala je Northumbrija, u VIII. st. Mercija (osobito za Offa, 757–796), a od IX. st. Wessex, kojega je vladar Egbert u bitki kraj Ellenduna 825. slomio moć Mercije i pod svojom vlašću sjedinio sve anglosaske državice. U IX. st. otok su počeli napadati Danci, koji su 865–871. zauzeli Istočnu Angliju, Northumbriju i Merciju, a jugozapadni je dio ostao neovisan pod dominacijom Wessexa.

Wesseški vladar Alfred Veliki (871–899) uspio je 878. potući Dance i poslije sklopiti mir na temelju podjele zemlje. Za njegove vladavine bila je reorganizirana vojska, utemeljena mornarica, uređena uprava (grofovije – shires), popisani zakoni, a procvao je i kulturni život. Jedan od njegovih nasljednika, Aethelstan (924–939), dovršio je integriranje danskoga područja (olakšano pokrštavanjem), pa je Edgar (959–975) bio prvi vladar cijele Engleske. Nakon novih upada Danaca, kralj Aethelred II. izgubio je krunu 1013., a novi kralj Knut (1016–35) postao je zajednički vladar Danske, Engleske i Norveške. Kada su za njegovih nasljednika izbile borbe za nasljedstvo, Anglosasi su uspjeli ustoličiti Eduarda Ispovjednika (1042–66). Njegova je nasljednika Harolda kraj Hastingsa 1066. potukao pretendent na englesko prijestolje normandijski vojvoda Vilim, što je označilo kraj anglosaskoga razdoblja. Vilim je pokorio zemlju, grofovijama postavio na čelo svoje službenike šerife, odijelio crkveno od svjetovnoga sudstva, podijelio zemlju svojim ljudima i pogoršao tako položaj domaćih seljaka, koji su većinom postali kmetovi, te proveo prvi popis zemlje (Domesday Book). Vladavina normandijske dinastije značila je jačanje feudalizma, uspon gradske trgovine i obrta te širenje francuskoga jezika i kulture. Rat za nasljedstvo, koji je izbio nakon smrti posljednjega Vilimova muškoga potomka Henrika I. (1135), okončan je nagodbom pretendenata, po kojoj je zavladao Henrik II. Plantagenet-Anjou (1154–89), gospodar velikih posjeda u Francuskoj, na čemu se temeljila kasnija dugotrajna vlast engleskih kraljeva nad dijelovima sjeverne Francuske. On je ojačao kraljevsku vlast, proveo sudsku reformu koja je potaknula razvoj common lawa i porotnoga sustava, organizirao upravu i najamničku vojsku, sukobio se s Crkvom (→ clarendonske konstitucije) i dao ubiti nadbiskupa T. Becketa. Napao je Irsku 1171., gdje je osvojio kraj oko Dublina. Njegova sina Rikarda I. Lavljeg Srca (1189–99), koji je većinom boravio izvan Engleske i sudjelovao u Trećem križarskom ratu, naslijedio je Ivan Bez Zemlje (1199–1216). On je u ratovima s Francuskom izgubio gotovo sve svoje francuske posjede (1204. i 1214), a morao je popustiti i u sukobu s papom i priznati se njegovim vazalom. Feudalni otpor barunâ protiv pretjeranih zahtjeva krune zahvatio je i druge slojeve slobodnih ljudi, pa je Ivan morao izdati Veliku povelju sloboda (Magna Charta Libertatum, 1215), koja se smatra pretečom engleskog ustava. Njome je ograničio kraljevsku vlast, osigurao zaštitu od neuobičajenih nameta, a Općemu vijeću pravo odobravanja novih poreza; Crkva je stekla slobodu izbora biskupâ i podanicima je bilo zajamčeno da će jedino po odluci porotnoga suda biti uhićivani i kažnjavani. Kada je papa proglasio povelju ništetnom, izbio je između kralja i plemstva rat, za kojega je Ivan umro. Tijekom XIII. st. naglo je poraslo stanovništvo (u XI. st. oko 1,5 milijuna, u XIII. st. 3 milijuna), razvijali su se gradovi (75 novih), u porastu je bila trgovina vunom. Rat između vladara i velikaša obnovio se za Henrika III. (1216–72). Vođa plemstva Simon od Monforta porazio je i zarobio kralja 1264. i 1265. sazvao Opće vijeće od predstavnika plemstva, Crkve, grofovija i gradova. To se uzima kao početak engleske parlamentarne povijesti. Parlament se razvio za Eduarda I. (1272–1307), koji je – zapleten u ratove s Walesom (osvojio ga 1282–84; od 1282. prijestolonasljednici imaju titulu »princ od Walesa«), Škotskom (pod engleskom vlašću 1296–1314) i Francuskom (1294–97) – bio prisiljen odreći se oporezivanja bez pristanka Parlamenta. Za Eduarda III. (1327–77) Engleska se uplela u Stogodišnji rat s Francuskom (1337–1453). Nakon početnih uspjeha, izgubila je veći dio posjeda u Francuskoj i sklopila primirje 1375. Borbe su se obnovile za Rikarda II. (1377–99), Henrika IV. (vladar iz nove kuće Lancastera, 1399–1413) i Henrika V. (1413–22). Nakon pobjede kod Azincourta 1415. Englezi su zavladali sjevernom Francuskom, ali su konačno Francuzi uspjeli zaustaviti i potisnuti vojsku Henrika VI. (1422–61. i 1470–71), tako da su Englezi na svršetku rata u Francuskoj zadržali samo Calais.

