Finci

ilustracija
FINCI, A. Aalto, glavna zgrada bolnice u Paimiu
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Finci (finski Suomalaiset), narod baltofinskog ogranka ugrofinske jezične skupine. Oko 5,5 milijuna pripadnika, od toga većina u Finskoj, gdje čine 92,5% (oko 4,7 milijuna, 1999) stanovništva, a ostatak u Švedskoj, Norveškoj, Ruskoj Federaciji (Karelija) i sjevernoj Americi (pretežito američka savezna država Minnesota). Većinom su evangelici-luterani. Naziv Finci potječe od riječi Fenni, prvi put spomenute u Tacitovoj Germaniji (I. st.), za koju se smatra da se vjerojatno odnosila na pretke Lapa koji su se sjeverno od Finskog zaljeva nalazili prije dolaska baltičkih Finaca. Ugrofinska su plemena prvotno nastavala velika područja zapadno od Urala oko rijeke Volge. Tijekom I. tisućljeća pr. Kr. predci današnjih Finaca dolaze na područje oko Baltičkoga mora, a početkom nove ere pojavljuju se, prvo na jugu Finske, kulturne značajke za koje se smatra da upućuju na migraciju finskih plemena s južne obale Finskog zaljeva (današnja Estonija) u Finsku. Pridošlo se stanovništvo postupno širilo prema unutrašnjosti i potiskivalo Lape prema sjeveru. Među zajednicama koje su se razvile na tlu Finske, a koje su činile temelj za razvoj današnjega finskog naroda, bili su Finci u užem smislu (Varsinaissuomalaiset), Tavasti (Hämäläiset) i Karelijci (Karjalaiset). Finci imaju bogatu folklornu tradiciju, a njihova tradicionalna umjetnost i obrt utjecali su na osobit dizajn u staklu, keramici i tekstilu.

Povijest

Povijest  → finska, povijest

Jezik

Finski jezik (finski suomen kieli, suomi) pripada finskobaltičkoj grani ugrofinske potporodice u okviru porodice uralskih jezika. S drugim jezicima te grane dijeli osnovne strukturne osobine: aglutinativni ustroj uz pojedine sintetizme, velik broj padeža (14), vokalsku harmoniju (u riječi, uključujući i sufikse, dolaze ili stražnji vokali a, o, u ili prednji ä, ö, y, a e i i su neutralni), fonološku dužinu samoglasnika i suglasnika (izuzev j, v, h, d), velik broj diftonga (16), naglasak na prvome slogu. U razvoju finskoga jezika osjetni su germanski (ponajprije švedski) i slavenski (ruski) utjecaji. Dijalekti se grupiraju u 6 do 8 narječja. Pismeni se jezik razvija od 20-ih godina XVI. st., a od 1640. taj se jezik stabilizira na jugozapadnoj dijalektnoj osnovici. Posebne zasluge za to imao je Mikael Agricola. Taj tip jezika održao se do XIX. st. (u crkvi do XX. st.), s tim da od 1820. počinje orijentacija na jugoistočne dijalekte i razgovorni jezik. Osnove standardizacije završavaju se u 1870-ima i otada se finski standardni jezik razvija evolucijski. Karakterizira ga vrlo izražen purizam, tako da i mnogi najobičniji europeizmi imaju finske zamjene. Do 1869. švedski je bio službeni jezik, a od tada je finski jezik ravnopravan s njime do 1919., kada postaje službenim jezikom, ali švedski zadržava određene pozicije, osobito na autonomnim Ålandskim otocima.

