Francuzi

ilustracija
FRANCUZI, A. Rodin, Brončano doba, 1876-77., London, Galerija Tate
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22

Francuzi (francuski les Français), romanski narod nastanjen najvećim dijelom u Francuskoj, gdje čini 93,6% (1999) stanovništva (oko 55 milijuna). Govore francuskim jezikom. Izvan Francuske najviše Francuza i njihovih potomaka ima u Kanadi (23,8%, 6 500 000, osobito pokrajina Québec), SAD-u (većinom u saveznim državama Maine i Louisiana), francuski prekomorskim departmanima i bivšim kolonijama. Emigracija Francuza uglavnom je bila vezana uz razvoj Francuske kao jedne od najvećih svjetskih kolonijalnih sila. Pretežito su rimokatolici. Tijekom povijesti područje današnje Francuske bilo je metom naseljavanja narodnosno i jezično različitih skupina od kojih se postupno razvio francuski narod. Jezgru su činili Kelti, a prisutni su bili i ligurski etnički element na jugoistoku, iberski na jugozapadu te grčki na južnoj obali. U II. st. pr. Kr. Rimljani su započeli osvajanje Galije, a do V. st., kada je prestala rimska prevlast, Galija je intenzivno romanizirana. Od III. st. nadalje u Galiju su prodirali Franci i (uglavnom do VI. st.) naselili područje do Loire. U idućim stoljećima stopili su se s mnogobrojnijim galoromanskim stanovništvom, postupno (do X. st.) napustili svoj jezik, a već ranije (V. st.) prihvatili su kršćanstvo. Naziv Franci nastavio se upotrebljavati za sve stanovnike bez obzira na podrijetlo. Burgundi, Goti, Alemani i Normani (Danci i Norvežani) također su sudjelovali u stvaranju francuskog naroda. Unatoč takvoj narodnosnoj raznolikosti predaka, Francuzi su razvili snažan osjećaj pripadnosti jednomu narodu. Jedan od značajnijih ujedinjavajućih činitelja bilo je i prihvaćanje francijskoga narječja kao jedinoga službenog jezika te njegovo širenje na cijelom području Francuske. Očuvane su jezične i kulturne pokrajinske posebnosti koje svjedoče o složenosti podrijetla Francuza. Keltski element najbolje je očuvan u Bretanji (kamo su se Bretonci doselili u V. st. s britanskih otoka, pa nisu potomci kontinentalnih Gala), normanski u Normandiji, predindoeuropski u jugozapadnoj Francuskoj (Baski).

Povijest

Povijest  → francuska, povijest

Jezik

Francuski jezik je romanski jezik iz galoromanske podskupine, kojim se kao jezikom službene i javne uporabe (ali i uz različite druge govorne jezike) služi oko 58 milijuna govornika u Francuskoj s prekomorskim posjedima, a zatim još u valonskoj Belgiji (oko 4 milijuna), romandskoj Švicarskoj (oko 1,1 milijun), Kanadi (oko 7 milijuna), Monaku (oko 27 000). Kao službenim, francuskim se služi još nekoliko milijuna ljudi u zemljama koje kao osnovni govorni jezik upotrebljavaju neki drugi (Val d’Aosta u Italiji, Luksemburg, Haiti i dr.). Osim 80-ak milijuna ljudi koji se francuskim služe u svim komunikacijskim situacijama, ima još oko 170 milijuna »potencijalnih« govornika francuskog jezika (→ frankofonske zemlje). Francuski je također jedan od »svjetskih jezika« i, još uvijek, djelomice i jezik diplomacije.

Tradicionalni standardni francuski jezik pariškog izgovora ima 12 oralnih (/i, e, ε, a, y, ø, œ, ə, u, o, ɔ, α/) i 4 nazalna vokala (/63338, 62583, 8118, 61533/); danas se /63338/ i /62583/ najčešće stapaju u /63338/, opreka /a ~ α/ zamijenjena je s /a ~ a:/, dok je opreka /ø ~ œ/ vrlo slabo iskorištena; vokal /ə/ nestabilan je. Od 17 suglasnika, po »grasejiranom« (račlavom) izgovoru karakterističan je /ʀ/ (piše se r). Mnogi suglasnici koji su zanijemili na kraju riječi izgovaraju se pri »vezivanju« (u liaisonu: il vient /il vj63338/, ali vient-il /vj63338t il/).

Od najranijih razdoblja, u morfologiji je snažno izražena težnja prema analitičnosti, čak prema »izolirajućem« tipu kod imenica (svega 50-ak imenica, ili njih oko 2%, pokazuju glasovne razlike između jednine i množine: chevalchevaux /šval/ ~ /švo/, naprama garçongarçons /gaʀs61533'/ ~ /gaʀs61533'/ ili fillefilles /fij/ ~ /fij/). Nasuprot govornomu i govorenomu jeziku, u pisanom obliku jezika, zahvaljujući povijesnom pravopisu, razlike se čuvaju dosljedno kao u XII. ili XIII. st. Osim leksičkim i tvorbenim sredstvima (père – mère; directeur – directrice) razlika između muškog i ženskog roda izražava se i slaganjem s odgovarajućim oblicima pridjeva za rod (batiment neuf – maison neuve). Za cijelu imensku sintagmu, kategorija roda i broja redovito se izražava na jednome mjestu članom, posesivima, demonstrativima i drugim determinativnim pridjevima, koji dolaze na početku imenske sintagme.