Od XIV. i XV. st. jačali su engleski gradovi kao središta obrta i trgovine (izvoz vune i tkanina), a građanstvo je počelo sudjelovati u političkom i kulturnom životu. God. 1348/49. Englesku je pogodila epidemija kuge u kojoj je stradala 1/3 stanovništva; 1351. bili su propisani kruti radnički zakoni, a 1381. izbio je veliki seljački ustanak (pod vodstvom Wata Tylera), koji je tražio ukinuće kmetstva. Iako ugušen, ustanak je utjecao na poboljšanje položaja seljaka u tijeku XV. st. U crkvenom životu pojavio se u XIV. st. reformatorski pokret Johna Wycliffa. Tada je počeo proces geneze suvremenog engleskoga naroda, a pojavila su se i prva djela na engleskom jeziku (Wycliffov prijevod Biblije, poezija G. Chaucera). Nakon Stogodišnjega rata izbio je prijestolonasljedni rat između dviju sporednih linija dinastije Plantagenet: York (u grbu bijela ruža) i Lancaster (u grbu crvena ruža), poznat kao Rat dviju ruža (1455–85). Za rata su bila opustošena cijela područja i u zemlji je zavladala anarhija. Kuća York je zavladala s Eduardom IV. (1461–70. i 1471–83) i održala se do 1485., kada je Henrik VII. Tudor (1485–1509), vođa lancasterske stranke, potukao Rikarda III. i pomirio zavađene stranke ženidbom s Elizabetom od Yorka (1486). Ratom oslabljeno plemstvo nije se više moglo oduprijeti učvršćivanju kraljevskog apsolutizma pod Tudorima (1485–1603). Za Henrika VIII. (1509–47) došlo je do raskida s Katoličkom crkvom i do utemeljenja Anglikanske crkve. Parlament je podupro raskid, čime je dobio na utjecaju. Konfiscirana crkvena zemlja pripala je kralju, ali ju je on s vremenom uglavnom podijelio sitnomu plemstvu (gentry) stvorivši temelje za njihov jak položaj u XVII. i XVIII. st. Engleska je tada bez posebnih uspjeha ratovala sa Škotskom (1512–13) i Irskom, združila Wales (1536) po načelu ravnopravnosti, a bila je organizirana i mornarica. Reformacija je nastavljena za Eduarda VI. (Cranmerova Book of Common Prayer) i, unatoč katoličkoj reakciji za Marije (1553–58), anglikanizam se učvrstio za Elizabete I. (1558–1603). Vladavina te kraljice značila je polaganje temelja suvremenoj Engleskoj. Snažno je porasla gospodarska, a posebno pomorska moć zemlje; potreba izvoza vune i tekstila uvjetovala je tzv. prvotnu akumulaciju ili ograđivanje (veleposjednici su zamjenom, kupnjom ili silom još od kraja XV. st. uzimali općinsku zemlju i seljačke oranice i pretvarali ih u pašnjake, što je ujedno, s jedne strane, stvaralo klasu najamnika bezemljaša, a s druge omogućilo razvoj naprednijih oblika poljodjelstva na veleposjedima); osnivala su se trgovačka društva s nizom povlastica; započela je kolonizacija prekomorskih krajeva (Virginia); konačno je bila pokorena Irska i pobjedom nad Španjolskom armadom suzbijen je posljednji pokušaj obnove Katoličke crkve vojnim putem (1588), a kulturni život bio je obilježen procvatom renesanse. Elizabetu je naslijedio Jakov I. (1603–25) iz škotske obitelji Stuart (razdoblje dinastije Stuart 1603–1714), pa je tako Škotska bila sjedinjena s Engleskom. Jakov I. bio je uvučen u Tridesetogodišnji rat, a hoteći uvesti apsolutizam i ne dopustivši