Finska

ilustracija
FINSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12

Finska (Suomi; Republika Finska/Suomen tasavalta), država na sjeveru Europe, između Botničkoga zaljeva na zapadu, Finskoga zaljeva na jugu, Skandinavskoga gorja na sjeverozapadu i Ruske ploče na istoku; obuhvaća 338 456 km², od toga gotovo 10% otpada na jezera i vodene tokove (34 544 km²). Finska ima kopnene granice s Norveškom (727 km) na sjeveru, Švedskom (614 km) na sjeverozapadu i Rusijom (1313 km) na istoku.

Prirodna obilježja

Geološki Finska pripada prastaromu Baltičkom štitu, koji je uz Finsku obuhvaćao dio Skandinavije i poluotok Kolu, a građen je od kristaličnih škriljevaca, gnajsa i starih eruptivnih stijena. Za pleistocenske se glacijacije (kvartar) Finska nalazila u središtu kontinentalnog leda, pa su ledenjaci u njezinu reljefu ostavili duboke tragove. Nakon odleđivanja podignula se razina mora i poplavila finsko primorje i niže krajeve u unutrašnjosti. U postglacijalu se finska obala počela uzdizati, pa se tijekom jednoga stoljeća uzdignula kraj Vaase 77 cm, a kraj Hankoa 50 cm. Taj proces traje još i danas. Ledenjaci su u ledeno doba erodirali mlađe, mekanije slojeve sve do rezistentne podloge starih stijena, pa su taj materijal – u obliku morena – nataložili u nižim krajevima Finske. Zbog toga gotovo 4/5 Finske pokrivaju ledenjački nanosi, koji mjestimice tvore niske brežuljke, drumline. Iz vode, koja je nastala otapanjem ledenjaka, istaložile su se velike gomile pijeska i šljunka (harju); one se pružaju u smjeru kojim su se nekad pružali ledenjaci.

Planinski se predjeli pružaju na krajnjem sjeverozapadu, gdje se izdiže Halti (1324 m) – najviši vrhunac Finske. U sjeveroistočnome dijelu Finske i u Laponiji visine dosežu mjestimice 700 m, dok se u unutrašnjosti nalaze brežuljci 100 do 300 m visine. Obala je djelovanjem ledenjaka razvedena u mnoštvo zaljeva i otočića; razvedenost obale smanjuje se od juga prema sjeveru. Najveće je Ålandsko otočje (finski Ahvenanmaa), smješteno na ulazu u Botnički zaljev.

Kontinentalni karakter klime ublažuju Baltičko more, jezera te osobito jugozapadni vjetrovi s Atlantika (Golfska struja); temperatura zraka u prosjeku je oko 6 °C viša nego na istoj geografskoj širini izvan Europe. Srednja je zimska temperatura –3 do –14 °C (Helsinki u veljači –5,7 °C), a ljetna oko 15 °C (Helsinki u srpnju 17 °C, Rovaniemi na sjeveru 15 °C). Zima traje u južnoj Finskoj 130 do 150 dana, a u sjevernoj 170 do 210 dana. Jezera su zamrznuta 5 do 8 mjeseci godišnje. Najviše oborina (700 mm) ima južni dio Finske; prema sjeveru i sjeverozapadu količina oborina smanjuje se (Laponija 400 mm). Snijeg pokriva južne dijelove Finske od polovice prosinca do polovice travnja, a sjeverne od polovice studenoga do polovice svibnja. Na krajnjem sjeveru ljeti sunce ne zalazi oko 73 dana (polarni dan), a zimi ne izlazi oko 51 dan (polarna noć).

Za Finsku su karakteristična mnogobrojna jezera (oko 60 000) u južnom i jugoistočnom dijelu, po kojima je dobila naziv »zemlja tisuću jezera«. Cijelo jezersko područje obuhvaća oko 135 000 km², a od toga na sama jezera otpada 23%. Jezerske se zavale pružaju od sjevera prema jugu, a nastale su djelovanjem ledenjaka, koji su ih u tom smjeru izdubli. Najveća su jezera Saimaa (oko 1377 km²), od kojega je do zaljeva Vyborg (Rusija) izgrađen 42,9 km dug kanal, Inari (Inarijärvi; 1084 km²) i Päijänne (1083 km²) s odvirkom Kymi. Iz jezera Oulua otječe istoimena rijeka. U sjevernoj su se Finskoj osim većih jezera (Inari) razvile i dulje rijeke (Kemi, Tornio), važne za splavarenje drva. Za splavarenje je u Finskoj prikladno oko 10 000 km rijeka. Mnogobrojni brzaci i slapovi iskorištavaju se za dobivanje električne energije.

