STRUKE:

fibula

ilustracija
FIBULA, brončana fibula sa stremenom od obojenog stakla iz Villanove, Bologna, Museo Civico
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6

fibula (lat.: spona, kopča).

1. Metalna igla sigurnosnica kojom se pričvršćuju i spajaju pojedini dijelovi odjeće. Pojavila se već u III. tisućljeću pr. Kr., u Europi se javlja u starije brončano doba (XIV/XIII. st. pr. Kr.) a u široj je uporabi od 1000. pr. Kr. (frigijske fibule u Anatoliji). Tijekom tisućljeća uporabe poprimala je različite oblike po kojima ju je moguće kulturno i vremenski odrediti. Razvijeni oblik fibule sastoji se od igle i luka te glave (kraj luka iz kojega izlazi igla) i nožice (dio luka u koji se igla uglavljuje). Razvijaju se u dva osnovna oblika: kao jednodijelne (podunavsko podrijetlo) i kao dvodijelne (nordijsko podrijetlo). Prvotne fibule u obliku violinskoga gudala (tzv. Peschiera fibule) nastaju tijekom brončanoga doba iz jednostavnih igala. Iz njih se postupno razvijaju različiti tipovi koji ponekad, zbog ukrašavanja luka i nožice te dodavanja privjesaka, poprimaju i obilježje nakita. Tijekom kasnoga brončanog doba i starijega željeznog doba oblikuju se lučne, čunaste, pijavičaste, zmijaste fibule, zatim Certosa fibule, fibule u obliku harfe te složenije dvodijelne fibule (posebno se izrađuje luk, a posebno igla) poput naočalastih ili pločastih. Osobito raskošni tipovi fibula izrađivali su se u Etruriji, često od plemenitih kovina. Mlađemu željeznom dobu i latenskoj kulturi pripadaju različiti tipovi žičanih fibula, fibule s maskom, sa životinjskom ili ptičjom glavom, neke od njih ukrašene koraljima i emajlom. Liburnska i japodska plemena ukrašavala su svoje fibule jantarnim dodatcima. Fibule su bile i važan detalj rimske odjeće, a većina se rimskih oblika razvila iz kasnolatenskih. Zglobni uređaj koji omogućuje pokretljivost igle i njezino učvršćivanje (aucissa fibula, snažno profilirana fibula, koljenasta fibula) sve češće zamjenjuje raniji uređaj na oprugu. U mlađim razdobljima Rimskoga Carstva javljaju se različiti oblici (trubljasta, sidrasta, pločasta fibula), a pojavljuje se i novi način učvršćivanja igle u obliku samostrela. Na početku razdoblja seobe naroda prevladavaju fibule od srebrnog lima (IV/V. st.). Za rano srednjovjekovlje karakteristične su lučne fibule; prošireni luk spaja pločasto proširenu glavu (polukružna ili četverokutna pločica, često s 3 do 9 puceta na obodu pločice) s nožicom u obliku stilizirane životinjske glave. Takve se fibule obično nalaze u paru u grobovima Alemana, Gota, Franaka, Langobarda. Razdoblju seobe naroda pripadaju i fibule u obliku različitih životinja i ptica, S-fibule s uloženim almandinima ili staklenom pastom. U slavenskom su svijetu poznate tzv. slavenske lučne fibule VII. st. Moda nošenja fibula najdulje se održala u nordijskom području (IX–X. st.), osobito kod Vikinga, ali više kao ukrasni nego funkcionalni element.

2. U anatomiji → koštani sustav; potkoljenica

fibula. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19441>.