filozofija

filozofija (grčki φıλοσοφία: ljubav prema mudrosti), nastojanje oko temeljnog uvida u ono što jest poradi uvida samog. U širem značenju filozofija označuje čovjekovo sveukupno promišljanje o njegovu duhovnom odnosu prema zbiljnosti, Bogu, bližnjemu i samomu sebi, promišljanje o ispravnim načinima spoznavanja i praktičnoga djelovanja. Filozof nije samo onaj koji ljubi mudrost, već i onaj koji istodobno ljubi taj jasan uvid (φıλόσο-φος). Zato se filozofija može razumjeti i kao način krjeposna života na temelju tog uvida i kao temeljni način čovjekova odgovornog odnosa prema svijetu, drugomu i prema samomu sebi. – Tijekom svoje duge povijesti filozofija je često mijenjala predmet svojeg interesa, ističući u prvi plan sad pitanje o čovjeku, sad probleme kozmosa, te ispitujući zakone pojavnog ili istražujući uzroke promjenljiva kretanja prirode. U razvoju filozofije tijekom povijesti javila se tolika raznolikost pristupa i shvaćanja – u okviru istoga predmetnog određenja – da se i sam pojam filozofije iskazao na posebne načine, pa se u tome smislu govori o filozofijama. No uz različitost pristupa, svaka filozofija uvijek uspostavlja i problemsku cjelinu pitanja o odnosu čovjeka i svijeta. – Filozofija, nasuprot pučkoj mudrosti, uključuje sustavno istraživanje osnovnih načela, zakona i kategorija zbilje, karaktera mišljenja i spoznaje, kao i čovjeka uopće. Odnos svijesti i svijeta, mišljenja i zbilje, kao i različita rješenja tog odnosa, opća su mjesta svake filozofije. U takvu se razvoju filozofije pokazuje da je filozofija zrcalo u kojem se jedinstveno pokazuju idejne, materijalne i znanstvene zasade određenoga povijesnoga razdoblja, a s druge strane, filozofija je takva najopćenitija znanost koja kritički preispitujući i ujedinjujući pjedinačna znanja i spoznaje nastoji ih vrijednosno odrediti. Upravo jedinstvo znanstvenoga i vrijednosnoga tvori ono eminentno obilježje filozofije koje nju samu, kao općenitu znanost, izdvaja iz okvira ostalih znanosti i oblika iskustva. Opći karakter svake filozofije određen je povijesnim pretpostavkama – društvenim, odn. svjetovnim, ontičkim aspektom, koji djeluje u svakoj tvorbi civilizacije. Uz povijesno određen opći horizont filozofije, javlja se i neponovljivo individualan karakter pojedinih filozofija, koji je izraz osobne slobode, kritičke svijesti i duhovne moći filozofâ, da i kod istovjetnosti općih društvenih uvjeta zastupaju antitetičke stavove, da proniknu u probleme vremena i prostora u kojem djeluju i sudjeluju u rješavanju glavnih pitanja čovjekova opstojanja.