Finska je šumama najbogatija država Europe; šume prekrivaju više od 3/4 površine (77,9% ukupne, odnosno 86,0% kopnene površine Finske). Prevladavaju crnogorične šume (uglavnom bor i smreka), osobito u srednjem dijelu zemlje. Na sjeveru prevladava tundra s grmolikim brezama, a na jugu miješane šume.

Stanovništvo

U Finskoj živi 5 503 297 stanovnika (2017), odnosno 18,1 st. na 1 km² kopnene površine (303 912 km² s Ålandskim otočjem), pa se ubraja među najrjeđe naseljene europske države. Najgušće je naseljeno priobalno područje na jugu zemlje (regija Uusimaa s Helsinkijem, 180 st./km²); prema sjeveru je naseljenost sve manja, a u Laponiji iznosi tek 2 st./km². Stanovnici su uglavnom Finci (88,3%, 2017); Šveđani (5,3% populacije) žive uglavnom u gradovima jugozapadnoga dijela zemlje i na Ålandskom otočju, a od 1969 Laponaca (Sami; 0,05%) 1560 ih živi na krajnjem sjeveru (Laponija); ima i Rusa, Estonaca i dr. Broj stranaca je u porastu; 2017. bilo ih je 243 639 ili pedesetak tisuća više nego 2012; najviše je građana Estonije (51 499 pripadnika ili 21,1% ukupnoga broja stranaca) i Rusije (30 970 pripadnika ili 12,7%). Službeni su jezici od 1919. finski i švedski. Stanovnici su pretežno evangelici-luterani (72,0%, 2017), a ima i grkokatolika (1,1%), rimokatolika, židova, ateista i dr. U Finskoj je 1900. živjelo 2,7 milijuna stanovnika, 1950. godine 4,0 milijuna, a 2000. godine 5,2 milijuna stanovnika. Na prosječni porast broja stanovnika od 0,35% (3,5‰) godišnje u razdoblju 2012–16. veći je utjecaj imala pozitivna migracijska bilanca (0,29% prosječno godišnje) nego prirodni priraštaj (0,06% ili 0,6‰). Posljednjih nekoliko godina razlika useljenih i iseljenih osoba iznosi oko 16 000 godišnje; najviše se useljavaju građani Estonije i Rusije, te Somalije i Iraka. Stope nataliteta (9,6‰ u 2016) i mortaliteta (9,8‰) na razini su europskoga prosjeka. Finska se ubraja u europske zemlje s najnižom stopom smrtnosti dojenčadi (1,7‰, 2015). Populacija Finske sve je starija; u dobi je do 14 godina 16,2%, od 15 do 64 godine 62,9%, a od 65 i više godina 20,9% stanovništva (2017). Očekivano trajanje života za žene rođene 2016. je 84,1 godina, a za muškarce 78,4 godine. Finska ima 2 689 000 aktivnih stanovnika (2015), od toga je 9,4% nezaposleno. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 4,5%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 21,3%, a u uslužnim djelatnostima 74,2% zaposlenih (2015). Sveučilišta imaju Helsinki (finsko/švedsko; osnovano 1640. u Turkuu, premješteno 1828), Joensuu, Jyväskylä, Kuopio, Rovaniemi, Lappeenranta, Oulu, Tampere, Turku (Åbo; finsko/švedsko), Pori i Vaasa. U gradovima živi 84,5% stanovništva (2016); većina gradova smještena je na obali. Glavni je i najveći grad Helsinki (švedski Helsingfors) s 643 192 st. (2017). Ostali su veći gradovi Espoo (švedski Esbo; 277 730 st.), Tampere (Tammerfors; 230 834 st.), Vantaa (Vanda; dio metropolitanskoga Helsinkija, 222 255 st.), Oulu (Uleåborg; 201 257 st.), Turku (Åbo; 188 971 st.), Jyväskylä (139 466 st.), Lahti (Lahtis; 119 310 st.), Kuopio (118 019 st.), Kouvola (84 456 st.), Pori (Björneborg; 84 740 st.).

