etimologija (lat. XVI. st. etymologia < grč. ἐτυμολογία: istraživanje istinskoga /izvornoga/ značenja riječi, prema ἔτυμος: istinski, pravi, stvarni; odatle etimon – τὸ ἔτυμον: pravo značenje riječi, iskonska riječ, a onda riječ ili korijen odakle se nešto izvodi), istraživanje »podrijetla riječi«, rođeno u Grčkoj iz nastojanja da se pronađe »prava« (ἔτυμος) priroda, »pravi« smisao jezičnih jedinica – riječi. Pobornici naturalističke škole nastojali su dokazati da riječi odgovaraju »stvarima«, stvarnosti koju označuju, dakle da su s njima povezane na prirodan, a ne na neki dogovoreni način. Odatle neprestano traženje prvotnih oblika koji bi što više odgovarali opisanoj stvarnosti. Tek će se s XIX. st. na tom polju pojaviti znanstveno istraživanje, i to s onim što nazivamo historijskom metodom. Ona počiva na pojmu »glasovnog zakona«: glasovi se ne razvijaju arbitrarno u svakoj riječi, nego tek usporedbama možemo doći do »povijesti« svake glasovne jedinice, a kroz nju i do povijesti svake riječi. Kroz cijelo XIX. st. historijska fonetika ide pod ruku s razvojem historijske gramatike. Romanski su jezici pružali idealan teren za takva istraživanja, jer je latinski jezik, tj. njihovo zajedničko ishodište, bio poznat, pa je zato bilo moguće slijediti razvoj svake riječi u talijanskom, francuskom itd. Toj se metodi može prigovoriti da se bavi isključivo glasovnom stranom riječi i da nam ništa ne kaže o razvoju značenja. Često se zadovoljava time da postavi latinsku uz romansku riječ, a da pritom uopće ne vodi računa o analizi sadržaja. Početkom XX. st. dolazi do reakcije na takvu isključivo fonetsku etimologiju. Pojava lingvističke geografije omogućila je etimologiji znatan napredak: karte jezičnih atlasa pokazivale su fenomene dodirâ, područnih različitosti, sukoba i isključivanja. Nešto će poslije, ali u manjoj mjeri, etimologija imati koristi i od strukturalne lingvistike, poglavito od pojma »jezičnoga polja«, kada će biti moguće uspostaviti značenjske odnose između riječi koje prekrivaju isto područje. Tako se etimologija počinje baviti nizovima riječi, a ne izoliranim formama. Njezin glavni zadatak više nije istraživanje podrijetla jezične forme nego povijest riječi i povijest odnosâ i struktura u koje riječ ulazi.