vjersku snošljivost prema puritancima (oni se počinju iseljavati u Ameriku), sukobio se s Parlamentom. Sukob se produbio za Karla I. (1625–49), koji je, zbog ratnih potreba, nametao nove poreze protiv volje Parlamenta, konačno ga raspustio i zavladao apsolutistički (1629–40). Kruta politika u pitanju vjerskog ujedinjavanja pod Anglikanskom crkvom pobudila je ujedno otpor kako u Engleskoj (puritanci) tako i u Škotskoj (prezbiterijanci), te u Irskoj (1638–41). Škotskom pobunom i sazivom Parlamenta (1640) otpočela je engleska građanska revolucija i građanski rat (1642–46) između pristaša dvora i Parlamenta. U ratu su snage Parlamenta, kojima je oštrica bila Cromwellovo puritansko konjaništvo, iznijele odlučne pobjede kraj Marston Moora (1644) i Nasebyja (1645). Rezultat revolucije bila je militarističko-republikanska diktatura (Commonwealth; kralj je bio pogubljen 1649) Olivera Cromwella, lorda-protektora Engleske, Škotske i Irske (1653–58). Cromwell je pokorio Irsku (1649), učvrstio vlast u Škotskoj (1651); Plovidbenim zakonom (1651) i ratom s Nizozemskom (1652–54) zadao je težak udar nizozemskoj pomorskoj trgovini, a nakon rata sa Španjolskom stekao je Jamaicu i Dunkerque; 1653. raspustio je Parlament. Skupi Cromwellov militarizam i imperijalizam nije bio popularan, pa ga njegov poredak nije nadživio. God. 1660. restaurirani su Stuartovci. Za Karla II. (1660–85) Parlament je proširio i učvrstio svoja prava i u njemu su se organizirale političke stranke: liberalna vigovska i konzervativna torijevska. U dva rata uništena je nizozemska konkurencija u Americi i proširen tamošnji posjed (New York), a u Europi je kralj prodao Francuskoj Dunkerque i pomagao njezinu vanjsku politiku. Jakov II. (1685–88) htio je rehabilitirati katolicizam i uspostaviti apsolutizam, ali je time protiv sebe izazvao i vigovce i torijevce, koji su ga detronizirali i pozvali na prijestolje nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga (1689–1702; ta je mirna smjena nazvana Glorious Revolution jer je potvrdila moć Parlamenta). Vilim je Deklaracijom o pravima (Bill of Rights, 1689) potvrdio prava Parlamenta, a Aktom o toleranciji praktično dopustio slobodu vjere. U vanjskoj politici obnovio je aktivnu ulogu Engleske u europskoj politici; nastojao je oslabiti Francusku, s kojom je ratovao 1689–97. oblikujući buduće načelo ravnoteže velikih sila. U tijeku toga rata morao je oružjem intervenirati u Irskoj i Škotskoj. – Na sređivanje englesko-škotkih odnosa utjecao je ekonomski moment. Škoti su htjeli sudjelovati u engleskoj trgovini i kolonijalnoj ekspanziji, a uvjet je tomu bilo da dotadašnja personalna unija (od 1603) preraste u stvarnu, čega su se Škoti pribojavali ne želeći izgubiti svoju zakonsku i crkvenu samostalnost.

Pregovori o uniji ipak su započeli kada se postavilo pitanje škotskoga priznanja nasljednika kraljice Ane. Uspješno dovršeni, doveli su do parlamentarne unije dviju zemalja (1707). Škoti su zadržali svoje zakone i Crkvu, a za zajedničku državu počeo se upotrebljavati naziv Velika Britanija.

Engleska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17961>.