Gospodarstvo

Od početka 1960-ih Finska je provodila politiku države blagostanja, s naglašenim udjelom javnoga sektora, ali je u 1990-ima radikalno izmijenila svoju gospodarsku koncepciju. Najveći utjecaj na taj zaokret imala je unutarnja liberalizacija tržišta potkraj 1980-ih, a zatim i raspad Sovjetskoga Saveza kao dotad glavnoga vanjskotrgovinskoga partnera te finska orijentacija prema Europskoj uniji. Već 1995. Finska je napustila EFTA-u i pristupila Europskoj uniji; od 1. siječnja 1999. postala je članica EMU-a i odlučila, tada jedina od nordijskih zemalja, nacionalnu monetu (finsku marku) zamijeniti eurom. Gubitak tržišta u bivšem SSSR-u prvi je put nakon II. svjetskoga rata u Finskoj izazvao pad BDP-a (tijekom 1991. i 1992. ukupno 10%), a osobito izvoza (22%). No već 1993. finsko je gospodarstvo ostvarilo zaokret prema tržištu Europske unije, povećavši izvoz gotovo 25% u odnosu na prijelomnu i kriznu 1991. Najteža posljedica toga gospodarskoga zaokreta bio je nagli porast nezaposlenosti, s dotad niske stope od 5% u 1980-ima, na rekordno visokih 19% u 1993 (stopa nezaposlenosti smanjena je 1999. na 10%). Od 2008. do 2013. Finska je imala pad BDP-a (prosječna godišnja stopa od minus 1,2%). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2015. iznosila je 230,7 milijarda USD (oko 7% manje u odnosu na 2008); BDP po stanovniku bio je oko 42 120 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (71,1%), a potom industrijski (26,2%) i poljoprivredni (2,7%). U gospodarskoj strukturi, uz rastući informatički i telekomunikacijski sektor (»Nokia« i dr.), prevladava industrijska proizvodnja (osobito drva, papira, metala, optičke opreme, kemikalija, piva, votke, cementa, kožnih proizvoda i dr.). Prirodna su bogatstva drvo, bakar, cink, željezna ruda i srebro. Pod šumama je 72,9% teritorija (2012), po čemu je Finska na trećem mjestu u svijetu. Vrijednost izvoza ostvarenoga 2015. bila je oko 66,9 milijarda USD, a uvoza oko 58 milijarda USD. Vodeći vanjskotrgovinski partneri (2014) su Njemačka (12,2% izvoza i 15,3% uvoza), Švedska (11,2% izvoza i 15,8% uvoza), Rusija (8,1% izvoza i 14,8% uvoza), te Nizozemska (6,2% izvoza i 8,7% uvoza). Oko 55,3% izvoza i 66,3% uvoza Finska ostvaruje s članicama Europske unije (2013). Stopa nezaposlenosti 2015. je 9,4% (2013. bila je 8,2%). Veličina javnoga duga je oko 63% BDP-a (2015).

Promet

Duljina cesta u Finskoj iznosi 77 982 km (2016; od toga je asfaltirano oko 65%), a duljina željezničkih pruga 5926 km (elektrificirano više od 50%). I cestovna i željeznička mreža najgušće su u jugozapadnome dijelu zemlje. Finska ima razvijen sustav unutarnje plovidbe po jezerima koja su međusobno spojena kanalima (ukupna duljina 9820 km, 2016); najrazgranatija je mreža u području jezera Saimaa (3377 km), koje je od 1856. kanalom spojeno s Finskim zaljevom (kanal je proširen i produbljen1968). Glavne su morske luke Porvoo (naftna luka Kilpilahti–Sköldvik; promet 21,5 milijuna tona 2016), HaminaKotka (14,0 milijuna tona), Helsinki (11,6 milijuna tona, 2016), Kokkola, Naantali i Rauma; Hanko i Turku otvorene su za promet i zimi uz pomoć ledolomaca. Putnička luka Helsinkija ubraja se u vodeće u svijetu (12 milijuna putnika godišnje; trajektne veze za Talinn, Stockholm, Mariehamn, Sankt Peterburg). Ukupni lučki međunarodni promet iznosi 94,9 milijuna tona (2016). Glavne su zračne luke Helsinki (Vaanta; promet više od 17 milijuna putnika godišnje), Oulu, Tampere, Turku i Rovaniemi.

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bila finska marka (markka, mk; FIM); 1 finska marka = 100 penija (penniä).