Razvoj pojma

Pojam filozofije rano je kod Grka ušao u opću upotrebu, označavajući isprva dva gledišta: posebnu duhovnu djelatnost promatranja svijeta i života (Pitagora) ili pak ljubav prema znanju i kulturi (Herodot, Tukidid). Jedinstvo obaju planova izraženo je već kod Sokrata, koji ujedno problematizira postupak filozofije kao istraživanja (a ne znanja) istine, pa sam postaje prototipom filozofa, čovjeka koji, prema Platonu, njeguje najviši oblik erosa, ljubav prema istini. I Platon naglašava dinamički karakter filozofije što ju uvijek čini težnjom za spoznajom onih osnova svijeta koje su njegov stalan i nepromjenljiv temelj, a to su ideje. Platonovo poistovjećenje mudrosti (σοφία) i znanja (ἐπıστήμη), vrijednosnog i spoznajnog elementa u filozofiji, razvio je Aristotel u koherentnu koncepciju filozofije kao opće znanosti o svijetu koja obuhvaća sva pojedinačna znanja i discipline; unutar nje leži opet posebno područje znanja o temeljnim načelima, kojima se bavi »prva filozofija« (πρώτη φıλοσοφία), poslije nazvana metafizika. Tako je kod Aristotela sazdana zgrada filozofije koja će tijekom stoljeća postati opća shema filozofskoga znanja što sjedinjuje i osmišljava svu znanstvenu problematiku. Kasniji je razvoj pojma filozofije moguće pratiti kroz proces diferenciranja i odvajanja posebnoga znanstvenoga sadržaja od filozofskoga. Tako je u odnosu prema teologiji, kao nauku o Bogu i njegovim odnosima sa stvorenim bićima, filozofija u skolastici, naprotiv, naravnim svjetlom razuma stečena znanost o zadnjim uzrocima ili razlozima svih bića. Jedinstvo nastojanja posebnih, osobito prirodnih znanosti, koje se razvijaju u renesansi zasnivajući se na vlastitim, odijeljenim područjima uz razvoj posebnih metoda, izražava pojam prirodna filozofija (philosophia naturalis). Ona obuhvaća postupke i tvrdnje koje, priopćene na visokom stupnju općenitosti, sveukupnu prirodnu zbilju objašnjavaju s pomoću malog broja osnovnih načela. Prirodnom filozofijom tako se npr. smatraju još Newtonova mehanika kao i Boškovićeva fizika. Za sintezu područja duhovnih i društvenih znanosti analogan je pojam moralna filozofija (philosophia moralis), koja je shvaćena kao temeljna znanost o čovjeku i životu, što unosi red u postupke spoznaje, pa sveukupno znanje svodi i organizira prema određenim vrijednosnim načelima. Takav je u načelu karakter Baconove podjele filozofije, kao i pravca što su ga zauzeli francuski enciklopedisti. U tom je aspektu osnovni zadatak filozofije popravljanje čovjeka i društva. Descartesovo viđenje filozofije kao stabla kojemu je korijenje metafizika, deblo fizika, a grane sve ostale znanosti, postupno je pretočena u niz zasebnih područja kojih se veza s cjelinom sve teže održavala. I. Kant je osobito zagovarao striktno lučenje sadržaja i metode filozofije od onih u ostalim znanostima. Filozofski se stavovi ne mogu zasnivati na matematičkim načelima (kao što su mislili R. Descartes i B. de Spinoza), jer je filozofija, po Kantu, tek propedeutički studij uvjeta koji čine mogućim ljudsku spoznaju, pa i načela pojedinačnih znanosti. Pratiti disperziju posebnih znanosti ostaje i dalje jedna od osnovnih zadaća filozofije; u tom se kontekstu filozofija javlja kao nauk o znanosti (J. G. Fichte), znanost o sadržajima svijesti (D. de Tracy), apsolutno znanje koje ujedinjuje pojedinačna znanja, umijeća i religiju (G. W. F. Hegel), potpuno ujedinjujuća spoznaja (H. Spencer), znanost o općim sustavima pojmova koji izražavaju zajedništvo pojava (A. Comte), ujedinjujuća znanost (M. Schlick, R. Carnap). U bližem su odnosu spram problema života i ljudske opstojnosti određenja filozofije kao umijeća života (S. Kierkegaard), uvida u probleme života što se zahvaća intuicijom (H. Bergson), znanosti o razumijevanju iskustva svijeta (W. Dilthey), znanosti o fenomenima (E. Husserl, M. Scheler, M. Merleau-Ponty), analitike tubitka (M. Heidegger) i ljudske egzistencije uopće (K. Jaspers, G. Marcel, J.-P. Sartre, A. Camus).