U glagolskim oblicima pisani jezik dobro čuva oznake lica i broja na kraju, ali se u govoru lice i broj glagola najčešće izražavaju ličnom zamjenicom uz nepromijenjen glagolski oblik (osim u 1. i 2. licu množine). Suvremeni jezik gotovo je napustio uporabu passé simplea (»aorista«). Govorni jezik pokazuje sklonost novim analitičkim oblicima (je vais dire za je dirai). Konjunktiv više nije način u pravom smislu riječi jer je najčešće uvjetovan kontekstom, a ne može se slobodno birati. U književnom jeziku postoji strogo »slaganje vremena« glagola zavisne rečenice s glagolom glavne rečenice. Red riječi je strog (često značenjski razlikovan). Pridjev dolazi iza imenice, u posebnim slučajevima ispred nje. U književnom stilu upitnost se izražava inverzijom, u govornome najčešće intonacijom ili s pomoću est-ce que (/εsk/). Sufiksalna tvorba i slaganje svedeni su na najmanju moguću mjeru. Rječnik se odlikuje slabom autonomijom riječi (izražena polisemija, česta homonimija). Mnogobrojne su leksičke »dublete« (npr. kada ista latinska riječ preživljava kao pučka, u neprekinutom razvoju, i kao učena, naknadno posuđena riječ). Nakon Cezarova osvojenja Galije (I. st. pr. Kr.) i razdoblja dvojezičnosti, galski je oko V. st. nestao, ali je ostavio tragove u glasovima (fonetici) i ruralnom rječniku. S nastankom Franačke države na sjeveru Galije došlo je do novoga razdoblja dvojezičnosti (galo-latinsko-franačke), pa je u latinski/romanski jezik ušao određen broj franačkih riječi i imena, preuzeti su neki franački uzorci u deklinaciji imena osoba i položaju pridjeva, sufiksi u tvorbi te utjecaji u glasovlju (ekspiratorni akcent, redukcija nenaglašenih slogova, produljivanje /pa diftongacija/ vokala u otvorenom naglašenom slogu). Ubrzo nakon Turonskoga koncila god. 813., koji je utvrdio da je pučki romanski jezik različit od latinskoga, nastao je i prvi sačuvani tekst na francuskom jeziku (Strasburške prisege – Serments de Strasbourg, 842). Povijest francuskog jezika dijeli se obično na 3 glavna razdoblja: starofrancusko (od sredine IX. st. do kraja XIII. ili do sredine XIV. st.; unutar njega razdoblje »klasičnog« starofrancuskog obuhvaća XII. i XIII. st.), srednjofrancusko (XIV. i XV. st., za neke i XVI. st.) te moderno francusko razdoblje (do naših dana). U srednjem vijeku razvilo se više dijalekata, a od XI/XII. st. na normanskom, pikardskom i šampanjskom razvili su se značajni književni jezici. Dijalekt dvora i kraljevskog posjeda (Île-de-France s Parizom i Orléanaisom) počeo se sustavno pisati od XIII. st. (→ francijski dijalekt), ali se njegov utjecaj na druge književne dijalekte osjećao već od XII. st.: negativnom selekcijom, izbjegavanjem onoga što je udaljeno od »francijskoga« ili mu je nepoznato, književni dijalekti sve su više konvergirali (u XII. st. Šampanjac Chrétien de Troyes pisao je pretežno »francijski« sa šampanjskim elementima), a potkraj XIV. i početkom XV. st. jedinstveni književni i pisani jezik na »francijskoj« osnovici postao je opći francuski jezik, koji će se, sa širenjem i jačanjem središnje kraljevske vlasti, proširiti do XVI. st. na cijelu Francusku (uključivo i Jug i druge periferne dijelove) i potiskivati dijalekte i druge jezike (okcitanski, frankoprovansalski bretonski, flamanski i dr.).

Kada se počeo zapisivati, zapisivao se latinskim grafijskim sustavom, a još u XII. st. uglavnom je vrijedilo načelo da se svako slovo čita i da se svaki glas zapisuje. Unatoč dinamičnim promjenama u glasovlju, način pisanja koji se ustalio u XII. i XIII. st. (kada je pisanje odgovaralo izgovoru) održao se, u načelu, do danas. Nakon ustaljivanja u XVI. st., djelovanjem velikih pisaca, gramatičara i institucija u XVII. i XVIII. st. francuski je jezik strogo kodificiran (»klasični francuski«) i do danas je ostao glavnom osnovicom standardnoga jezika. Nakon Francuske revolucije i zbog izražena centralizma obaju carstava i svih pet republika u XIX. i XX. st. dijalekti naglo uzmiču pred standardnim jezikom, a ipak je još i danas gotovo 2/3 Francuske dvojezično (uz standardni francuski upotrebljava neki dijalekt ili pak drugi jezik). U XI. st. Normani su francuski prenijeli u Englesku, gdje je postao jezik književnosti (anglonormanski), a do početka XIV. st. bio je jezik aristokracije i institucija. Kao jezik književnosti i kulture u XII. i XIII. st. francuski će se proširiti i u sjevernoj Italiji (Brunetto Latini, Marco Polo i dr. pišu francuski), a preko književnosti postat će popularan i u Njemačkoj. U XVII. i XVIII. st. proširit će se kao jezik kulture među plemstvom i građanstvom po cijeloj Europi, a glavnim jezikom diplomacije u svijetu ostat će do II. svjetskog rata. Na temelju francuskoga razvilo se više kreolskih jezika, npr. haićanski.