Filozofija

Početkom XIX. st. pokazuju se prvi samostalni poticaji koji su se razvili na mnogim područjima filozofije. Gabriel Israel Hartman (1776–1809) polazi od filozofije zdravoga ljudskog razuma škotske škole i prirodne volje i ćućenja. Njegov učenik K. Sederholm (1789–1867) razvija svoju filozofiju u duhu F. W. J. Schellinga. Hegelijanstvo posebno zastupaju Johan Vilhelm Snellman (1806–81) i Karl Gabriel Thiodolf Rein (1838–1919), koji se poslije odvraća od Hegela kao i antiidealistički istraživač djela L. Feuerbacha, Wilhelm Bolin (1835–1924). Za suvremenu filozofiju znakovit je vrlo snažan utjecaj analitičke filozofije, kojoj su glavni predstavnici: Eino Kaila (1890–1958), U. Saarnio, I. Reenpää, Georg Henrik von Wright, Jaako Hintikka, E. Stenius, R. Hilpinen, O. Ketonen i R. Tvomela. Glavni predstavnici filozofije egzistencije i filozofije hermeneutike su L. Rauhala i L. Routila, dok zanimanje za opću filozofijsku problematiku pokazuju poglavito S. Krohn, U. Harva, Y. Ahmavara i K. Sorainen.

Književnost

Finska je književnost pisana latinskim, švedskim i finskim jezikom. Latinski jezik dominirao je područjem današnje Finske u razdoblju švedizacije i pokrštavanja. S protestantizmom u XVI. st. švedski preuzima ulogu latinskoga, a javlja se i potreba prosvjećivanja, pa finski intelektualci odlaze na studije u inozemstvo. Mikael Agricola (oko 1510–57), »otac finske književnosti«, tiskao je prvu knjigu – »Početnicu« (1543. ili 1544), s pjesmama i molitvenikom. Već 1544. slijedi njegov »Biblijski brevijar«, a 1548. i prijevod »Novoga zavjeta«. Kao jezičnu osnovu uzeo je narječje oko Turkua, ali s primjesama drugih narječja. Prvim književnim tekstom smatra se latinski »Misal iz Åboa«(»Missale Aboense«, 1488), s nekoliko tekstova na finskome.

U XVIII. st. pojavili su se prvi finski pjesnici s pjesmama svjetovna sadržaja, npr. Gabriell Calamnius (1695–1754; prva finska zbirka pjesama pisana runskim metrom, 1755), Mattias Salaminius i, posebice, Henrik Achrenius (1730–98; prigodnice žive do danas). Rastao je zanos za finski jezik i narodno stvaralaštvo, pa je 1733. Bartholdus Vhael (1667–1723) izdao prvu finsku gramatiku (na latinskome), a Daniel Juslenius (1676–1752) prvi finsko-latinsko-švedski rječnik (1745). Henrik Gabriel Porthan (1739–1804) istraživao je narodno stvaralaštvo. Utjecao je na Christfrida Ganandersa (1741–90), koji je pisao o finskoj i laponskoj mitologiji, a i na E. Lönnrota, potaknuvši ga na rad oko »Kalevale«. God. 1776. pojavile su se i prve finske novine s prosvjetiteljskim sadržajima. Pjesnik Frans Mikael Franzén (1772–1847) nagovijestio je finski književni romantizam i na švedskom jeziku.

S »ruskim razdobljem«, od 1809. započelo je izrazito polarizirano romantičarsko doba, jer se djelovalo i na finskom i na švedskom jeziku. Razdoblje do 1830. obilježeno je domoljubnom i ljubavnom poezijom na finskome (Jaako Juteini, 1781–1855., i Abraham Poppius, 1793–1866), borbama oko jezika (finska gramatika Reinholda von Beckera, 1824), uređivanjem novina te skupljanjem narodnih pjesama (Zacharias Topelius st.).

Od 1830. do 1850., nakon preseljenja sveučilišta u Helsinki (glavni grad Finske od 1828), najvažnija djela stvaraju švedski Finci: pjesnik i dramatičar Johan Ludvig Runeberg (1804–77; prevodio je preko njemačkoga predloška narodno pjesništvo i Hrvata i Srba) i Zacharias Topelius ml. (1818–98; knjige za djecu, prvi povijesni romani i lirika).