Discipline i pravci

U svezi s načinom rješavanja temeljnih pitanja javljaju se u filozofiji podjele na posebne discipline koje su organizirane bilo prema razmjerno odijeljenim područjima filozofskih interesa (čovjek, društvo, priroda, mišljenje), bilo prema posebnim kriterijima pristupanja stvarnosti što ih prakticiraju pojedini filozofski pravci. Zato je i veza između općih načela filozofije i samih njezinih disciplina nerazlučiva. Pojedine discipline, kao što su ontologija, gnoseologija, logika, etika, estetika itd., u različitim oblicima i vlastitim postupcima rješavaju u osnovi jednu i jedinstvenu fundamentalnu filozofsku problematiku obuhvaćenu u međusobno povezanim pitanjima o zadaćama i svrsi čovjeka, mogućnosti i karakteru ljudske spoznaje, te naravi svijeta. Razlike u shvaćanju tih pitanja, divergencije u vidokruzima i odgovorima unutar globalnih filozofskih orijentacija, povlače za sobom i karakteristične razlike u disciplinarnoj podjeli filozofske građe. Tako kod Platona oko središnje discipline dijalektike, koja obuhvaća i logiku i gnoseologiju, u odgovarajućem odnosu stoje i filozofske discipline etike i fizike. Kod Aristotela prva filozofija označava uži smisao filozofije kao »nauka o biću kao biću«, te kao takva ujedno određuje i cjelinu znanja obuhvaćajući u širem smislu i sve discipline znanosti: teoretske (matematika, fizika, metafizika), praktične (etika, ekonomika, politika) i poietične (tehnika, umjetnost, obrt). Aristotelova podjela filozofskih disciplina temelj je i nizu modernijih razdioba koje, uglavnom prema Aristotelovu uzoru, izdvajaju elemente teoretičnosti (ontologija, logika, gnoseologija) i praktičnosti (etika, estetika) unutar jedinstvenog obzora filozofije. – Jedinstvo općega filozofskog nazora i disciplinarne podjele u krajnjoj se instanciji svodi na presudnost ontološkog momenta nad ostalim disciplinarnim izvodima. Tako npr. Bacon, koji svekoliku zbilju raščlanjuje tročlano na odnos Bog-čovjek-priroda, tomu prilagođuje i shematiku osnovnih filozofijskih disciplina, a to su za njega teologija, kozmologija i psihologija. Naprotiv, Hegelov monistički sustav, iznoseći filozofiju kao cjelinu koja obuhvaća logiku, filozofiju prirode i filozofiju duha, ne ostavlja mjesto nekim posebnim disciplinama, već same discipline shvaća kao momente u razvoju jedinstva filozofije kao apsolutnog znanja. I mnogobrojni suvremeni filozofi (npr. Heidegger) postavljaju pitanje opravdanosti bilo kakva »disciplinarnog« mišljenja u filozofiji, upozoravajući na ograničeni metafizički horizont svakoga od tih tradicionalnih filozofskih nauka. Tako u prvi plan izbija ontološki problem koji, stojeći u bližem odnosu spram pitanja o načinu bitka i smislu svega što jest, izražava i one karakteristične odlike filozofije što u grubim crtama određuju njezine mnogobrojne pravce. S obzirom na ontološki aspekt filozofski se pravci granaju u materijalističke i idealističke struje, koje izražavaju i bitnu antitetičnost filozofije te predstavljaju glavne povijesne opreke u njezinu razvoju. Uz tu razglašenu opreku, filozofski se pravci načelno križaju i po shvaćanju broja djelujućih načela stvarnosti. Monizam i dualizam (također, pluralizam), od kojih oba mogu voditi više materijalističkim ili idealističkim implikacijama, osnovne su alternative takve vrste. Daljnju podjelu pravaca filozofije, a također i pojedinih njezinih etapa, određuje prevaga kozmološkog, teološkog ili antropološkog momenta. Kako su filozofske nastrojenosti vezane uz osnovne elemente što određuju život neke epohe, to se javlja upravo karakteristična zastupljenost određenih pravaca u njima odgovarajućim epohama; kozmologizam ranog početka grčke filozofije uskoro smjenjuje antropologizam civilizacijski rafiniranog razdoblja sofista; kriza srednjovjekovne skolastičke filozofije prevladava se u renesansi inicijativama empirizma; zatim slijedi razdoblje klasičnog idealizma, koji na jednoj strani dobiva odgovor u obliku filozofije života (Dilthey, F. Nietzsche) i egzistencijalizma (Kierkegaard), a na drugoj svršava u povratku materijalizmu i sferi društvenoga bitka (K. Marx, F. Engels). – Mnogobrojne podjele klasičnih i suvremenih pravaca filozofije (racionalizam, skepticizam, iracionalizam, misticizam, personalizam, voluntarizam, vitalizam, pragmatizam, utilitarizam, pozitivizam, biologizam, fizikalizam, empirizam, empiriokriticizam, fenomenologizam, egzistencijalizam, strukturalizam itd.) karakterizira velika disparatnost predmeta filozofije, suprotnosti rješenja općih i pojedinačnih pitanja, ali i stalno obnavljanje samoga sadržaja filozofije, kojemu određenja, ma koliko raznolika, uvijek pokazuju jedinstvo, ako ne u odgovorima, ono barem u nužnosti postavljanja samih pitanja.

