STRUKE:

Eufrat

Eufrat (arapski Al-Furāt [al fura:'t], turski Fırat [f616rα't]), najveća rijeka jugozapadne Azije, duga oko 2700 km; porječje 673 000 km². Nastaje spajanjem rijeka Karasu (Zapadni Eufrat ili Firat Nehri; 450 km) i Murat (Istočni Eufrat ili Murat Nehri; 650 km) u istočnoj Anatoliji, koje na mjestu sutoka tvore (od 1974) akumulacijsko jezero Keban. Protječe kroz Tursku, Siriju i Irak; spaja se s Tigrisom u Šatt-al-Arab i nakon 195 km toka ulijeva u Perzijski zaljev. Važnost rijeke za brodski promet smanjuju brzice u gornjem i središnjem dijelu te male dubine u donjem toku, osobito za niska vodostaja. Najviši je vodostaj potkraj svibnja (otapanje snijega u izvorištu), a najniži u studenome. Plovidba se odvija od ušća Šatt-al-Araba do grada Hita. Glavne pritoke prima u Turskoj (Tohma, Göksu) i Siriji (Balikh, Khabur); u Turskoj se prikupi oko 89% vode koja protječe Eufratom. Eufrat nosi velike količine nanosa, u srednjem toku od 13 do 15 milijuna tona godišnje. Akumulacijska jezera na Eufratu u Turskoj (Keban, Karakay, Atatürk) i Siriji (Asad) iskorištava se za dobivanje električne energije i natapanje, a u nizinskom dijelu porječja (Donja Mezopotamija) za reguliranje vodostaja i natapanje (Habbaniya, Hindiya). Nizvodno od Hindiye Eufrat se račva u rukavce i stvara močvare; ondje su izgrađeni razgranati sustavi za natapanje (veći su radovi bili poznati već u III. tisućljeću pr. Kr.). U donjem se toku znatne količine vode gube isparavanjem. Izgradnjom ustava u Turskoj i Siriji smanjena je količina protoka Eufrata u Iraku, što dovodi do političkih nesuglasica. Na obalama rijeke razvile su se stare civilizacije (sumerska, babilonska, asirska, kaldejska); sumerski naziv za Eufrat bio je Buranunu, akadski Purattu, staroperzijski Ufrat, grčki i latinski Euphrates, biblijski Perat.

Eufrat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18573>.