fonetsko bilježenje ili fonetska notacija, dosljedan i sustavan način bilježenja govornih glasova. Svaki različiti glas ima vlastiti znak i bilježi se u uglatim zagradama, za razliku od drugoga glavnog načina bilježenja, fonemskoga (fonološkoga), koje se služi kosim zagradama. Dio fonetskih abeceda sastoji se od postojećih slova, npr. m, l, k. Kako bi se upisali i lako usporedili glasovi svih mogućih jezika na svijetu, dodani su mnogi novi slovni znakovi, npr. [ʎ] za lj, [ɲ] za nj, [ʃ] za š, [x] za h i posebni (dijakritički) znakovi ispod i iznad slova, uz slovo ili preko slova, npr. zubni izgovor [n̪] za razliku od desničkoga [n]: kao u [n̪ika]/[nika]. Cio niz raspoloživih fonetskih znakova zove se fonetska abeceda.
Postoje različite vrste fonetskoga pisma. Najpoznatija među njima – međunarodna fonetska abeceda (engl. International Phonetic Alphabet, akronim IPA), sastavljena je potkraj XIX. st., a potkraj XX. st. dorađena je i danas se rabi širom svijeta. Razlikuje se od slavističke, koja je najproširenija i za hrvatski, ali i od drugih, npr. od američke. Tako se hrvatski glasovi š, ž, č, dž po slavenskoj tradiciji pišu jednoslovima: [š], [ž], [č], [], po američkoj [š], [ž], [č], [ǰ], a po međunarodnoj fonetskoj abecedi posebnim znakovima i dvoslovima s ligaturom [ʃ], [ʒ], [ʧ], [ʤ].
U fonetskome su bilježenju glasovi simbolizirani na temelju izgovornih (artikulacijskih) i slušnih (auditivnih) obilježja, bez obzira na ulogu u jeziku, jer mu je svrha identifikacija samoga glasa. Fonološkim rječnikom rečeno, fonetskim se pismom zapisuju glasovi ili foni, odnosno glasovne inačice ili alofoni. Prema namjeni opisa u fonetsko se bilježenje uključuju različiti stupnjevi glasovnih pojedinosti. Katkad se zapisuju samo osnovne razlike glasova, npr. [tanak] [taŋka]. Katkad se zapisuju još i neke razlike, npr. pojedinosti poput povišenoga izgovora nosnika n ispred nepčanika j, lj, nj, đ, ć: anđeo [an’eo]. Fonetsko bilježenje s mnogobrojnim pojedinostima zove se uskim, manje detaljno bilježenje naziva se širokim, a može biti jednako fonemskomu. Važno je razlikovati te dvije vrste bilježenja – [radost] je široko fonetsko bilježenje koje predstavlja slijed konkretnih tvarnih glasova, /radost/ je fonološko bilježenje koje predstavlja slijed apstraktnih funkcionalnih jedinica i odražava određeno teorijsko stajalište.
