F. 1. Deseto slovo hrvatske abecede, a šesto latinske, za tjesnačnik /f/. Starosemitskoga podrijetla; u sjevernosemitskome alfabetu (kraj II. tisućljeća pr. Kr.) ima oblik rašlja , a u kasnome feničkome pismu (III. st. pr. Kr.) zamjetna je već orijentacija na lijevo . U hebrejskom pismu nosi ime vau, s pretpostavljenim dvousnenim izgovorom /w/, i još je pojednostavnjeno: . U najstarijem grčkom pismu isti glas označuje , a naziva se digamma, jer izgleda kao grčko gamma () s udvostručenom vodoravnom crticom. Zbog gubljenja fonema /w/ iz fonološkog inventara, u klasičnom grčkom alfabetu toga slova više neće biti; koristit će se samo u posebnu obliku za označivanje brojevne vrijednosti 6. Iz istoga semitskog slova, rašljasta izgleda, u grčkom će se razviti i Y (ipsilon) za /ü/, odakle će ga preuzeti i ćirilica (za /u/), a i neke druge nacionalne abecede za glasove /i/, /ü/, /j/. U latinskoj abecedi slovo F za tjesnačnik /f/, isprva kao digraf sa slovom H, izvedeno je iz digamme, s jasno naznačenom desnom orijentacijom slova; donja je vodoravna crtica kraća od gornje. Minuskulni oblik slova f susreće se već u rimskoj kurzivnoj minuskuli u V/VI. st. (). U srednjovjekovnim nacionalnim latinskim pismima poprimit će dvopotezni oblik vrlo sličan današnjemu: beneventana , karolina , gotica . U grčkom alfabetu glas /f/, razvijen na početku nove ere iz aspiriranoga /ph/, bilježit će se drugim slovom: Φ/φ (phi). Odatle će ga preuzeti i ćirilica, odnosno bosančica ( / ). U glagoljici se za isti fonem koristi gotovo jednako slovo (obla glagoljica , uglata ), ali i slovo razvijeno iz grčke thete (), . Obje se inačice u azbuci nazivaju frt (frъtъ) i imaju brojevnu vrijednost 500. U latinskom pismu glas /f/ na mjestu phi u riječima grčkoga podrijetla pisat će se dvoslovom ph: pharmacia, philosophus. Neki će suvremeni latinički pravopisi zadržati takav način pisanja: engl. pharmacy, philosopher, njem. Pharmazie, Philosoph. U povijesnim hrvatskolatiničnim tekstovima piše se posvuda f, ali rijetko se, pod utjecajem latinskoga pravopisanja, može zamijetiti i oblik ph (N. Ranjina 1507., M. A. Reljković 1779).
Glas f nije naslijeđen iz praslavenskog jezika. U hrvatskom jeziku nastao je od skupine pv (ufati se < upъvаti se), od glasa h u primjeru Foča (Hotьča), a u dijalektima i u razgovornom jeziku nastaje od skupine hv (fala, fatati). Dolazi i u nekim onomatopejama (fijuk, frkati, frktati, fućkati). Najčešće se nalazi u posuđenicama: fantazija (grč.), fama (lat.), fin (tal.), fotelja (franc.), frula (rum.), fer (engl.), fuš (njem.), fićfirić (madž.), fildžan (tur. < perz.).
2. U latinskoj epigrafici kratica za: Fabius, fecit, familia, fastus, filius, filia, forum itd.
3. U glazbenoj abecedi, četvrti ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura. Ujedno oznaka za tonalitet s početnim tonom f: F-dur ili f-mol. U notnom pismu f je kratica za dinamičku oznaku forte (jako), a ff za fortissimo (vrlo jako, vrlo glasno).
4. U kemiji, simbol fluora.
5. U klasičnoj logici, znak za modus Ferio prve silogističke figure. Na taj je modus moguće svesti i moduse druge, treće i četvrte figure silogizama (Festino, Felapton, Ferison, Fesapo, Fresison).
6. U fizici, znak (F) za silu (engleski force); znak (f) za frekvenciju i žarišnu daljinu (latinski focus: žarište).
7. U matematici, znak (F) ili (f) za funkciju, npr. F(x, y), f(x).
8. Znak decimalnoga predmetka femto.
9. Znak (F) za mjernu jedinicu farad; znak (°F) za farenhajt.