Najznačajniji je predstavnik romantizma Elias Lönnrot (1802–84), liječnik, folklorist, jezikoslovac i pjesnik, koji je na području Karelije skupio oko 2400 starih finskih narodnih pjesama, oko 7000 poslovica, 1000 zagonetaka, velik broj bajalica i oko 80 priča. To bogatstvo pretočio je u finski nacionalni ep »Kalevala« (22 795 stihova raspoređenih u 50 runa /pjesama/).

Kasnoromantičarsko razdoblje (1860–70) obilježio je Aleksis Kivi (1834–72) poezijom, romanom »Sedmero braće« (1870) i prvom dramom na finskome (»Lea«, 1869). U to se doba javljaju i savršeni versifikator na finskome August Engelbrekt Ahlqvist (ili August Oksanen, 1826–89), više dramatičara, povjesničara književnosti te dramaturg Kaarlo Bergbom (1843–1906), osnivač kazališta u Helsinkiju. Pietari Päivärinta (1827–1913) svojim je seoskim romanima najpopularniji tadašnji finski pisac.

U razdoblju realizma dominira Minna Canth (1844–97), angažirana socijalna dramatičarka (»Radnikova supruga«, 1885). Poslije piše u Tolstojevu duhu (»Pastorova obitelj«, 1891., »Anna Liisa«, 1895. i dr.). Prozaik Juhani Aho (1861–1921), poznat je po psihološkim analizama likova (»Pastorova kći«, 1885., »Pastorova supruga«, 1893., »Sâm«, 1890. i dr.) i po romanima s tendencijom. Roman »Juha« (1911) njegovo je najzrelije djelo. Kritički realist na švedskome Karl August Tavastjerna (1860–98; roman »Teška vremena«, 1891), začetnik je modernoga finskog pjesništva na švedskom jeziku.

Prije I. svjetskoga rata pojavili su se simbolisti. Eino Leino pisao je stihove vezane uz finsku neovisnost, ali i intimističku poeziju. Prvi finski filozofski pjesnik bio je Veikko Antero Koskeniemi (1885–1962). Uz finske, javili su se i finsko-švedski pjesnici simbolisti, kao što su estetski Bertel Gripenberg (1878–1947), socijalni Arvid Mörne (1876–1946), intimist Hjalmar Procopé (1868–1927) te refleksivni Emil Zilliacus (1878–1961).

Početkom XX. stoljeća Ilmari Kianto (1874–1970) napisao je jedan od najboljih finskih socijalnih romana uopće – »Crveni potez« (1909). U međuratnom razdoblju pojavljuje se modernizam u finsko-švedskom pjesništvu. Pjesnikinja Edith Södergran (1892–1923) pod utjecajem je ekspresionizma i futurizma. Uz nju su Elmer Diktonius (1896–1961), Gunnar Björling (1887–1960), Rabbe Enckell (1903–74) i Henry Parland (1908–30). Druga je skupina finskih pjesnika umjerenija. Katri Vala (1901–44) preobrazila je finski stih; priključio joj se Uuno Kailas (1901–33), a najmuzikalnijim stihovima pojavio se Kaarlo Sarkia (1902–45). Inovacije donose Aaro Hellakoski (1893–1952) i P. Mustapää (1899–1973), blizak Poundu i talijanskim hermetistima.

Važan je događaj bila dodjela Nobelove nagrade (1939) prozaiku Fransu Eemilu Sillanpääu (1888–1964), koji je ostvario niz izvrsnih socijalnih romana i pripovijedaka: »Sveta bijeda« (1919) i lirski roman »Silja« (1931).

U poraću je Mika Waltari (1908–79) međunarodni uspjeh postigao djelima »Sinuhe, Egipćanin« (1945), »Mikael Hakim« (1949), »Etruščanin« (1957) i dr. Unto Seppänen (1904–55) opisuje Karelijsku prevlaku prije i nakon sovjetske okupacije (1940). Lijevo orijentirani pisci (Viljo Kajava, Arvo Turtiainen, Katri Vala, Elmer Diktonius i Ervi Sinervo) pišu socijalno angažirana djela.