Povijesni pregled

U filozofiji svakog naroda zrcali se stupanj razvoja njegove materijalne i duhovne kulture, osobitosti tradicije kao i veze s drugim narodima. U razdobljima kada je filozofija obuhvaćala gotovo sva znanstvena područja, filozofija je bila i duhovno zrcalo epohe. Svoj procvat, sistematizaciju načela, sveobuhvatnost interesa i oslobođenje od mita i religije filozofija je doživjela tek kod starih Grka. Antička filozofija, raskidajući sa starim mitološkim tradicijama i pokušavajući prirodu i čovjeka shvatiti iz prirode same, značila je golem napredak u razvoju ljudske svijesti i spoznaje. Nasuprot mitskoj predaji, koja se samo s vremena na vrijeme preobražava, ali u biti ostaje ista, grčki filozofi slobodno i samostalno misle o svijetu i čovjeku i dolaze do uvijek novih spoznaja, koje se bitno razlikuju od starih. Problem pratemelja, praizvora svega, problem gibanja, zakona i spoznaje prvi su filozofski problemi, kojima su se bavili najstariji grčki filozofi (Tales, Anaksimandar, Heraklit, Leukip, Demokrit). Ontološko-idealističko usmjerenje od Pitagore i Parmenida preko Sokrata postiže svoj vrhunac u Platonovim etičkim i gnoseološkim koncepcijama. Opću sintezu sveukupnoga tog razvoja filozofske misli, obogaćujući ju mnogim novim momentima, dao je Aristotel. Nakon Aristotela, u helenističkom razdoblju ističu se etičke preokupacije obuhvaćene u dvama sustavima; u filozofiji stoikâ (Zenon, Kleant, Hrizip) i u Epikurovoj filozofiji. Stoička filozofija imala je jak utjecaj u Rimu (Seneka, Epiktet, Marko Aurelije), gdje je i epikureizam imao svojega najistaknutijeg predstavnika, Lukrecija Kara. U tom se razdoblju izrazitije javljaju i skeptička naučavanja (Enezidem, Agripa, Sekst Empirik). Filozofska misao antike doživljava kraj u različitim strujama novopitagorejstva, novoplatonizma i židovsko-kršćanskog misticizma. Filozofija srednjega vijeka pod punom je dominacijom kršćanstva. U filozofiji crkvenih otaca s početka srednjega vijeka (patristika), koja vrhunac doseže u Augustinovu djelu, priprema se filozofska problematika kršćanskoga kruga. Utemeljena na istini objave i združena s njom, te u bitnome baštineći novoplatonizam i aristotelizam (Irenej, Origen, Klement, Valentin, Tertulijan), ta se filozofija razvijala u bitnome u dva oblika: na jednoj se strani zagovara spoznaja na temelju vjere, a na drugoj uobličuje nauk o transcendentalijama i o prvim počelima svega bivstvujućega. Kasni procvat skolastičke filozofije, od IX. do XV. st., omogućen je najprije vraćanjem Zapada na grčke filozofske izvore. U antitezama platonizma i aristotelizma (uz konačnu prevagu ovoga drugoga) u skolastici se razvija znatna filozofska djelatnost (Eriugena, Roscelin, Anselmo, Albert Veliki, J. Duns Scotus, Toma Akvinski), a rasprave o karakteru općih pojmova (universalia) razvijaju se u okrilju nominalizma, realizma i konceptualizma. Početak novoga vijeka karakteriziran je filozofijom renesanse (Leonardo da Vinci, B. Telesio, Paracelsus, G. Bruno, T. Campanella, G. Galilei, F. Petrić i dr.), koja, naglašavajući sklonost proučavanju prirode, prekida s mnogim skolastičkim predodžbama, osobito s aristotelovskom kozmologijom. U Engleskoj se novo doba javlja s razvojem empirizma, u početku kao svojevrsnoga materijalizma (F. Bacon, Th. Hobbes, J. Locke), a poslije kao skepticizma i solipsizma (D. Hume, G. Berkeley). Na europskom kontinentu to razdoblje obilježavaju veliki sustavi racionalizma (Descartes, Spinoza, G. W. Leibniz), koji određuju osnovni nacrt razvoja moderne filozofije. Građanska filozofija tako doseže svoj teorijski i praktični vrhunac u francuskom materijalizmu XVIII. st. (J. O. Lamettrie, C. A. Helvetius, D. Diderot, P. Holbach) i u idealistički orijentiranoj njemačkoj klasičnoj filozofiji (Kant, Fichte, F. W. J. Schelling, Hegel). Nakon raspada velikih idealističkih sustava javljaju se najprije marksizam, filozofija života (Dilthey, Nietzsche) i egzistencijalizam (Kierkegaard). Prijelomnicu XX. st. obilježavaju najprije fenomenologija i empiriokriticizam (R. Avenarius, E. Mach), a zatim i antimetafizički smjerovi analitičke filozofije (B. Russell, L. Wittgenstein, G. E. Moore, G. Frege i dr.). Usporedno sa snažnim zamahom filozofije egzistencije (Jaspers, Heidegger) u Francuskoj se razvija strukturalizam, odakle dolaze i najnoviji poticaji razvoju tzv. postmoderne filozofije (J.-F. Lyotard).