Književnost

Srednjovjekovlje

»Strasburške prisege« iz 842. prvi su zapisani tekst na starofrancuskom jeziku, a »Kantilena o Svetoj Eulaliji« (oko 880) i životopis sveca »Život Svetog Aleksija« (oko 1040) smatraju se početcima francuske književnosti. Prema srednjovjekovnoj klasifikaciji, književnost na francuskom jeziku dijeli se na tri gradiva: franačko, antičko i bretonsko. U prvoj polovici XII. st. zapisan je najpoznatiji srednjovjekovni junački ep »Pjesan o Rolandu« (»Chanson de Roland«) o povlačenju vojske Karla Velikog iz Saracenske Španjolske. Ta »geste du roi«, uz cikluse »geste de Garin de Monglane« i »geste de Doon de Mayence«, te mnoge druge, pripada tzv. franačkom gradivu, popularnom do XIII. st., koje karakterizira oslonac na junačku karolinšku prošlost i tzv. epski augustinizam (A. Boutet). »Chansons de geste« obrađuju i prizore iz križarskih ratova te, poslije, parodiraju Karolinge (»Hodočašće Karla Velikoga«). Dio se epske produkcije bavio antičkim temama: to je antičko gradivo. Po »Romanu o Aleksandru« najpoznatiji francuski stih aleksandrinac dobio je ime. Treće je tzv. bretonsko gradivo, dugotrajan fenomen raspršen u vremenu i prostoru (XII. do XIV. st., popularno i obrađivano od Španjolske do Norveške), gdje se ljubavne teme (roman o »Tristanu i Izoldi« u dvije obradbe; »lais« Marie de France) miješaju s pustolovnim i kršćanskim u fantastičnome viteškom krajobrazu. Oslonac bretonskomu gradivu keltske su legende te pseudopovijesni spis »Povijest britanskih kraljeva« (Geoffrey of Monmouth), preveden na anglonormanski 1155. kao »Roman o Brutu« – »Roman de Brut« (Wace), koji opisuje vladavinu kralja Artura. Chrétien de Troyes (XII. st.) danas se drži najkvalitetnijim predstavnikom srednjovjekovne romaneskne produkcije (»Érec i Énide«, »Yvain«, »Perceval«). Podjela na tri gradiva ne obuhvaća lirsko pjesništvo toga doba koje predstavljaju trubaduri: Jaufré Rudel (XIII. st.), Bernard de Ventadour (Bernart de Ventadorn; između 1120. i 1130 – oko 1195), Bertran de Born (oko 1140 – oko 1215), te književnu produkciju koju kritika povezuje s pojavom i snaženjem građanstva u XIII. i XIV. st. »Roman o Liscu« (»Roman de Renart«) – razgranat niz priča u stihovima u duhu antičkih basni – satira je srednjovjekovnog društva. Društvo se ismijava i u kraćim, katkad proznim katkad stihovanim tvorbama »fabliaux«, koje svojom tematikom najavljuju Boccaccia (»Dekameron«). Veliki alegorijski ep »Roman o Ruži« Guillaumea de Lorrisa i Jeana de Meunga iz prve polovice XIII. st., izazvao je velike rasprave o položaju žene u društvu. U XIV. st. djelovali su liričar, satiričar i dvorski historiograf Eustache Deschamps (oko 1346 – oko 1406), govornik i pjesnik Alain Chartier (oko 1385–1430) te pjesnikinja Christine de Pisan (1363–1430). Uz Charlesa d’Orléansa (1394–1465), tankoćutna pjesnika malih formi, u XV. st. ističe se François Villon (1431–63), izuzetan liričar burna života. Ishodište je kazalištu u liturgijskim dramama. U XII. st. »Prikazanje o sv. Nikoli« sadrži realističke elemente. Adam de la Halle (1237–87) u »Igri o sjenici« najavljuje breughelovske fantazmagorije. Nepoznati pisac u XV. st. napisao je »Farsu o odvjetniku Pierreu Pathelinu«, satiričnu komediju u antičkoj tradiciji. Historiografsku produkciju na francuskom jeziku predstavljaju Geoffroi de Villehardouin (oko 1150 – oko 1213), pisac uspomena »Osvajanje Carigrada«, Jean de Joinville (1224–1317) s »Poviješću Luja Svetoga«, Jean Froissart (oko 1337 – oko 1410), kroničar i pisac viteških romana te Philippe de Commynes (1447–1511), birokrat i pisac »Uspomena« (1524). Francuska srednjovjekovna književnost svojim je temama i obradbama izvršila golem utjecaj na europske književnosti.

Renesansa (XVI. st.)

Dva iznimna pisca karakteriziraju francusko XVI. st.: François Rabelais (1494–1553) i Michel de Montaigne (1533–92). Renesansni čovjek enciklopedijske kulture, humanist, izdavač, liječnik, profesor, prirodnjak i diplomat, Rabelais je između 1532. i 1564. objavio Pantagruela, Gargantuu, Treću, Četvrtu i Petu knjigu velikoga romana o divovima. Rabelaisovo romaneskno djelo istodobno je sinteza srednjovjekovlja i ferment modernosti. Moralnim promišljanjem i potragom za kodeksom ponašanja u romanima i novelama, djelomično pod utjecajem Boccaccia, bavili su se Margareta Navarska, Bonaventure Des Périers i Noël Du Fail. Pjesništvo prve polovice XVI. st. obilježava virtuoznost i, prema tradicionalnoj kritici, ispraznost velikih retoričara: Jeana Molineta, Guillaumea Crétina, Jeana Marota, Andréa de La Vignea. Clément Marot (1496–1544), protestantski pjesnik, prevoditelj psalama na francuski, vjerojatno je prvi francuski pisac soneta (prijevodi Petrarce). U prvoj polovici XVI. st. Lyon je bio kulturno središte, mjesto emancipacije bogatoga građanstva u duhu talijanske renesanse i mode platoničkih teorija ljubavi. Tomu krugu (Lyonska škola) pripadaju: Maurice Scève (1500–64), koji je objavio prvi kanconijer u francuskom pjesništvu (1544), i Louise Labé (1524–66), istančana liričarka i prozaistica, protagonistica ženskoga oslobođenja. Uz centralizaciju monarhije (Henrik IV.) ide i normiranje nacionalnog i pjesničkog jezika. Plemići vezani uz vladara udružuju se u skupinu pod nazivom Plejada (Pléiade): njezin član Joachim Du Bellay objavio je 1549. »Obranu i pohvalu francuskoga jezika«. Najistaknutiji joj je predstavnik bio Pierre de Ronsard (1524–85), autor soneta, oda i himni te epičar (»Franciade«). Nasuprot jezičnomu angažmanu Plejade, Théodore Agrippa d’Aubigné (1552–1630) i njegov spjev »Tragike« reprezentiraju politički angažman progonjenoga protestanta. Politika, jezik, iskustvo prošlosti i moralizam prepleću se u »Ogledima« (1580) Michela de Montaignea, skeptičnom obračunu s prisilama i predrasudama ljudske sudbine (»humaine condition«) radi ostvarenja boljeg ovozemaljskog života.

