Fraknói [frα'kno:i], Vilmos (prvotno ime Wilhelm Frankl), madžarski povjesničar (Ürmény, 27. II. 1843 – Budimpešta, 20. XI. 1924). Za svećenika zaređen 1865, velikovaradinski kanonik od 1872. i biskup od 1892. Iste je godine osnovao Madžarski povijesni institut u Rimu. Od 1870. dopisni je, a od 1871. redoviti član Madžarske akademije znanosti, njezin glavni tajnik i potpredsjednik 1879–92. Istraživao ugarsku povijest od XV. do XVII. st. Objavio je gradivo s područja crkvene povijesti i povijesti diplomacije u djelima Spomenici Ugarskoga Kraljevstva (Magyar Országgyűlési emlékek, I–X, 1874–90; suautor za 9. i 10. sv. bio je Árpád Károlyi) i Vatikanski spomenici (Monumenta Vaticana, I–IV, 1884–99). Glavna djela: Kralj Ludovik II. i njegov dvor (II. Lajos király és udvara, 1878), Život ostrogonskog biskupa Ivana Viteza (Vitéz János esztergomi érsek élete, 1879), Urota Martinovića i drugova (Martinovics és társainak összeesküvése, 1880), Život Tome Bakača Erdődyja (Erdődi Bakócz Tamás élete, 1889), Život kralja Matije Hunyadija (Hunyadi Mátyás király élete, 1890), Životopis Stjepana Verbőczyja (Verbőczy István életrajza, 1899) i Martinovićev život (Martinovics élete, 1921).
