Etruščani

ilustracija
ETRUŠČANI, Cerveteri, sarkofag oko 500. pr. Kr., Pariz, Louvre
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Etruščani (grčki Τυρσηνοί, Tyrsēnoí, Τυρρηνοί, Tyrrēnoí, latinski Tusci, Etrusci, etrurski Rasena), stari narod Apeninskog poluotoka sa središtem u današnjoj Toskani, gdje je 12 etrurskih gradova tvorilo konfederaciju. Iako su Etruščani ostavili priličan broj pisanih spomenika, podrijetlo njihova jezika i etničke pripadnosti još nije riješeno. Jedni misle da su Etruščani autohtoni, a drugi tvrde da su došli u Italiju u početku I. tisućljeća pr. Kr., bilo morem iz istočnog Mediterana (Lidija u Maloj Aziji) ili kopnom iz južne Europe. Njihova se vlast postupno proširila sjeverno i južno od današnje Toskane, tako da je i sam Rim bio neko vrijeme pod njihovom vlašću. Zavladali su i obalom Korzike nakon bitke kod Alalije (oko 540. pr. Kr.). Istaknutiji etrurski gradovi: Felsina (Bologna), Faesulae (Fiesole), Arretium (Arezzo), Volaterrae (Volterra), Perusia (Perugia), Clusium (Chiusi), Populonia, Tarquinii, Volsinii (Bolsena), Caere (Cerveteri) i Veii bili su povezani dobrim cestama (via Aurelia, via Cassia). Utjecaj Etruščana na italskom jugu definitivno slabi nakon bitke kraj Kume (474. pr. Kr.), gdje su ih porazili Grci iz južne Italije. U IV. st. pr. Kr. Etruščani su vodili teške borbe s Rimljanima i došli pod njihovu vlast, ali su sve do carskoga doba sačuvali svoju kulturnu osebujnost. Etruščani su prvi od naroda Italije dostigli vrlo visok stupanj kulture i civilizacije, pa njihov utjecaj tvori važnu sastavnicu u razvoju rimske civilizacije (primjena lûka u arhitekturi, realizam u portretu itd.).

Zanimanje za skupljanje etrurskih umjetničkih spomenika javlja se već u doba renesanse, kada su otkriveni mnogi spomenici. Prvi poticaj za studij etrurske kulture dao je Thomas Dempster (O kraljevskoj EtrurijiDe Etruria regali, 1723–24). Nakon toga osnovana je 1727. u Cortoni Accademia Etrusca, a u Volterri su 1739. započela prva iskapanja. Temelje etruskologiji postavili su Wilhelm Deecke, Giuseppe Micali i Francesco Inghirami. Važna otkrića u XIX. st., osobito otkrića fresaka (Orvieto, 1863; Tarquinia, 1864) i keramike (Cerveteri, 1869), pokazala su povezanost etrurske umjetnosti s Grčkom. U XX. st. došlo je do novog uzleta u proučavanju Etruščana i podjele etruskologije na više grana. Poznavanju etrurske povijesti mnogo su pridonijeli radovi Franza Altheima, Raymonda Blocha, Massima Pallottina, Gisele Marie Auguste Richte, Otta Wilhelma von Vacana, Donalda Stronga, Davida Randall-MacIvera, Branka Gavele i Alexandera Gordona McKaya. Za poznavanje etrurske povijesti umjetnosti, arheologije i urbanizma važni su radovi Heinricha Nissena, Periclea Ducatija, Howarda Hayesa Scularda, Vagna Poulsena, Marija Morettija, Carla Erica Östenberga, Sybille Haynes, Poula Jørgena Riisa, Nigela Jonathana Spiveya i Axela Boëthiusa, dok su za proučavanje etrurske religije, običaja, jezika i pisma važnije radove napisali Jacques Heurgon, Larissa Bonfante, Ingrid Edlund i Ambros Josef Pfiffig.