Klasično doba

Francuska je u XVII. st. dosegnula intelektualnu i umjetničku zrelost. Na prijelazu iz XVI. u XVII. st. F. de Malherbe zahtijevao je da se pisac podvrgne strogoj osjećajnoj i jezičnoj disciplini, da piše o općeljudskim temama i da mu oblik bude geometrijski jasan i sadržajno pun. Grci i Rimljani već su obrađivali općeljudske teme u savršenoj formi i zbog toga ih treba oponašati. Malherbe zahtijeva da se upotrebljavaju samo one riječi kojima se služi otmjeno društvo. R. Descartes također je tražio istu jasnoću i logiku; razum mora vladati strastima. Sam B. Pascal, mističar posebne vrste, tražio je da se vjersko uvjerenje »osjeti« intelektualno. Plavi salon Madame de Rambouillet bio je najstroža škola rafiniranosti u jeziku i društvenim formama. Ona je davala ton i samomu dvoru. Francuska akademija (Académie Française), osnovana 1635., otada će voditi brigu o čistoći jezika i njegovoj pravilnoj upotrebi. Kazališni komadi više su namijenjeni otmjenomu, obrazovanomu krugu. Corneille govori u ime vladajućeg sloja. Racine tumači strasti prinčeva i kraljeva. Njihove tragedije (po ljepoti aleksandrinaca kojima su pisane) predstavljaju savršenstvo pjesničkih oblika i klasičnoga kazališta, koji je dosegnuo vrhunac između 1660. i 1690. Molière govori o običnom čovjeku koji traži put k razboritoj sreći. La Fontaine, dobar poznavatelj ljudi i njihovih slabosti, daje u svojim basnama sliku društva u kojem vlada zoološko načelo lukavijeg i jačega. La Rochefoucauld (»Maksime«) i La Bruyère (»Karakteri«) u ljudskoj naravi ne vide drugo doli klupko egoizma, taštine i licemjerja. Istodobno su crkveni propovjednici J. B. Bossuet, J.-B. Massillon i L. Bourdaloue propovijedali kršćanske vrline u elegantnoj i muzikalnoj prozi. Madame de Lafayette napisala je prvi psihološki roman (»Princeza de Clèves«), u kojem osjećaji časti i morala pobjeđuju svaku pomisao na nezakonitu ljubav. Madame de Sévigné pisala je tekstove o prirodi, spletkama i mondenim događajima u epistolarnom stilu. Kodeks klasične umjetnosti napisao je lapidarnim stilom N. Boileau-Despreaux, najveći estetski autoritet XVII. st. (»Pjesničko umijeće«). Pokraj svih tih strogih književnih kanona djelovala je skupina pisaca koji nisu zaboravili slobodu renesanse i koji su tražili i dalje prirodnost i nesputanost. To su tzv. libertinci: M. A. Saint-Amant, Th. de Viau i H. S. Cyrano de Bergerac. Građanski humoristički pisci, kao Scarron i Furetière, u realističkim romanima opisivali su glumce i građane s njihovim svakodnevnim brigama. Ta nepriznata struja dovela je do tzv. borbe između starih i mladih u kojoj su Ch. Perrault, Saint-Évremond i Fontenelle zastupali mišljenje da su moderni pisci u svemu nadmašili antičke uzore.

Prosvjetiteljsko doba

Nove težnje, koje izbijaju već potkraj vladavine Luja XIV., sve više jačaju i daju XVIII. st. racionalistički pečat. Duh toga doba pripremali su racionalisti Fontenelle (»Povijest proročanstva«, 1687) i Pierre Bayle (»Povijesni i kritički rječnik«, 1695–97). Racionalistička književnost suprotstavljala se religiji, uskomu domoljublju i svakoj nametnutoj disciplini; u prvi je plan stavljala socijalne, ekonomske i političke probleme; ona je bila kozmopolitska. Voltaire je nastojao očuvati visoki domet klasicističke tragedije, ali bez uspjeha: tragedija nije odgovarala duhu XVIII. st. Ni adaptacije Shakespearea u Voltaireovim, Le Tourneurovim i Ducisovim prijevodima nisu imale uspjeha. Duhu vremena više je odgovarala komedija, i to ne karakterna kao u Molièrea, već društvena satira A. R. Lesagea (»Turcaret«), Dancourta (»Kavalir po modi«) i, osobito, Beaumarchaisa (»Figarov pir«, »Seviljski brijač«). Diderot je stvorio građansku dramu (»Nezakoniti sin«, »Glava obitelji«), a P. C. Nivelle de La Chaussée plačljivu komediju (»Pomodna predrasuda«). Posebna su značaja komedije koje je pisao P. de Marivaux (»Lažne ispovijedi«, »Igra ljubavi i slučaja«, »Otok robova«), s osobitim smislom za nijanse francuskog jezika XVIII. st. i suptilnu analizu rađanja ljubavi (»marivaudage«). U XVIII. st. roman je bio u neprekidnu razvoju. Lesageov »Gil Blas« novi je lik u francuskoj književnosti, sličan likovima španjolskoga pikarskoga romana. Marivaux je pisao socijalne romane »Marijin život« i »Seljak skorojević«. Abbé Prévost postao je slavan romanom »Pripovijest o vitezu Des Grieuxu i o Manon Lescaut«, a potkraj stoljeća P. Choderlos de Laclos izdao je remek-djelo »Opasne veze«. Druga skupina romana naviještala je romantizam: »Nova Heloiza« J.-J. Rousseaua i »Pavao i Virginija« H. Bernardina de Saint-Pierrea. No najviše uspjeha postigli su filozofski roman i filozofska pripovijetka. Svi veliki pisci služili su se njima: Voltaire (»Candide«, »Prostodušnik« i dr.), Diderot (»Rameauov nećak«, »Jakov fatalist«), Montesquieu (»Perzijska pisma«) i donekle Rousseau u spomenutome romanu. Lirsko pjesništvo ostaje didaktično i sladunjavo sve do A. Chéniera, jedinoga velikog pjesnika koji je u klasičnoj formi pjevao o romantičnim osjećajima. Epistolarna književnost bila je vrlo razvijena; sam Voltaire napisao je više od 12 000 pisama. Na mnogobrojne memoare (najpoznatiji Saint-Simonovi o životu na dvoru Luja XIV.) nadovezuje se literatura s povijesnim sadržajem, pa je Voltaire prvi primijenio metodu proučavanja gospodarskih i kulturnih prilika (»Stoljeće Luja XIV.«, »Povijest Karla XII.«). Saloni su i u XVIII. st. ostali stjecište intelektualne elite. Najugledniji su: gospođe de Lambert, de Tencin, du Deffand i Geoffrin. Filozofija i rasprave o moralu bili su prisutni u salonima i u tisku: L. de Clapiers de Vauvenargues, A. Rivarol, Diderot (»D’Alembertov san«, pokušaj materijalističkoga tumačenja svijeta kao cjeline), Rousseau i Voltaire pisali su misli i maksime, rasprave, polemike i filozofske udžbenike. Fizika, matematika, astronomija (d’Alembert) i prirodopis (G. L. L. de Buffon) razvijali su se i njegovali u svim obrazovanim krugovima. Diderot i d’Alembert uređivali su veliku enciklopediju (»Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des Sciences, des Arts et des Métiers«). Materijalističko shvaćanje svijeta i društva uzimalo je sve više maha, socijalne promjene postajale su neminovne. Racionalistička filozofija XVIII. st., potkopavajući institucije feudalnog apsolutizma na svim poljima, sve je više krčila put Francuskoj revoluciji. Za Revolucije do posebna izražaja došli su novinarstvo (Marat, Desmoulins) i govorništvo (Mirabeau, Saint-Just, Robespierre). Francuski je jezik u XVIII. st. bio jezik sporazumijevanja cijele kulturne Europe, a francuska prosvjetiteljska književnost imala je glavno mjesto u svim naprednim čitateljskim krugovima.