Nakon II. svjetskoga rata ističu se Helvi Juvonen (1919–59) i Eeva-Liisa Manner (1921–95). Najdominantnija je pojava Paavo Haavikko (1931–2008), klasik finskoga modernizma (»Putovi u daljinu«, 1951). Istaknutiji su pjesnici Matti Rossi (1934–2017) i Pentti Saarikoski (1937–83). Juhani Peltonen pjesnik je nadrealističkog izraza. Na švedskome su pjesme objavljivali Ralf Parland, Solveig von Scholtz, Bo Carpelan, Claes Andersson i Lars Huldén.

Väinö Linna (1920–92) romanom »Nepoznati vojnik« (1954), s temom iz finsko-sovjetskoga rata, te Veijo Meri (1928–2015) romanom »Uže od manilske konoplje« (1957) postigli su međunarodni uspjeh. Značajne su književnice Eeva Joenpelto (1921–2004), zaokupljena etičkim problemima, analitičarka žensko-muških odnosa Eeva Kilpi (r. 1928) te dječja književnica Tove Jansson (1914–2001). Od finsko-švedskih suvremenijih pisaca valja istaknuti autore psiholoških romana Oscara Parlanda i Christera Kihlmana.

Noviji naraštaj pisaca pokazuje vrlo različite formalne i tematske interese: od socijalne kritike i makabričnog humora (Veiko Huovinen) pa do straha pred običnim životom u Ollija Jalonena (roman »O čijoj društvenoj slici govorite«, 1996), preko djetinjstva Laile Hietamies ili Kalle Päätalo, oslobađanja od konvencija (Arto Paasilinna), sve do odnosa prema djeci (Anikke Idström) i apsurda (Rosa Liksom). Dramskim žanrom bave se Jouko Turkka i Esa Kirkkopelto. Od finsko-švedskih prozaika valja istaknuti roman Monike Fagerholm »Čudne žene uz vodu« (1994).

Kazalište

O početcima kazališne djelatnosti te eventualnim izvedbenim aspektima finskoga folklora znade se malo. Premda je u srednjem vijeku crkva organizirala prikazanja i procesije, u XVII. st. zabranjene su sve kazališne aktivnosti. Dok su dijelovi Finske bili pod švedskom vlašću, potkraj XVIII. st. pohodile su je švedske glumačke trupe, a ima tragova i autohtonih amaterskih djelatnosti unutar više građanske klase, ali na švedskom i njemačkom jeziku. Od 1809. finski je teritorij bio rusko vojvodstvo; kazalište postaje medijem razvoja finskoga književnog jezika i nacionalne samosvijesti pa prevladavaju teme iz mitologije i regionalne povijesti, a u duhu Shakespeareovih komada s povijesnim temama: A. Kivi, »Kullervo«, Šveđanin Josef Julius Wecksell (1838–1907), »Daniel Hjort«. S požarom kazališne kuće u Helsinkiju propale su ideje o dvojezičnoj kazališnoj instituciji pa je prvo finsko profesionalno kazalište (Suomalainen Teatteri) osnovano tek 1872. Utemeljio ga je dramatičar i znanstvenik K. Bergbom, a promicalo je u prvom redu finski jezik i kulturu. Uz Bergboma isticala se dramatičarka M. Canth, u čijim se komadima proslavila glumica Ida Aalberg (1858–1915). Stvaraju se prva radnička kazališta, usporedno s manjim građanskim profesionalnim kućama u gotovo svim gradskim središtima. Neovisna od 1917., nova je finska država otvorila vrata europskim idejama, pa tako i na kazališnostilskom planu, osobito njemačkom, francuskom i ruskom realizmu, a radnička kazališta promicala su ekspresionističku poetiku njemačke provenijencije, koja je pridonijela važnosti scenografske sastavnice. Istaknuti su scenografi W. Aaltonen (1894–1966) i A. Aalto (1898–1976). Pučku komediografiju afirmirali su Maiju Lassila (1868–1918) i Maria Jotuni (1880–1943), a među redateljima međuratnog razdoblja isticali su se Eino Kalima i Eino Salmelainen. Nakon II. svjetskog rata došlo je do procvata kazališnoga poetičkog pluralizma. Redatelji Wilho Ilmari (1888–1983), Arvi Kivimaa (1904–84) i drugi proširili su repertoar djelima moralno-psihološke tematike (Eeva-Liisa Manner, 1921–95; P. Haavikko i V. Meri) i teatrom apsurda te u novije doba društveno-utilitarnom dramatikom prema Brechtovim naputcima. Izdvajaju se glumci Eeva-Kaarina Volanen (1926–99) i Lasse Pöysti (1927–2019) te redateljice Kaisa Korhonen, Ritva Siikala i dr. U 1990-ima djeluje više državno subvencioniranih eksperimentalnih skupina koje brišu stroge granice između kazališta i drugih izvođačkih umjetnosti (KOM, Viirus, Teatteri Eurooppa Neljä i dr.).