Povijest

Oko god. 100. u Finsku su se počela naseljavati finska plemena i potiskivati prema sjeveru starosjedilačke Laponce. Doseljenici su poslije bili izloženi pritisku i utjecaju Švedske i Novgoroda. Nakon niza križarskih pohoda, Šveđani su u pol. XII. st. pokrstili Fince i podvrgli ih pod svoju vlast, a svoj su sukob s Novgorodom okončali 1323. mirom u Nöteborgu na temelju diobe Karelije i sjeverne Finske. Finska je bila izjednačena s ostalim švedskim pokrajinama i finski su predstavnici sjedili u švedskom saboru. Pod švedskim suverenitetom finska su plemena postupno razvila osjećaj jedinstva. Studirajući na različitim sveučilištima finski su učenjaci došli u izravan dodir s europskim kulturnim središtima, a Michael Agricola (oko 1510–57), tvorac finskog književnog jezika (prijevod Biblije 1548), donio je, za kralja Gustava I. (1523–60), iz Njemačke protestantizam. Kao dio Švedske Finska je uživala poluneovisan status, koji je bio učvršćen 1581., kada je Finska dobila status Velikoga Vojvodstva. Istodobno je tekao proces naseljavanja švedskih kolonista. Za upravnih reforma (1611–32) Gustava II. Adolfa, Finska je postala integralni dio Švedskoga Kraljevstva, i u školovanim se krugovima otada sve više govorilo švedski. Švedsko-ruski sukobi oko prevlasti nad Baltikom pogađali su i finske zemlje. Stolbovskim mirom 1617. Švedska je stekla Ingermanland i Kareliju; pučanstvo u tim područjima bilo je pravoslavno, i kada ga je švedska vlada počela nasilno obraćati na protestantizam, mnogi su prebjegli u Rusiju, a na njihovo su mjesto naseljeni protestantski Finci. Za uprave generalnoga guvernera Pera Brahea (1602–80) Finska je doživjela gospodarski i kulturni procvat. U glavnom gradu Turkuu osnovano je sveučilište. God. 1713–21. Rusi su prodrli u Finsku, a mirom u Nystadu (Uusikaupunki) 1721. Šveđani su im prepustili dio Karelije s Vyborgom (Viipuri); 1743. Rusija je stekla i zapadni dio Karelije. U novom ratu s Rusijom izbila je neuspjela pobuna (1788–90) finskih časnika protiv švedske vlasti, što je bilo prvo finsko očitovanje nacionalne svijesti. Od 1809. pod vlašću Rusije, Finska je imala status autonomnog Velikoga Kneževstva, koje je s Rusijom bila u personalnoj uniji; u carevo ime vladao je guverner, uz pomoć sabora i vlade. Zemlji su priključeni krajevi koje je Rusija osvojila 1721. i 1743., a glavni grad je, mjesto Turkua (Åbo), postao 1812. Helsinki (Helsingfors). Uredovni jezik zemlje i govorni jezik plemstva ostao je švedski. Finskim nacionalistima, na čelu s J. V. Snellmanom, uspjelo je 1863. da i finski, kao jezik većine stanovništva i nove, građanske inteligencije, proglase, uz švedski, službenim jezikom. Od 1865. Finska ima vlastiti novac, od 1869. redovito zasjeda finski sabor, a 1878. Finska je dobila i vlastitu vojsku. Za ruskih careva Aleksandra III. i Nikole II. krnji se finska autonomija i provodi rusifikacija zemlje. Nakon Rusko-japanskoga rata i revolucije, u kojoj su sudjelovali i finski radnici, ponovno je uspostavljena autonomija (22. X. 1905), a polufeudni sabor reorganiziran je u jednodomni izborni parlament. Uvedeno je opće pravo glasovanja (i za žene), a najjača stranka je Socijaldemokratska stranka. Pošto je revolucionarni val splasnuo (1907), carski je režim opet vladao neustavnim metodama. Nakon Veljačke revolucije (1917) privremena je vlada priznala finsku autonomiju u sastavu Ruske Federacije. Nakon pobjede Listopadske revolucije proglašena je neovisnost Finske (6. XII. 1917), koju su Sovjeti priznali iste godine. Boljševičku revoluciju, koja je počela 28. I. 1918. i, proširivši se preko Helsinkija po južnoj Finskoj, trajala do svibnja 1918., ugušila je građanska bijela garda na čelu s generalom C. G. v. Mannerheimom uz pomoć njemačkih skupina. Finska je proglašena republikom 