XIX. stoljeće

Književnost XIX. st. u Francuskoj karakterizira tijesna povezanost s političkim zbivanjima u burnom procesu raspadanja feudalizma i uspostavljanja republike, te postupno rađanje demokracije (A. de Tocqueville, »O demokraciji u Americi«, 1835–40). Iz bliskog susreta s poviješću u revolucionarnom razdoblju oko 1789. i pod utjecajem engleske i njemačke književnosti, francuska književnost na početku XIX. st. dobila je poticaje za novo usmjerenje: dotadašnju usredotočenost na univerzalne, klasicističke (antičke i racionalne) modele smjenjuje subjektivno stvaralaštvo, usredotočeno na individualnu osobnost i pojedinačno iskustvo. Francuski romantizam, za razliku od ostalih, nosi snažan pečat socijalne i političke zbilje. Nova paradigma nasuprot racionalizmu prethodnoga razdoblja isticala je snagu ljudskih osjećaja i mašte; pojavljuju se novi žanrovi (drama, lirsko pjesništvo, ispovjedna i pjesnička proza). Pojavu novih političkih subjekata (»treći stalež«) pratili su i novi književni subjekti (pučani, antijunaci, žene, djeca, marginalci, pobunjenici, pjesnici…); uvodile su se nove teme, epohe i prostori. Romantičari su otkrili za književnost svijet drugosti – fantastičnog i prošlosti, snova i nesvjesnog te imaginarnu i stvarnu divljinu, daleka putovanja, »ovozemaljsku transcendenciju« oceana, pustinje i Alpa. U književnoj praksi došlo je do živog zanimanja za sam čin pisanja kao procesa oblikovanja subjekta kroz autobiografičnost i samouprizorenje (B. Constant, »Adolphe«, 1816; Mme de Staël, »Delphine«, 1802; »Corinne«, 1807; É. Pivert de Senancour, »Oberman«, 1804; F. R. de Chateaubriand, »René«, 1802; A. de Musset, »Ispovijest djeteta svoga stoljeća«, 1836; George Sand, »Povijest mojega života«, 1847–53; G. de Nerval, »Sylvie«, 1853; »Aurelia«, 1855; Stendhal, »Život Henryja Brularda«, 1890. i dr.). Ti memoarski ili ispovjedni tekstovi pokazuju sklonost prema egotizmu, no općenitije teže utjelovljenju tema i osjećajnosti epohe u osobnom, pojedinačnom iskustvu, što stvara dojam kao da »cijelo stoljeće govori u prvom licu jednine«. Chateaubriand, Mme de Staël i B. Constant utrli su put romantizmu u Francuskoj; Stendhal (»Racine i Shakespeare«) i V. Hugo (predgovor drami »Cromwell«) definirali su ga, a Lamartine, Vigny, Musset, Nerval i ponajprije sam Hugo ostvarili u svojim pjesničkim, kazališnim i proznim djelima. Kao »liberalizam u umjetnosti« romantizam je pospješivao razvoj nove samosvijesti pojedinca i pogodovao je očitovanju genijalnih »titanskih« osobnosti kao što su H. de Balzac i V. Hugo. Romantička se drama gradi na načelima koja su potpuno oprečna načelima klasicističke tragedije (sloboda i strast nasuprot stezi i razumu); ona prekida s njezinim rigoroznim kanonima kao i s obvezatnim aleksandrincem (V. Hugo, »Cromwell«, 1827; »Hernani«, 1830; A. de Musset, »Lorenzaccio«, 1834; A. de Vigny, »Chatterton«, 1835). Lirsko pjesništvo u razdoblju romantizma bilo je posebno plodno i raznoliko; ono je istodobno subjektivno i metaforičko, sentimentalno i refleksivno (Hugo, Lamartine, Vigny). Usporedo s njim oblikovao se u to doba i roman u modernom smislu riječi kao sinteza različitih silnica: osobnog i društvenog, povijesnog i suvremenog, strasnog i racionalnog registra. Povijesni roman iz davne ili bliske prošlosti pod utjecajem W. Scotta i J. Micheleta sinkretički je spajao povijest, mimezu i imaginarno (V. Hugo, »Zvonar crkve Notre-Dame«, 1831; »1793«, 1874; »Jadnici«, 1862; A. Dumas otac, »Tri mušketira«, 1844; P. Mérimée, »Carmen«, 1845; G. Flaubert, »Salammbô«, 1862…). Oko 1830. u romanu je prevladavao »kritički realizam«; romanopisci su nastojali dati suvremenu »povijest društvenih prilika« u doba velikih političkih previranja, smjene epoha i svjetonazora. To je najbolje došlo do izražaja u opusu od osamdesetak romana pod zajedničkim naslovom »Ljudska komedija« H. de Balzaca. On je osnivač modernoga društvenog romana s realističkim osobinama, no na podlozi romantizma kao starijega supstrata; to je slučaj i u psihološkim i političkim romanima Stendhala – »Crveno i crno« (1830), »Parmski kartuzijanski samostan« (1838), u pikarskim (»Consuelo«, 1842) i socijalno-idiličnim romanima George Sand – »Đavolja bara« (1845). G. Flaubert, najmoderniji je romanopisac XIX st., bavi se propitivanjem kompleksnosti ljudske duše – »Gospođa Bovary« (1857), ali i tematiziranjem političkih i etičkih dilema svojega doba – »Sentimentalni odgoj« (1869). Realističko-impresionistički romani braće E. i J. Goncourt nagovještavali su naturalizam. Razvoj znanosti pogodovao je u drugoj polovici stoljeća istraživačkim težnjama romana i pokušaju da se preciznom dokumentarnošću i naturalističkom poetikom ostvari težnja realizma za uzročno-posljedičnom motivacijom i materijalističko-determinističkim poimanjem svijeta i života. Na temelju razvoja prirodoznanstvene, sociološke (H. Taine), medicinske (Claude Bernard) i evolucionističke teorije (Ch. R. Darwin) došlo se do novih književnih spoznaja u naturalizmu É. Zole – »Obitelj Rougon-Macquart« (1871–93., ciklus romana) i njegovih učenika iz tzv. médanskoga kruga u kojem je djelovao i Flaubertov učenik, G. de Maupassant, koji je s petnaestak zbirki novela, napisanih između 1881–90., najuspješniji francuski novelist. Tijekom XIX. st. razvijale su se povijesne znanosti (J. Michelet, A. de Tocqueville, A. Thierry), književna kritika (Sainte-Beuve) i novinarstvo. Pjesništvo je na naturalizam reagiralo s odbojnošću i negodovanjem. Mnogostruka pjesnička revolucija Ch. Baudelairea – »Cvijeće zla« (1857) stvorila je novu »estetiku ružnoga«, spojila najzahtjevniju tradicionalnu formu (sonet) sa, za ono doba nečuvenom, smionošću slika i motiva. U duhu njemačkih romantičara (Novalis, Hölderlin) Baudelaire doživljava svijet kao mrežu tajnih značenja i šifriranih znakova koje vidi samo pjesnik. Njegovo je stvaralaštvo poslije nadahnulo simboliste (P. Verlaine, A. Rimbaud, S. Mallarmé, Lautréamont); oni lirsko pjesništvo zasnivaju na uzajamnom prožimanju glazbe i jezika, konkretnog i simboličkog značenja, »prirode« i »kulture«, te svijesti o pluralnoj i heteronomnoj naravi stvaralaštva kojom se izravno reagira na jednodimenzionalnost racionalizma i pozitivizma. Izlaz iz te jednodimenzionalnosti tražili su također i vjerski nadahnuti P. Claudel u svojim dramama i pjesništvu, postromantičar M. Barrès, ezoterički i okultistički J.-K. Huysmanns kao i farsično-groteskni A. Jarry koji će svojim kazališnim komadom »Kralj Ubu« (1897) nagovijestiti kazališta apsurda.

