STRUKE:

fonologija

fonologija (fono- + -logija), lingvistička disciplina koja proučava razlikovnu funkciju glasova u pojedinom jeziku i u jeziku uopće. Glasovi s razlikovnom funkcijom zovu se fonemima. Prema fonološkom naučavanju, fonemski status imaju u pojedinom jeziku samo oni glasovi koji mogu biti nositeljima značenjske razlike, npr. razlika između riječî drag i trag osigurava fonemski status glasovima [d] i [t], koji se kao fonemi bilježe /d/ i /t/. Fizički (artikulacijski, akustički) odnos glasova [ʒ] i [c] identičan je odnosu [d] i [t], ali kako se [ʒ] i [c] nikada u hrv. ne nalaze u istoj poziciji, pa ne mogu biti nositeljima značenja, njihova razlika nije fonološka i to nisu dva fonema, nego samo jedan, koji se označuje kao /c/, a glasovi (fonovi) [ʒ] i [c] njegovi su alofoni, tj. inačice koje isključuju jedna drugu: [ʒ] dolazi samo kada iza riječi koja završava fonemom /c/ dođe enklitika bi ili ga, pa nastupa jednačenje po zvučnosti, npr. »lovac bi (= [lovaʒbi]) ubio zeca, ali zec ga (= [zeʒga]) je prevario«, a u svim ostalim slučajevima fonem /c/ predstavlja se glasom [c]: lovac se, car, crijep, bacati, kocka i sl. Fonologija se bavi samo funkcioniranjem glasova u samome jeziku, a glasove kao prirodne pojave proučava fonetika (artikulacija glasova, fizikalna akustika). Fonemi se međusobno razlikuju tzv. razlikovnim obilježjima( → distinktivan ili razlikovan), od kojih su najvažnija vokalnost, šumnost, kompaktnost, gravisnost, neprekidnost, nazalnost, zvučnost i dr. Svaki jezik ima ne samo vlastiti sastav fonemâ (npr. glasovi [c] i [ʒ] u hrv. su pozicijske inačice istoga fonema /c/, a u tal. predstavljaju dva fonema /c/ i /ʒ/) nego i vlastiti raspored razlikovnih obilježja kojima se fonemi identificiraju, jer ista obilježja mogu u jednome jeziku biti razlikovno relevantna, a u drugome redundantna (zalihosna), npr. zvučnost je u tal. relevantna za glasovne parove [t], [d] i [c], [ʒ], pa ti glasovi predstavljaju 4 fonema /t/, /d/, /c/, /ʒ/, a u hrvatskome je relevantna samo za prva dva glasa, pa su ista 4 glasa predstavnici samo triju fonema /t/, /d/ i /c/. Odnos kao /drag/ i /trag/ zove se minimalnim parom i predstavlja predmet glavne metode za identifikaciju fonemâ u pojedinome jeziku. Fonologija pak proučava ne samo dobro poznate jezike, gdje je lako ustanoviti postoji li minimalni par za svaka dva slična glasa kako bi mogli dobiti fonemski status, nego i slabo opisane jezike, gdje je potrebno raspolagati velikom količinom različitih tekstova kako bi se utvrdile sve mogućnosti. Tom se metodom služe ponajviše američki lingvisti.

Fonologija je razmjerno mlada disciplina. Prve predodžbe o fonemu iznio je J. N. Baudouin de Courtenay, koje je na razmeđu XIX. i XX. st. razradio F. de Saussure. No kao samostalna lingvistička disciplina fonologija se razvija u 1920-ima i 1930-ima prvenstveno u Praškome lingvističkom kružoku. Shvaćanja toga kružoka sintetizirao je N. S. Trubeckoj u knjizi Osnovne značajke fonologije (Grundzüge der Phonologie, 1939). Naučavanje Trubeckoga prenosi R. O. Jakobson u SAD, gdje razvija binarističku fonologiju i teoriju razlikovnih obilježja (Harvardska škola). Njezino je geslo »Jednom fonem, uvijek fonem!«, što ne prihvaća Moskovska fonološka škola (Ruben Ivanovič Avanesov), koja ima posebno shvaćanje odnosa između fonema i alofona. Ta je škola imala znatan utjecaj u slavistici. U novije su doba proširene razne struje generativne fonologije, osobito u SAD-u, a danas i drugdje u svijetu, kojima je začetnik N. A. Chomsky. Znatne priloge razvoju fonologije također su dali: A. Martinet, L. Bloomfield, M. Halle i dr.

fonologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20069>.