Opći tipovi

Uz podjelu na pravce, pojedine se filozofije grupiraju i prema općem predmetu svojeg interesa ili u svezi s problemima što proizlaze iz određenih područja ljudskoga mišljenja i djelovanja. Tako se oblikuju opći tipovi filozofija koji se naglašeno bave pojedinim zasebnim aspektima čovjekova duhovnog i svjetovnog bitka. U tom se smislu kao sustavno organizirane cjeline javljaju filozofija prirode, filozofija povijesti, filozofija prava, filozofija religije, filozofija znanosti, filozofija jezika, filozofija tehnike i druge filozofske znanosti, kojih specijaliziranost gdjekad prerasta i u sveodređujući filozofski okvir, iz kojega se odlučuje o temeljnim pitanjima opće filozofije.

Filozofija prirode

Filozofija prirode istražuje temeljna načela kretanja prirode i teorijski utemeljuje osnovne pojmove i postavke prirodnih znanosti. Filozofski interes za proučavanje prirode razvija se među prvima. Iz mitskopoetskih tvorevina starih naroda (egipatski mit o Ptahu, Heziodove kozmogonije i sl.) diferenciraju se postupno racionalno-kritički pogledi o prirodi, koji u prvim kozmologijama starih Grka, osobito atomističkima (Leukip, Demokrit, Epikur), poprimaju filozofski dorečen oblik. Premda se pojam filozofije prirode katkad primjenjuje i na ontološki problem klasne filozofije, karakterističniji je aspekt po kojem je ona opći metafizički nazor o prirodi. U tom smislu pojam »philosophia naturalis«, koji inače potječe od stoika (Seneka), u renesansi označava širok kompleks znanstveno-filozofskih, gdjekad i znanstveno-praktičnih tema, što se prilagođavaju doktrinama Aristotela (P. Pomponazzi), Platona (Petrić) i atomista (P. Gassendi), ili su proizvod novih znanstvenih spoznaja (H. Cardanus, G. Bruno, Paracelsus). Engleski empirizam od Bacona i dalje već dijeli spekulativnu filozofiju prirode (fizika, matematika) od operativne (mehanika). Posve spekulativni i nekritički oblik filozofija prirode poprima u Wolffovoj »metafizici prirode«. Kantovo je djelo, i u tom pogledu, prvi kritički pristup u području filozofije prirode, pa se taj tip filozofije, kao kritičko preispitivanje novovjekovne mehanicističke filozofije prirode, postupno razvija u filozofiju znanosti.