XX. stoljeće

Raznolikost i bogatstvo književnih oblika XIX st. dovelo je početkom XX. st. do neke vrste neoklasicističkog opredjeljenja koje će posebno njegovati autori oko utjecajnog časopisa »La Nouvelle Revue Française« kao što su P. Valéry, pjesnik, esejist i mislilac, te A. Gide, pjesnik, dijarist i romanopisac (»Uska vrata«, 1909); kasniji Gide bit će sve manje klasičan, štoviše izričito sklon eksperimentiranju (roman »Krivotvoritelji«, 1926). No već Marcel Proust na prijelazu stoljeća, u književnom kontekstu postsimbolizma, u znaku impresionističkog i »secesijskog« umjetničkog senzibiliteta, ciklusom »U traganju za izgubljenim vremenom« (1913–22) otvorio je u svjetskim razmjerima nove obzore za modernistički roman XX. st. Iskustvo I. svjetskog rata i utjecaj stranih književnosti promijenili su iz temelja književnu scenu. Na ruševinama predratnoga građanskog sustava vrijednosti, iz ratne kataklizme u pjesništvu su nastali radikalni avangardni pravci nadahnuti osjećajem apsurda i željom da se šokira, kao što su dadaizam (osnivač T. Tzara) i nadrealizam, koji teži »svjesnoj spoznaji nesvjesnoga« i aktiviranju podsvjesnih stvaralačkih mehanizama. Nadrealizmu je G. Apollinaire dao ime, a A. Breton artikulirao poetiku u »Manifestima nadrealizma«. Oni su potaknuli i avangardno (konkretnu ili vizualnu) pjesništvo koje eksperimentira jezikom i koje se u Francuskoj artikuliralao kao »letrizam«. Glavni su predstavnici nove poezije L. Aragon, P. Éluard, R. Desnos, R. Char, R. Queneau. Egzistencijalistički smjer u pjesništvu predstavljaju F. Ponge i A. Frénaud. Usporedno s tim glavnim strujanjima djelovali su pjesnici J. Prévert, J. Supervielle, Saint-John Perse, H. Michaux, te poslije M. Deguy, koji formalno nisu pripadali nijednoj školi. Uz avangardne pravce međuraća nastavlja se i romaneskna tradicija XIX. st. realističkog usmjerenja (A. France, R. Rolland, G. Duhamel, J. Romains, R. Martin du Gard). Pokret »katoličke duhovne obnove« predstavljaju F. Jammes, P. Claudel, Ch. Péguy. Pod Claudelovim utjecajem pokret je nakon 1918. okupio pisce kao što su F. Mauriac, J. Green, G. Bernanos, M. Jouhandeau. Odnosi između spolova i spontana afirmacija ženske kulture i senzibiliteta čine razigrano, u velikoj mjeri autobiografsko stvaralaštvo spisateljice Colette prvim primjerom modernoga »ženskog pisma« u Francuskoj. Gubitnici i antijunaci utjelovljuju egzistencijalnu i društvenu krizu u žestokom, ekspresionističkom romanu L.-F. Célinea »Putovanje na kraj noći« (1932). Kazalište XX. st. teži oslobođenju od realističkih konvencija građanskog teatra i utječe se srednjovjekovnoj i klasičnoj grčkoj koncepciji kazališta gdje nije postojala stroga granica između glumca i gledatelja. P. Claudel proširio je scenski prostor, uveo raskošan pjesnički jezik za neosimbolističke filozofske i religiozne teme. Popularne su bile pjesničke drame s lirskim, povijesno-mitološkim i psihološkim elementima (J. Cocteau, J. Anouilh, J. Giraudoux, H. de Montherlant, F. Sagan), a još popularnije bulevarsko kazalište. A. Artaud, R. Vitrac i J. Genet preuzeli su postulate avangardne književnosti. Pedesetih godina »kazalište apsurda«, ili tzv. »antiteatar«, minimaliziralo je likove i dramsku radnju; njegova se drama zbiva na »sceni jezika« koji se kao takav osamostaljuje i dospijeva u središte zanimanja (S. Beckett, E. Ionesco, A. Adamov). Sve značajnije mjesto tijekom XX. st. zauzimaju autori što se, osim književnim stvaralaštom, intenzivno bave i književnom teorijom i esejistikom u kojoj prorađuju i šire spoznaje iz estetike i psihoanalize (G. Bataille, M. Blanchot, G. Bachelard), iz antropologije i strukturalne lingvistike (C. Lévi-Strauss, R. Barthes). U ozračju filozofije egzistencijalizma nastaju romani A. Malrauxa (»Ljudska sudbina«, 1933; »Nada«, 1937) te J.