Frait (Frajt), Božidarka, hrvatska glumica (Velika Žuljevica, BiH, 11. XI. 1940). Diplomirala je 1968. glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Bila je zaposlena u Zagrebačkom kazalištu lutaka 1973–77., a 1983–93. na Televiziji Zagreb, odn. Hrvatskoj televiziji kao tajnica i pomoćnica režije. Glumačku karijeru počela je u kazalištu, ali velik ugled stekla je filmskim i televizijskim ulogama, prije svega glavnom ulogom u filmu Živa istina Tomislava Radića (1972), za koju je nagrađena Zlatnom arenom na festivalu u Puli. Nakon toga, tumačeći uglavnom likove suvremenih, usamljenih žena zatomljenih osjećaja, koje ostvaruje spontano nenametljivom glumom, ističe se u filmovima Ljubica (Krešo Golik, 1978., Srebrna arena u Puli), Ritam zločina (Zoran Tadić, 1981) te Isprani (Zrinko Ogresta, 1995). Popularnost je potvrdila glavnim ulogama u partizanskim, ratnim filmovima, odn. TV serijama, srpskoj produkciji Užička republika (Žika Mitrović, 1974., TV serija 1976) i hrvatskoj produkciji Snađi se, druže (Berislav Makarović, 1981., TV serija Mačak pod šljemom, 1978), kao i u suvremenoj melodrami Vagon li (Dragoslav Ilić, 1976) te političkoj drami s radnjom u razdoblju sovjetsko-jugoslavenskog sukoba Visoki napon (Veljko Bulajić, 1981); glumila je i u međunarodno zapaženoj art-drami Žena s krajolikom bosanskohercegovačkoga redatelja Ivice Matića (1976., prikazan 1989). Na televiziji se istaknula i u mnogobrojnim TV dramama (npr. Adam i Eva, Mario Fanelli, 1969; Maestrova smrt, Joško Juvančić, 1969; I tako dalje, T. Radić, 1977; Todora, Uroš Kovačević, 1979; Pet mrtvih adresa, Branko Ivanda, 1984), kao i u seriji Svjetionik (Dragoljub Švarc, 1984). Ostali važniji filmovi: Licem u lice (Branko Bauer, 1963), Muke po Mati (Lordan Zafranović, 1975), Pucanj (K. Golik, 1977), Čovjek koji je volio sprovode (Z. Tadić, 1989), Iza stakla (Z. Ogresta, 2008). Dobila je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2010).