13. III. 1919; predsjednik je postao Kaarlo Juho Ståhlberg (1919–25). Sa Sovjetima zaključen je 14. X. 1920. mir u Dorpatu, po kojem je Finska dobila luku Petsamo na Sjevernome ledenom moru, s kojom je bila povezana uskim koridorom, a iste godine Društvo naroda dodijelilo joj je demilitarizirane Ålandske otoke. Vodeća je stranka Seljačka stranka, a od 1933. Socijaldemokratska stranka. Finska je 1932. sklopila sa SSSR-om pakt o nenapadanju, koji je 1934. produžen na deset godina. Sporazumom Staljina i Hitlera (1939) Finska je postala dijelom sovjetske interesne sfere. U listopadu 1939. SSSR je postavio Finskoj teritorijalne zahtjeve na Karelijskoj prevlaci i zatražio Hanko kao pomorsku bazu. Pošto je to finska vlada odbila, sovjetske oružane snage napale su Finsku 30. XI. 1939. Nakon žestoka otpora Finci su 12. III. 1940. morali potpisati Moskovski mirovni sporazum sa SSSR-om i pristati na sovjetske teritorijalne zahtjeve. Finska je morala ustupiti Karelijsku prevlaku s Vyborgom (Viipuri), dijelove Istočne Karelije, iznajmiti poluotok Hanko i dopustiti tranzit preko oblasti Petsama. Hitlerovu napadu na SSSR 1941. pridružila se i Finska. Poražena zajedno s Nijemcima, Finska je 19. IX. 1944. sklopila primirje sa SSSR-om, a 3. III. 1945. najavila je (retroaktivno od 19. IX. 1944) rat Njemačkoj. Pariškim mirovnim sporazumom 1947. potvrđeni su finski teritorijalni gubitci (iz 1940. i 1944) pa je oko 43 000 km² ustupljeno SSSR-u. Tijekom 1946–56. predsjednik je bio J. K. Paasikivi, a 1956–81. U. K. Kekkonen (politički su najutjecajnije bile Socijaldemokratska stranka i Stranka centra, a u koalicijskim vladama sudjeluju i komunisti, liberali, predstavnici švedske manjine i dr.). Sa SSSR-om je 1948. sklopljen sporazum o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći (obnavljan je 1955., 1970. i 1983; sovjetska vojna baza na finskom poluotoku Porkkali postojala je do 1956). Finska provodi politiku neutralnosti; 1955. pristupa UN-u i Nordijskomu vijeću, 1961. postaje pridružena članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA). Za mandata predsjednika M. H. Koivista (1981–94) Finska je pogođena raspadom sovjetskog tržišta pa se gospodarski reformira radi izlaza iz ekonomske krize. Početkom 1992. s Ruskom Federacijom potpisuje sporazum o suradnji, važan i zbog položaja finske manjine (oko 20% stanovništva u ruskoj Karelijskoj Autonomnoj Republici). Kandidati Socijaldemokratske stranke pobjeđuju na predsjedničkim izborima 1994 (Martti Ahtisaari) i 2000 (Tarja Halonen). Od 1995. Finska je članica EU-a. Od 2012. predsjednik je Sauli Niinistö (iz konzervativne Stranke nacionalne koalicije).

Politički sustav

Prema Ustavu od 1. III. 2000., (koji je više puta izmijenjeni i dopunjeni tekst prvog Ustava Finske od 17. VII. 1919), Finska je unitarna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države. Biraju ga građani na općim i neposrednim izborima, za mandat od 6 godina; može biti biran najviše dvaput. Njegove su ovlasti velike u području vanjske politike, a uz to imenuje predsjednika vlade, koji sastavlja vladu iz redova parlamentarne većine. Izvršnu vlast ima vlada koju predstavlja predsjednik republike, ali je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Parlament (fin. Eduskunta; šved. Riksdagen), sa 200 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo glasa opće i jednako, imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud najviša je institucija sudbene vlasti. Administrativno je država podijeljena na 19 regija. Ålandski otoci, nastanjeni švedskim stanovništvom, imaju status autonomne jedinice s vlastitim parlamentom (Landsting). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 6. prosinca (1917).

Finska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19680>.