Filozofija znanosti

Filozofija znanosti javlja se kao opća teorija znanja i posebna teorija kritičkog preispitivanja znanstvenih postavki i sustava. Na općem planu ona obuhvaća ispitivanje teorijskog i praktičnog aspekta znanstvenog iskustva te određuje karakter i smisao znanosti kao načina čovjekova opstanka. U užem smislu filozofija znanosti predstavlja metateorijsko procjenjivanje znanstvenih postavki, pa obuhvaća u prvome redu logičko-matematičke postupke analize. Filozofija znanosti se, kao rezultat znanstvenih apstrakcija, javlja kad i posebne znanosti. No kao posebna grana filozofije ona izrasta tek potkraj XIX. st. znanstvenim i filozofskim prinosima J. S. Milla, Macha, H. Poincaréa, P. Duhema i dr., te se općenito oslanja na filozofska gledišta i pravce koje načelno zastupaju njezini tvorci (osobito: empirizam, empiriokriticizam, konvencionalizam, induktivizam). Suvremene tokove filozofije znanosti karakterizira interdisciplinarno istraživanje onih općih znanstvenih problema koji se u različitim oblicima nalaze u svim znanostima. Kako ujedinjavanje takva predmeta (npr.: koncepcije realiteta, problema zakona, logičke valorizacije iskaza znanosti, analize značenja kompleksnih pojmova i sl.) nadilazi horizont svake pojedine znanosti, to se filozofija znanosti razvija kao takav uvid koji samu znanost promatra kao objekt istraživanja. Osnovna se polazišta pritom najčešće izvode iz čisto logičkog instrumentarija promatranja iskaza znanosti, ili iz njihove jezično-logičke analize. Tom su zadatku usmjereni i pojedini cijeli pravci suvremene filozofije. Tako logički pozitivizam (Carnap, O. Neurath, H. Reichenbach, T. Hempel i dr.) i filozofija jezika (Russell, Wittgenstein) teže pronalaženju univerzalnog, logički usavršena jezika znanosti; biološko-psihološki supstrat znanosti naglašavaju Bergson, A. N. Whitehead, D. Campbell i različite evolucionističke škole; samu filozofiju kao »strogu znanost« nastojao je izgraditi Husserl; problem rasta znanosti i razgraničenja znanosti od pseudoznanosti rješava K. R. Popper deduktivnom koncepcijom »logike znanstvenog otkrića«. Od važnosti su za filozofiju znanosti i pojedine interpretacije rezultata znanosti koje dolaze od samih znanstvenika, a imaju filozofske implikacije (A. Einstein, N. Bohr, W. Heisenberg).

Filozofija povijesti

Filozofija povijesti nastoji odrediti zakonomjernosti povijesna gibanja i izraziti smisao razvoja čovjeka i društva. Uočavanje razvojnih tendencija i pridavanje smisla povijesnom kretanju javlja se u filozofiji razmjerno kasno. Još nepoznate filozofima grčke antike, filozofsko-povijesne koncepcije nastupaju tek s pojavom kršćanstva, koje u sebi sažimlje i elemente židovsko duhovno-vjerske tradicije, sklone povijesnom razmišljanju. Tako se prvom filozofijom povijesti može smatrati Augustinovo djelo O državi Božjoj, u kojem se iznosi misao da je sveukupna zemaljska povijest, vođena Božjom odlukom – povijest spasenja. Toj finalističkoj koncepciji suprotstavlja se načelno kasnije cikličko shvaćanje povijesnoga gibanja arapskih mislioca Ibn Khalduna. Unutar takve kontroverzije, u kojoj se na različite načine shvaćaju pojmovi povijesnoga napretka, razvoja i smisla, odvija se i osnovna disparatnost različitih filozofsko-povijesnih nazora. Od zanimljivijih pokušaja u okviru filozofije povijesti valja spomenuti one Leibniza, E. Lessinga, J. G. Herdera, Schellinga, W. v. Humboldta, K. Rosenkranza, Montesquieua, J.-J. Rousseaua, G. B. Vica, F. Schlegela i posebno Hegela. Tako Herder smatra da je povijest u biti neprekidno nastavljanje prirodnoga razvoja. Kao što je sam čovjek kruna Božjega stvaranja, tako je i njegova povijest samorazvoj ljudskosti, odn. ideje humaniteta. Za Schlegela povijest čovjeka, naprotiv, predstavlja put koji iz blaženoga slobodnog stanja vodi u dubok ponor, pa ta filozofija povijesti počinje »s neizmjernom žalošću što povijest uopće postoji« (Hegel). Sustavno preradivši sveukupni misaoni materijal povijesti, Hegel je filozofiju povijesti držao »samosviješću o smislu povijesti«. Povijest je čovjeka ostvarenje ideje o državi u kojoj se treba realizirati i ljudska sloboda. Svjetska je povijest, naime, u svojoj biti razvoj pojma slobode. U tom smislu treba odbaciti sve što je akcidentalno za temeljni smisao povijesnoga, jer »filozofija ima posla samo sa sjajem ideje koja se zrcali u svjetskoj povijesti«.