Jezik i pismo

Etrurski jezik poznat je s uglavnom kratkih natpisa iz predrimskoga razdoblja, pronađenih u Italiji. Najveći je spomenik, s najduljim tekstom, tzv. Zagrebačka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis), koji se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu, opis jednoga vjerskog rituala zapisan na svitcima mumije, a potom natpis na teguli (crijepu) iz Capue. Očuvani su i neki dvojezični natpisi na latinskom i etrurskom, te prilično velik feničko-etrurski natpis iz Pirga. Etrurski se pisao s desna na lijevo osobitim alfabetom koji se razvio iz grčkoga halkidskog pisma, kojim su se služili grčki naseljenici u Italiji i na Siciliji, a iz njega se razvilo oskičko-umbrijsko pismo, a možda i latinsko. Na mnogobrojnim epigrafskim spomenicima može se pratiti razvoj pisma od arhajskoga do najmlađeg stadija. U prvoj polovici I. tisućljeća pr. Kr. etrurski je bio jezik izobrazbe i kulture u Rimu (za vladavine etrurskih kraljeva), a kroz etrursko posredovanje u latinski je posuđen i veći broj grčkih riječi. Etrurske su posuđenice u latinskome također mnogobrojne (npr. histrio »glumac«, verna »rob rođen u kući«, itd.). Nije sigurno utvrđeno kada je etrurski izumro, no najvjerojatnije ga je početkom kršćanske ere potpuno zamijenio latinski.

Premda ima podudarnosti u slabo posvjedočenom jeziku natpisa Stele s Lemna (otok uz obalu Male Azije), etrurski nema sigurno utvrđenih genetskih srodnika. Neki ga lingvisti povezuju s indoeuropskim jezicima, što se ne čini nemogućim, a prilično je utemeljena i teza da je retski, predindoeuropski jezik koji se govorio u Alpama, bio srodan etrurskomu. Pa ipak je zasad najbolje etrurski jezik smatrati genetski izoliranim.

U tipološkom smislu etrurski jezik prilično podsjeća na indoeuropske jezike; to je flektivan, akuzativan jezik s padežnim sustavom i dosta složenom glagolskom morfologijom u kojoj se pojavljuju vokalske alternacije (prijevoj), premda u bitno manjoj mjeri nego u starim indoeuropskim jezicima. Za razliku od indoeuropskih jezika, etrurski nema zvučne okluzive (temeljna je fonološka opreka bezvučnih i bezvučnih aspiriranih) niti kategorije roda kod imenica. Ima imenske padeže, a čini se da je razlika između subjekta i objekta rečenice bila izrađena posebnim sufiksom za akuzativ jedino kada je objekt određen; neodređeni objekt u rečenici nije dobivao padežnoga nastavka kao ni subjekt. Pretpostavlja se da je temeljan poredak sintaktičkih kategorija u etrurskome bio S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol); etrurski je sufiksalan jezik, no dosad nije sigurno utvrđeno je li imao postpozicije ili prepozicije ili oboje.

Likovne umjetnosti

Unutar cijele antike etrurska umjetnost tvori posebnu cjelinu. Njezin brzi razvoj oko 700. pr. Kr. bio je potpomognut dodirima s orijentalnim kulturama; mnogi umjetnički predmeti import su iz Egipta, Asirije, Cipra i dr., a poslije i iz Korinta. Tako je nastao orijentalizirajući stil VII. st. pr. Kr. Premda rani zlatarski radovi primjenjuju orijentalne tehnike (granulacija, filigran), djela izrađena u bronci vezuju se uz stariju italičku villanovsku kulturu (posude bucchero). Od ranoarhajskoga doba (oko 620. do 550. pr. Kr.) utjecaj grčke umjetnosti postajao je sve veći, no uza sve to etrurska plastika i zidno slikarstvo očuvali su vlastita obilježja; najbolji radovi iz visokog i kasnog arhaika (oko 550. do 470. pr. Kr.) na razini su grčke umjetnosti. U V. i IV. st. pr. Kr. očuvala se određena spontanost, da bi u III. st. pr. Kr. došlo do potpunoga stapanja s helenističkim elementima, osobito u brončanoj portretnoj plastici.