-P. Sartrea (»Mučnina«, 1938) koji propituje probleme odnosa svijesti i svijeta te podvrgava kritici idealizma. U poslijeratnom razdoblju Sartre se priklonio više politički »angažiranoj« kazališnoj, filozofskoj i publicističkoj djelatnosti, kao jedan od najglasovitijih simpatizera komunizma na Zapadu. I djela S. de Beauvoir (romani, kazalište, esej »Drugi spol«, 1945) i A. Camusa (romani »Stranac«, 1942; »Kuga«, 1947; eseji »Mit o Sizifu«, 1942; »Pobunjeni čovjek«, 1951) bave se pitanjima modernoga humanizma, izbora, slobode i odgovornosti; ona su obilježena traumama II. svjetskog rata, okupacije, holokausta, Hirošime te suvremenim problemima poraća. Naslijeđe avangarde (nadrealizam) i naslijeđe tradicije (roman-rijeka, neorealizam) slilo se u pjesničkom romanu paraboli (J. Giono, J. Gracq). Iz pojavnosti okrenutog egzistencijalizma, nova se iskustva pisanja (F. Ponge, B. Vian) očituju krajem 1950-ih i 1960-ih u tzv. novom romanu (N. Sarraute, A. Robbe-Grillet, M. Butor, Claude Simon, R. Pinget), koji se još naziva »škola pogleda« ili »antiroman«. Taj polimorfni, radikalno »antibalzakovski« pravac definitivno iz središta potiskuje humani, u svojoj svijesti i volji utemeljeni subjekt u prilog preciznoj, nepristranoj i gotovo apstraktnoj »snimci« svijeta »stvari«, ili pak polusvjesnih psiholoških poriva na putu u jezik, u svijest (N. Sarraute, »Tropizmi«, 1939; »Planetarij«, 1959). Napredak teorijske i filozofske misli na području strukturalizma i poststrukturalizma karakterizira djela J. Lacana, M. Foucaulta, G. Genettea, R. Barthesa, J. Kristeve, J. Derridaa. Nakon idealističkog (i idealiziranog) zanimanja 1950-ih i 1960-ih za marksistički svjetonazor, »novi filozofi«, koji su ujedno i esejisti i književnici, okreću se konkretnim antropološkim i etičkim pitanjima: ponajprije kritici desnoga i lijevoga totalitarizma, te neopozitivističkog strukturalizma, zagovarajući novi humanizam »postindustrijskoga« doba (E. Levinas, P. Ricœur, A. Finkielkraut, P. Bruckner). Težnju »kulturi suosjećanja« i interakcije između subjekta i drugoga prati kritička svijest o naličju demokracije u razvijenim društvima Zapada, o dilemama globalizacije, i briga za sudbinu planeta i opstanak čovjeka. U prozi druge polovice stoljeća osjeća se obnovljeno zanimanje za povijest i retrospekciju, za remitizaciju zbilje (»nova bajka«), za hiperrealizam (G. Perec), za autoreferencijalnu i memoarsku književnost: pisci su zaokupljeni s jedne strane univerzalnim ili metafizičkim temama (M. Yourcenar, P. Quignard), s druge pak strane traganjem za identitetom – kulturnim, spolnim, osobnim i stvaralačkim (P. Modiano, M. Tournier, M. Duras, H. Guibert). U novonastalim uvjetima elektroničke revolucije i »planetarnog sela«, a od 1990. raspadom realnoga socijalizma, svršetkom »hladnoga rata« i krajem bipolarnoga svijeta, književnost u svojoj etičkoj i humanističkoj verziji nastavlja temu »demokratizacije demokracije« sedamdesetih, zalaže se za interkulturalnu, međuspolnu i intersubjektivnu komunikaciju, za »prijateljski dijalog« razlika: »žensko pismo« nakon 1968 (H. Cixous, Marie Cardinal, Monique Wittig, A. Ernaux); zatim bogat i raznovrstan opus M. Duras (»Moderato cantabile«, 1958; »Ljubavnik«, 1984; »Ljetna kiša«, 1990), pa J.-M. Le Clézio, D. Pennac, Philippe Delerm, te postkolonijalna i frankofona – belgijska i kanadska – književnost. Suvremena književnost, s druge strane, postmodernistički parodira i reciklira samu sebe u ironijskom i ludičkom doživljavanju »svijeta kao spektakla« u eri amerikanizirane pop-kulture, virtualne zbilje i pobjedonosnih tehnologija (Ph. Sollers, J. Echenoz, M. Houellebecq, Amélie Nothomb, Marie Darrieussecq).