Filozofija prava

Filozofija prava istražuje osnovna načela pravnoga poretka, zakona i javnog ćudoređa u odnosu spram moralno-vrijednosnih postavki. Bliska je toj tematici i disciplina pravne interpretacije koja se bavi problemima analize, definicije i kritike zakona, te kompleks filozofije politike kao filozofska istraživanja ustrojstva zajednice s obzirom na zahtjeve čovjekove dobrobiti. Sva se ta područja, često međusobno slabo razgraničena, javljaju već kod sofista. U Platonovoj Državi ističe se važno pitanje »što je to pravda«, a ono se rješava načelom: djelovanje prema općoj dobroti. Vladati državom trebaju pak oni koji su sposobni tumačiti opće dobro, a to su, prema Platonu, filozofi. Nasuprot Platonovoj koncepciji vladavine najboljih, Aristotel ističe vladavinu na temelju zakonâ, koja isključuje mogućnost svake zloporabe od strane silnika. Sami zakoni nisu, kao kod sofista, puka konvencija, već se temelje na moralnim osjećajima ljudi, a ovi na kriteriju općeg dobra. Nakon dominacije teoloških doktrina u srednjem vijeku, nov pristup u filozofiji prava započinje suprotstavljanjem koncepcije »prirodnoga prava« čovjeka koncepciji božanske nepromjenljivosti pravnoga poretka. Hobbes, Locke i Montesquieu shvaćaju zakone kao ugovorene ljudske odnose što nužno proizlaze iz čovjekova prirodnog bića. Tako filozofija prava postaje svojevrsna »znanost o izgradnji (državnog) zajedništva« (E. Burke). Suprotstavljajući moralna načela legalnima, Kant je u prvima pronašao kriterije procjenjivanja drugih. Područje filozofije prava povezuje po Kantu filozofsko područje etike s pravnom znanosti. Zakoni (legalno) reguliraju samo vanjski oblik ponašanja ljudi neovisno o njihovim unutrašnjim (moralnim) porivima; oni su zato manje rigorozni od strogog zahtjeva ćudorednoga djelovanja (kategorički imperativ); sve što je pravno dopustivo nije još i moralno opravdano. U duhu svojeg općeg sustava Hegel u Filozofiji prava prihvaća Kantovu ideju razvoja slobode putem države i prava, a ove shvaća kao konkretne manifestacije međuljudskih odnosa u »objektivnom duhu«.