Od profane etrurske arhitekture sačuvano je razmjerno malo spomenika; to su uglavnom gradska vrata i bedemi, građeni od velikih kamenih blokova (Perugia, Volterra). U sakralnoj arhitekturi razvio se tip hrama na visoku podiju, s predvorjem ispred četverokutne cele; kod tzv. tuskanskih hramova stoje tri cele jedna uz drugu (Orvieto, Falarii). Figuralna i ornamentalna dekoracija hramova, uključivši i dekoraciju zabata, bila je rađena u terakoti (Cerveteri). Osobito mjesto u etrurskoj arhitekturi zauzima grobna arhitektura. Već u VII. st. pr. Kr. razvijeni su oblici grobova četverokutnog ili kružnoga tlocrta s kupolom i odugačke grobne komore sa šiljastim svodom (grob Regolini-Galassi, Cerveteri). U VI. st. pr. Kr. zemljani humak, obzidan niskim zidom, pokrivao je grobnu komoru s prilaznim hodnikom (Cerveteri, Vetulonia, Volci). U kasnije doba grobne su se komore ugrađivale u stijene špilja, a fasade su im bile arhitektonski oblikovane (Orvieto). Mrtvaci su se u grobnicama polagali na kamene klupe. Nešto su rjeđi sarkofazi u obliku kreveta, a poslije su se (u svezi sa spaljivanjem) upotrebljavale plastično ukrašene žare za pepeo.

Najvrjednija su djela etrurske umjetnosti zidne slike u grobnim komorama. Najstarije potječu iz VI. st. pr. Kr. (grob Campano, Veii). Od 530. do 460. pr. Kr. nastala su značajna djela u Tarquiniji. Prikazani su životinjski likovi, jahači, pogrebne svečanosti, plesovi, gozbe, borbe i prizori iz lova te pejsažni motivi (grob lova i ribolova). To slikarstvo slijedi u općim crtama razvoj grčkoga slikarstva, ali su izražene tipične etrurske značajke: realizam, živahnost i prirodnost u pokretima likova te prikazivanje pejsažnih elemenata, koje grčko slikarstvo nije poznavalo. U IV. st. pr. Kr. i u doba helenizma tematika je postala ozbiljna, slikaju se jezivi prizori iz mitova s bogovima podzemlja i smrti (grob Fançois, Volci; Kardinalov grob, Tarquinia). Etrurske zidne slike jedini su sačuvani spomenici monumentalnoga slikarstva klasičnoga svijeta prije rimske epohe. Slikarije se nalaze i na pojedinim sarkofazima i žarama (Sarkofag amazonki, Tarquinia). – U etrurskom kiparstvu u prvom se redu ističu radovi u terakoti. U toj su tehnici rađene zabatne figure na hramovima (kapitolski hram u Rimu, hramovi u Telamonu i Luni), žare za pepeo i sarkofazi. Najstarije žare imaju poklopac u obliku ljudske glave, a mlađe cijelu ležeću figuru pokojnika. (tzv. »tusti Etrurci« s kratkim trupom i velikom glavom). Realizam tih figura utjecao je na razvoj rimskoga portretnoga kiparstva. Veliki sarkofazi u obliku ležaja nose na poklopcu često i dvije ležeće figure (Cerveteri). Jak grčki utjecaj pokazuju kamene grobne stele s reljefnom dekoracijom (Volterra, Bologna, Fiesole). Sačuvano je i nešto realistički izrađenih primjeraka monumentalne plastike u bronci (Mars iz Todija, Arringatore), kojima se pridružuju arhaički stilizirane impresivne figure Kapitolske vučice (V. st. pr. Kr.) i Himere iz Arezza. – Visok razvoj dosegnuo je i etrurski umjetnički obrt. Najstariji su proizvodi keramike posude bucchero (VII. do V. st. pr. Kr.) od crne sjajne gline s udubljenom ili reljefnom dekoracijom. Uz te posude dolazi i crveno paljena keramika, a pod utjecajem grčke keramike javlja se i velik broj posuda oslikanih prizorima iz mitologije. Etrurska gliptika, uglavnom, donosi iz Egipta preuzeti oblik nakita, skarabej; na njegovoj donjoj, ravnoj plohi ugravirani su pretežno prizori iz grčke mitologije. Iz Grčke su Etruščani preuzeli i tehniku graviranja metalnih predmeta, među kojima se ističu ciste (Cista Ficoroni s prizorima iz legende o Argonautima, IV. st. pr. Kr.) i zrcala (od VI. do III. st. pr. Kr.). Metalni proizvodi (oružje, tronošci, posude itd.) kao i zlatarski predmeti (osobito zlatne fibule, rađene u tehnici granulacije i filigrana) vrlo su se mnogo izvozili, osobito u VI. i V. st. pr. Kr.