Likovne umjetnosti

Graditeljstvo se razvijalo pod utjecajima višestoljetne švedske i ruske dominacije; očuvane su srednjovjekovne kamene (na Ålandskom otočju; katedrala u Turkuu, iz XIII. st.) i dvoranske crkve (Kemi) te dvorci (Turku, nakon 1365) i fortifikacije. U doba Lutherove reformacije građevna djelatnost zamire. Obnavlja se u XVII. st., kada se razvija tip finske drvene crkve križnog tlocrta, s odvojenim zvonikom; u XVIII. st. prevladavaju crkve centralnoga tlocrta. Profana arhitektura pokazuje veću povezanost s europskim građevnim oblicima (proširenje dvorca u Turkuu, XVI. st., dvorci u Louhisaariju i Sarvilahtiju, XVII. st., renesansnih obilježja). U XVIII. st. planiraju se novi gradovi (Hamina, osnovan 1723) te angažiraju strani graditelji (1735. Samuel Berner gradi Gradsku vijećnicu u Turkuu). Potkraj XVIII. st. u klasicističkim oblicima nastaju gradske vijećnice, dvorci i crkve (Hämeenlinna, 1795). Nacionalni i kulturni preporod u prvoj polovici XIX. st. daje snažan zamah arhitekturi; prema regulacijskom planu Carla Ludviga Engela (1778–1840) ostvaruje se impresivna urbanistička cjelina Helsinkija (Senatski trg sa zgradom Senata, 1812–21; katedrala, 1830–40; kompleks Sveučilišta, 1828–45). U drugoj polovici XIX. st. arhitekti slijede historicizam; početkom XX. st. prvotno grade u nacionalno-romantičnom Eliel Saarinen (1873–1950), Lars Sonck (1870–1956), a potom u neoklasicističkom stilu Johan Sigfried Sirén (1889–1961). Već od 1930-ih god. Aalvar Aalto (1898–1976) i Eryk Bryggman (1891–1955) utječu na razvoj finskoga funkcionalističkog izraza (novi grad Tapiola); slijede ih Aarne Ervi (1910–77), Villjo Revell (1910–64) i Aarno Ruusuvuori (1925–92); nakon 1950-ih izdvajaju se Heikki (1918–2013) i Kaija (1920–2001) Sirén, Reima (1923–93) i Raili (r. 1926) Pietilä i dr. – Srednjovjekovno kiparstvo uglavnom je importirano, najprije s otoka Gotlanda, a zatim iz sjevernoga njemačkog područja (»Madona s djetetom« Majstora iz Lieta, oko 1330; triptih »Sv. Barbara« Majstora Franckea, 1412). Početkom XVII. st. javljaju se prvi domaći kiparski radovi (Arent Passer, oko 1560–1637). Začetnici su novijega finskoga kiparstva klasicisti Erik Cainberg (1771–1816) i Carl Eneas Sjöstrand (1828–1906). Na početku XX. st. dolaze do izražaja secesijske i simbolističke tendencije Villea Vallgrena (1855–1940). Između dvaju svjetskih ratova Waino Aaltonen (1894–1966) povezuje autohtonu finsku skulpturu sa suvremenim strujanjima. U 1950-ima afirmiraju se Laila Pullinen (1933–2015), Mauno Hartman (r. 1930), Eila Hiltunen (1922–2003), a u novije doba Martti Aiha (r. 1952) i Olavi Lanu (r. 1952). – Početkom XVII. st. oživljuje pučko dekorativno i portretno slikarstvo (Joachim Neiman, u. 1672; Abraham Myra, u. 1684). Prvi su istaknutiji slikari Isak Wacklin (1720–58), Mikael Toppelius (1734–1821) i začetnik slikanja krajolika Nils Schillmark (1745–1804). Početkom XIX. st. djeluju Alexander Laureus (1783–1823), autor povijesnih kompozicija, i kolorist Gustav Wilhelm Finnberg (1784–1833). Sredinom XIX. st. slikarstvo se pretežno orijentira prema romantici düsseldorfske škole; predstavnik je toga smjera u pejsažnom slikarstvu Werner Holmberg (1830–60). Francuski utjecaji prevladavaju u djelima Alberta Edelfelta (1854–1905). Romantično-nacionalnu struju s portretima i temama iz nordijske mitologije zastupa kipar i slikar Aksel Gallen-Kallela (1865–1931). Tomu smjeru pripadaju Juho Rissanen (1873–1950), Pekka Halonen (1865–1933) i Eero Jarnefelt (1863–1937). Oko 1913. Tyko Konstantin Sallinen (1879–1955) i M. Collin (1882–1966), poprimivši metode francuskih fovista, utječu na prihvaćanje suvremenih smjerova europskog slikarstva; nakon I. svjetskog rata apstrakciju slijedi Edwin Lydén (1879–1956), nadrealizam Otto Mäkilä (1904–55), a lirski kolorizam Ellen Thesleff (1869–1954). U 1950-ima finski slikari vraćaju se ekspresionizmu (Aimo Kanerva, 1909–91), apstrakciji (Sam Vanni, 1908–92; Lars-Gunnar Nordström, 1924–2009). U 1960-ima razvija se apstraktni ekspresionizam (Lauri Ahlgren, 1929–2002), pop-art (Jaako Sievannen), asamblaž (Kauko Lehtinen, 1925–99) te u novije doba politizirana environmetalna umjetnost (Harro Koskinen, r. 1945). Istaknuto mjesto u suvremenoj finskoj umjetnosti zauzimaju djela umjetničkog obrta. A. Aalto (stolice od savitljiva drva i kovina, staklo) afirmira finski dizajn u svijetu, a slijede ga Antti Numesniemi (1927–2003), Eero Aarnio (r. 1932), Yrjö Kukkapuro (r. 1933) i dr.

Glazba

Narodna glazba

Najstarija finska glazbena tradicija, runski pjev, živjela je i razvijala se usmenom predajom sve do XIX. st. (kada počinje skupljanje). U runskom se pjevu razlikuju varijante (epsko, viteško, lirsko pjesništvo, balade) kojima je zajednički metar »Kalevale«. U zapadnoj ga Finskoj u XVI. i XVII. st. potiskuje nova lirska narodna strofna pjesma (evangeličko-luteranske narodne koralne melodije – kansankoraalit, svjetovne pjesme, te poljske plesne pjesme u XVIII. st., od kada datiraju i prve rukopisne zbirke plesne glazbe). Iz mješavine runske tradicije i poljskih plesova razvija se u XVIII. st. rekilaulu, u XIX. st. i politički prožeta radnička pjesma, dok se u drugoj polovici XX. st. revitaliziraju tradicijski stilovi. Runska tradicija vezana je uz žičani instrument kantele (tip psalterija), a finskoj tradiciji pripadaju razni tipovi puhačkih glazbala te srednjovjekovni gudački instrument jouhikko.