Filozofija religije

Filozofija religije obuhvaća kritičko obrazlaganje nastanka i razvoja fenomena religije i racionalno tumačenje religijskog sadržaja. Odnos religije i filozofije kao dvaju uvida u probleme čovjeka i svijeta oduvijek je pobuđivalo pozornost filozofa. Već kod Grka filozofski pristup obilježava tip racionalnog tumačenja predmeta vjerovanja. Heraklit, Demokrit i pojedini sofisti (npr. Protagora, Teodor Bezbožnik) pronalaze sasvim svjetovne uzroke religije. No religiozni supstrat vraća se često samoj filozofiji kroz način rješavanja nekih njezinih temeljnih pojmova; pojmovi kao što su logos, nous, bitak, Bog, sveto, dobro, zlo, gdjekad nameću takav pristup u kojem je teško razlučiti čisto filozofske motive od religijskih. Zato su pojedine postavke klasične filozofije mogle služiti i kršćanskoj teologiji. S druge strane, svaki je filozofski skepticizam, a donekle i empirizam, izravno dirao u zasade vjerskih dogmi, pa se filozofija religije počinje razvijati upravo na takvu tlu. Humeov skepticizam kao i Kantov kriticizam udaljuje predmet vjere iz domena strogo racionalnih prosudbi; antropološku kritiku religije donose prethegelijanske struje, a osobito L. Feuerbach i Nietzsche; Marxovi stavovi o religiji, naprotiv, usmjereni su prema istraživanju društvenih uvjeta iz kojih ona nastaje zajedno s ostalim oblicima društvene nadgradnje. Suprotno teologiji kao nauku što se temelji na objavi, filozofija religije u svojim se različitim verzijama oblikuje i kao teorija religiozne prakse, umijeće vjerskog života (Kierkegaard), zatim kao oblik simbolične sinteze znanstvenih načela (Comte, J. Dewey, G. Santayana), kao kritika tradicionalnih oblika izražavanja vjerskih osjećaja (deizam) ili kao racionalna interpretacija mističnoga.

Filozofija jezika

Filozofija jezika bavi se istraživanjima o podrijetlu, bîti i funkciji jezika u ljudskim zajednicama i kulturi uopće, kao i posebnim odnosima jezika i mišljenja, jezika i bitka, jezika i umjetnosti itd. Ona se pritom oslanja na znanost o jeziku i povijest jezika, ali i na biologiju, logiku, psihologiju i sociologiju jezika. Prva promišljanja nalaze se u Grčkoj kod sofista i Platona. Naturalističko viđenje jezika promatra jezik kao čovjekovu prirodnu sposobnost, dok idealistička filozofija jezika promatra jezik kao tvorevinu ljudskoga duha, tj. kao proizvod samovolje inteligencije (Hegel). Istraživanja o jeziku dobivaju naročit zamah u doba romantizma, gdje se jezik više ne promatra kao nešto mrtvo, već kao neprestana aktualnost (energeia) koja mišljenju omogućuje ne samo da prihvati već spoznate istine nego i da otkrije nove (Humboldt). U filozofiji egzistencije i hermeneutici jezik se više ne promatra kao sredstvo suđenja, već kao govor i kao govorno izvršenje čovjekove egzistencije (H. Lipps), odnosno kao »kuća bitka« (Heidegger) u kojoj se otkriva smisao čovjekova tubitka.

Filozofija tehnike

Filozofija tehnike bavi se problemima tehničkog iskorištavanja i popredmećivanja svijeta u cjelini i kritički nastoji osvijetliti posljedice takva negativnog odnosa. U svojim mnogobrojnim radovima o problemu tehnike Heidegger naglašuje da njezina bit nije ništa tehničko, već »postav« (das Gestell), tj. ona je način na koji se bivstvujuće postavlja kao predmet na raspolaganju čovjeku. Ako npr. biće ima svoju prirodnu svrhu (rast, rađanje i davanje ploda), ono onda u tehničkom zahvatu dobiva isključivu svrhu za čovjeka, pri čemu je sada i sam čovjek podvrgnut toj svrsi i time također učinjen slugom tehnike, koja tako postaje samoj sebi svrha. Zato je tehnika u svojoj najdubljoj bîti metafizička, budući da od bićâ čini raspoložive predmete, a sama je metafizika u svojem praktičnom ozbiljenju tehnika, tj. popredmećenje je temeljni način njezina ozbiljenja. Iz toga se uviđa bitna povezanost metafizike i tehnike. Problemi znanstveno-tehničkog svijeta i mogućnost davanja odgovora na njih jedna su od najhitnijih zadaća suvremenoga doba, budući da je čovjek u svojem bezobzirnom iscrpljivanju svj. resursa dosegnuo onu granicu koja – s obzirom na zagađenost, ozonske rupe i dr. – prijeti potpunim uništenjem života na Zemlji.

filozofija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19629>.