Religija

Premda je religija imala središnje mjesto u životu Etruščana, njezini izvorni oblici nisu poznati. Temeljne su joj značajke: naglašena obrednost, sklonost gatalaštvu, iskonska zaokupljenost mnoštvom tajnih duhova i uloga svećenstva. Drži se ipak da je u početku postojalo vjerovanje u božansko biće koje se javljalo u različitim oblicima. Viša su se božanstva potom, pod grčkim utjecajima, personalizirala, dok su niža božanstva i demoni očuvali svoje ktonično podrijetlo i neosobni značaj. Glavni bog Voltumna (lat. Vertumnus) imao je glavno svetište u Volsinijama. Božica ljubavi Turan od VI. st. pr. Kr. izjednačuje se s Afroditom. Uz Voltumnu se pojavljuju: očinski bog Tin (Zeus/Jupiter), a kao njegova zaručnica glavno žensko božanstvo kraljica Uni (Hera/Junona), stara italska božica Menrva (Atena/Minerva), bog vegetacije Maris i Netun (Posejdon/Neptun). Uz ta izvorno etrurska božanstva ili ona koja su vrlo rano preuzeta od italičkih susjeda, viša su se božanstva preuzimala iz grčkoga panteona: Herkle (Heraklo/Herkul), Artumes (Artemida/Dijana), Aplu (Apolon), Fufluns (Dionis/Bakho), Laran (Ares/Mars), Turm (Hermo/Merkur). Osim tih glavnih, pojedinačnih božanstava, postojala su i skupna božanska bića, o kojima se nije znalo ni koliko ih je ni koje im je pravo ime. Oni su bili čuvari neba, voda, zemlje i ljudskih duša; pratili su i posluživali viša božanstva. Posebno su bili poznati Lase, koji su kao i rimski Lari bili dobri duhovi doma i kućnoga ognjišta.

Odnosi između bogova i ljudi bili su određeni propisima kojima su čuvari, tumači i provoditelji bili svećenici. Posebno su bili važni stručni svećenički spisi koje su Rimljani nazivali »disciplina Etrusca«. Tako se spominju Libri haruspicini (vračanje po izgledu utrobe životinje), Libri fulgurales (iščitavanje božanske volje iz munje), Libri rituales (obredni propisi) i dr. Zbog vrlo razgranatih obrednih predaja svećenici su morali temeljito ovladati sitničavim naukom o njima; svećenik fulguriator gatao je božansku volju po udaru munje, haruspeks ju je tumačio iz utrobe zaklanih životinja itd.

Od vjerovanja posebno je zanimljivo ono o zagrobnom životu (polaganje odjeće, oružja i predmeta te donošenje hrane na grob), koji se pod grčkim utjecajima sve više zamišljao kao carstvo sjena.

Etruščani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18544>.