Umjetnička glazba

Prvi neumatski fragmenti datiraju iz XI–XIV. st. Sačuvane su i za Finsku crkvu u Njemačkoj tiskane crkvene knjige (XV–XVI. st.). Prve reformirane napjeve u rukopisu i tisku Finska crkva dobila je u XVI. st. Popularne latinske crkvene pjesme u finskome prijevodu pojavile su se u XVII. st. U doba reformacije u finskim crkvama grade se prve orgulje. Glazba je doživjela procvat u drugoj polovici XVIII. st. osobito za vladavine Gustava III., kada se osnivaju glazbena društva (Aurora, 1770., Abo, 1790) i nastaju prve finske umjetničke skladbe Erika Tulindberga, Carla Ludviga i Fredrika Lithandera, Bernharda Henrika Crusella i dr., koje slijede stilske odrednice bečke klasike. Karakteristična glazbena institucija XIX. st. koja je izrazila nacionalne osjećaje muški je zbor. Tomu je pridonijelo i tiskanje te populariziranje u XVIII. st. otkrivenih runskih pjesama, koje su otada postale temeljem skladateljske inspiracije. Glazbenici njemačkoga podrijetla (osobito Fredrik Pacius) organiziraju glazbeni život (koncerti, kazalište: 1873. osnovana finska opera), a domaći se skladatelji izražavaju u malim formama (zborovi, popijevke, komorna glazba, npr. Johan Ludvig Runeberg – autor finske himne). Potkraj XIX. st. razvija se i finska nacionalna škola, gdje su vodeće mjesto zauzimali J. Sibelius (1865–1957) i njegove opsežne simfonijske skladbe pod utjecajem Beethovena i Wagnera, ali i temeljene na domaćoj folklornoj tradiciji. God. 1882. osnovan je Helsinški glazbeni zavod, koji je 1924. prerastao u konzervatorij, a od 1939. u glazbenu akademiju (Sibelius Akatemia). Među skladateljima ističu se Erkki Melartin, Selim Palmgren i dr.; neki su 1920-ih prihvatili utjecaj ekspresionista, a poslije očituju i neonacionalne i neoklasicističke težnje. Uz komornu i orkestralnu glazbu (Joonas Kokkonen, Paavo Heininen), 1970-ih izrazito raste popularnost opere (Aulis Sallinen), za koju je 1993. u Helsinkiju izgrađena nova zgrada.

Film

Prve projekcije održao je putujući kinematograf braće Lumière u srpnju 1896., a prvi stalni kinematograf utemeljen je u Helsinkiju 1904., kada počinje i kontinuirana proizvodnja filmskih novosti. Prvi igrani film snimljen je 1907., redovitija proizvodnja počinje 1912. Do 1917., kada se Finska odvojila od carske Rusije, snimljeno je oko 25 igranih filmova, 1920-ih oko 80 (većinom djela iz ruralnog ambijenta i prema književnim predlošcima); 1930-ih, u zvučnom razdoblju, snimalo se desetak filmova godišnje, a ističu se ostvarenja Nyrkia Tapiovaare (1911–40). Nakon II. svjetskoga rata, unatoč konkurenciji inozemnih filmova i televizije, kinematografija postupno napreduje; 1960-ih na međunarodnom planu afirmiraju se djelima suvremene tematike Jörn Donner (r. 1933) i Risto Jarva (1934–77), a nakon 1980. Aki Kaurismäki (r. 1957) stječe ugled jednoga od najistaknutijih autora suvremenoga svjetskog filma.

Finci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19651>.