Ferojski otoci

Ferojski otoci (danski Færøerne [fæ:rø'ərnə], ferojski Føroyar [føro'jar]: Ovčji otoci), otočna skupina u sjevernom dijelu Atlantskog oceana, između Islanda na sjeverozapadu i otočja Shetland (Škotska) na jugoistoku; od 1948. ima autonomiju u sastavu Danske s vlastitim parlamentom. Obuhvaća 18 otoka (od toga ih je 17 naseljeno) i nekoliko otočića; ukupno 1396 km² sa 49 864 st. (2017). Službeni su jezici danski i ferojski. Veći su otoci Strømø (ferojski Streymoy; 374,2 km²), Østerø (Eysturoy; 286,0 km²), Vågø (Vágar; 176,4 km²), Syderø (Suðuroy; 164,7 km²), Sandø (Sandoy) i Bordø (Borðoy). Građeni su od vulkanskih stijena (bazalt, tuf) koje su najvećim dijelom prekrivene morenskim materijalom. Najviši vrh otočja (880 m) nalazi se na otoku Østerø. Klima je pod utjecajem Golfske struje: zime su blage, ljeta hladna; u 280 kišnih dana godišnje padne 1200 do 1700 mm oborina. Luke su u većem dijelu godine nezaleđene. Zbog jakih zapadnih vjetrova i čestih oluja vegetacijski je pokrov vrlo oskudan. Stanovništvo je koncentrirano u priobalnom pojasu. Obrađeno je samo 6% ukupne površine (krumpir). Glavni je izvor prihoda ribarstvo (ulov 586 000 tona, 2016; izvoz bakalara) i marikultura (uzgoj lososa). Razvijeno je ovčarstvo. Industrijska preradba ribe; brodogradnja. Izvoz riba i ribljih prerađevina ostvaruje oko 95% ukupnog izvoza. Glavni je i najveći grad i luka Tórshavn (12 981 st., 2017) na otoku Strømø. Sveučilište osnovano 1965. Zračna luka je na otoku Vågø (Vágar).

Povijest

Od VII. st. naseljavali su ih Kelti, a u IX. st. osvojili Vikinzi. Ferojci su pokršteni oko 1000. Pod vlašću Norveške otočje je bilo od 1035. do 1380., potom pod vlašću Danske. Kada je 1814. Norveška stekla neovisnost i odvojila se od Danske, Ferojski su otoci ostali Danskoj. U XIX. st. izborili su ravnopravnost svojega jezika i stekli ograničenu autonomiju. Iz strateških razloga 1940–45. zaposjela ih je Velika Britanija.

Jezik

Ferojski ili ferski jezik (føroyskt) pripada u zapadnonordijsku podskupinu sjevernogermanskih ili nordijskih jezika. Govori ga oko 45 000 stanovnika. Od reformacije u XVI. st. danski je bio službeni jezik, ali je 1912. odobrena upotreba ferojskog u školi i Crkvi, a od 1938. u naobrazbi potpuno je zamijenio danski, koji se danas još zadržao u visokom školstvu. Ferojski je konzervativan jezik, u vrlo bliskom srodstvu sa zapadnonorveškim dijalektima i islandskim. Iako je sačuvao najviše staronordijskih osobina, u rječniku i sintaksi jasno je vidljiv danski utjecaj, posredstvom kojega još i danas ulaze međunarodni izrazi, premda suvremeni ferojski nastoji slijediti islandski u tvorbi novih riječi iz nordijskih osnova (npr. bókasavn: knjižnica, prema danskom bibliotek, ili književno fjarroedil, razgovorno telefon). Za razvoj izgovora tipično je da su se od izvornih dugih samoglasnika razvili dvoglasnici, kao i to da su tjesnačni suglasnici postali praskavi; uobičajena je pojava palatalizacije, te slabljenja i nestajanja suglasnika. Pravopis je ustanovio ferojski jezikoslovac Venceslaus Ulricus Hammershaimb 1846. na etimološkom načelu.

Književnost

Ferojsko književno stvaralaštvo začeto je na kraju XVIII. st., kada je Jens Christian Svabo (1746–1824) napisao prvi rječnik ferojskoga jezika, »Dictionarium færoense« (objavljen tek 1966–70), i skupio veći broj ferojskih pučkih pjesama (kvæði). Njegov je rad nastavio u XIX. st. Venceslaus Ulricus Hammershaimb (1819–1909), koji je normirao jezik i izdao nekoliko zbirka narodnih pjesama. Prve tiskane proze bili su prijevodi »Evađelja po Mateju« (1823) i jedne islandske sage (1832) te zbirka Danca Hansa Christiana Lyngbyea (»Ferojske pučke pjesme« – »Færøiske qvæder«, 1822), gdje je na danskom prvi put objavljeno ferojsko narodno blago.

Sa zakašnjelim romantizmom na kraju XIX. st., ferojski studenti u Kopenhagenu objavili su pjesme (Friðrikur Petersen i Ioannes Patursson) i igrokaze (Rasmus Christoffer Effersøe). Tek u XX. st. nastaje umjetnička književnost. Ističu se, u prvome redu, misaoni pjesnik klasična metra, Jens Hendrik Oliver Djurhuus (1881–1948), potom popularan pjesnik, prozaik i pisac za djecu Hans Andrias Djurhuus (1883–1951) te angažirani slikar mukotrpne svakodnevice Mikkjal Dánjalsson á Ryggi (1879–1956). Na početku XX. st. nastao je i prvi ferojski roman (»Babilonski toranj«, 1909) Rasmusa Rasmussena (1871–1962), a realističkim se romanima javlja i Heðin Brú (1901–87). Uz značajne pjesnike Christiana Matrasa (1900–88) i mlađega Karstena Hoydala (1912–90), te prozaika Martina Joensena (1902–66), »slikara mora«, stvaraju i istaknutiji modernisti (Jens Pauli Heinesen, Steinbjørn B. Jacobsen, Guðrið Helmsdal i drugi), a posebice se ističe pjesnik Rói Patursson (1947).

Dvojica pisaca posebice su afirmirala ferojsku književnost u svjetskim razmjerima, ali su pisali na danskom. Prvi je Jørgen-Frantz Jacobsen (1900–38), čiji je roman »Barbara« (1939) obišao svjetsko književno tržište, a drugi – pjesnik William Heinesen (1900–91), poznatiji kao autor socijalno angažiranih (»Crni kotao«, 1949) ili psiholoških (»Izgubljeni glazbenici«, 1950) i povijesnih (»Dobra nada«, 1964) romana i pripovijedaka.

Ferojski otoci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 21.1.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18836>.