Kazalište

Dramatizacije liturgijskih obreda na Božić i Uskrs javile su se u X. st. Od XII. st. na gradskim su trgovima bratovštine (confréries) izvodile pasionske igre, misterije i mirakule. Usporedno sa sakralnim kazalištem razvijalo se i svjetovno; zastupale su ga družine sudskih pisara (basoche) izvodeći farse. U XVI. st., osobito otkako je pariška skupština zabranila izvedbe misterija 1548., nastupilo je razdoblje bogatijeg razvoja svjetovnoga kazališta, kojemu je dom bila pariška palača Bourgogne (Hôtel de Bourgogne). U razdoblju humanizma i renesanse nastale su mnogobrojne putujuće družine, a često su gostovale i inozemne, poglavito talijanske, koje su u francusko kazalište uvele svoje izvedbene i poetičke uzuse. Djela mitološke, povijesne i pseudopovijesne tematike koja su nastala u tom razdoblju slijedila su načelo jedinstva mjesta, vremena i radnje, inaugurirano u mnogim teorijskim raspravama o dramaturgiji, a isto je načelo nastojala poštovati i klasicistička poetika XVII. st., s istaknutim tragičarima P. Corneilleom i J. Racineom te poetičarom N. Boileauom. Od 1634. u četvrti Marais djelovalo je konkurentsko kazalište što ga je podupirao Richelieu, a izvodilo je pretežito komedije eruditske provenijencije. Iz te je tradicije, kao i iz tradicije farse (kojoj je najvažniji predstavnik Gros-Guillaume, osnivač družine pod kraljevim patronatom u palači Bourgogne), nastalo i Molièreovo kazalište. Molière je isprva putovao s družinom po pokrajinama, zatim se udomio u Parizu te izvodio predstave i na dvoru u Versaillesu. Odlukom Luja XIV. iz 1680. sve su se pariške kazališne družine objedinile u Théâtre-Français odn. Comédie-Française, koja je do danas ostala reprezentativna ustanova. U njoj se u XVIII. st. razvio stil naglašene glumačke deklamacije karakterističan za klasicistički ali i romantičarski repertoar. Osnovano je i nekoliko kazališta koja su njegovala zabavni repertoar (vaudeville). Praizvedba Beaumarchaisova »Figarova pira« 1784. za mnoge je značila nagovještaj revolucije, a i izvedba Hugoova »Hernanija« 1830., koja je obilježila nastup romantizma, imala je srodne političke implikacije. U XIX. st., osobito nakon odluke Napoleona III. iz 1864. kojom su ukinute restrikcije, naglo se povećao broj kazališnih zgrada; osnovana su tzv. bulevarska kazališta zabavne i komercijalne namjene. U Parizu i pokrajini djelovalo je četrdesetak kazališnih kuća vrlo raznolikih repertoarnih odabira, a to je i razdoblje velikih glumačkih zvijezda (Rachel, C. Coquelin, Sarah Bernhardt, Gabrielle Charlotte Réjane) koje su proslavile pisce poput V. Sardoua, E. Scribea, A. Dumasa, E. Rostanda i dr. A. Antoine i njegov Théâtre-Libre promovirali su 1887. naturalističku kazališnu poetiku i otvorili pozornicu ne samo francuskim društvenoanalitičkim komadima nego i svjetskom repertoaru, izazvavši reakciju Lugné-Poea i njegova Théâtre de l’Oeuvre, koje je s Théâtre d’Art promoviralo poetsko-simbolističku dramatiku te prvo uprizorilo Jarryjeva »Kralja Ubua«. Oba poetička odvjetka svojim su prevratničkim težnjama prema dotadašnjim konvencijama pripremila mnoge inovacije u glumi, režiji i inscenaciji što su ih donijeli redatelji poput F. Gémiera i J. Copeaua, osnivača Théâtre du Vieux-Colombier (1913). Njegovim su tragom nakon I. svjetskog rata nastavili i redatelji tzv. kartela, Ch. Dullin, L. Jouvet, G. Baty i G. Pitoëff, predstavnici avangardnih strujanja i zastupnici suvremene francuske i svjetske dramatike. Nasuprot tomu, A. Artaud razvio je kritiku francuskoga kazališta zagovarajući teatar tijela, ritualne katarze i interkulturalnih dosluha. J. Vilar, ravnatelj Théâtre National Populaire i osnivač ljetnoga ambijentalnoga kazališnog festivala u Avignonu (1947), te J.-L. Barrault, začetnik tradicije mima uz M. Marceaua i J. Lecoqa, iznimni su glumci i redatelji 1940-ih, 1950-ih i 1960-ih, kada je Vilarovim nastojanjem decentraliziran kazališni život. U drami su se, uz nastavak predratnih uspjeha J. Anouilha i A. Salacroua, isticali angažirani komadi J. Giraudouxa, J. P. Sartrea i A. Camusa, a poslije i djela tzv. antiteatra i kazališta apsurda, E. Ionesca i S. Becketta. Institucionalnoj, žanrovskoj i poetičkoj raznolikosti kazališnog života u rasponu od bulevarskih, glazbenih, baletnih, revijskih, kabaretskih pa do tragičkih izvedaba središnje nacionalne kuće pridružile su se, unatoč lošem položaju kazališta u 1970-ima, mnoge eksperimentalne skupine koje su stekle međunarodni ugled, npr. Théâtre du Soleil A. Mnouchkine u Vincennesu ili Centre international de créations théâtrales P. Brooka. Među redateljima afirmirali su se R. Planchon, A. Vitez, J. Lassalle, J. Savary i osobito P. Chéreau. U 1980-ima ponovno je oživjelo kazalište u pokrajini, primjerice u Caenu i Strasbourgu, zahvaljujući povećanoj novčanoj potpori vlade, a u duhu J. Geneta zakratko je bljesnula provokativna dramatika B.-M. Koltèsa. U 1990-ima izdvajaju se redatelji François Tanguy i Stéphane Braunschweig.

Knjižnice

Samostanske knjižnice u Francuskoj poznate su od VII. st., a u XII. st. pojavljuju se zbirke knjiga na prvim sveučilištima. Na Pariškom je sveučilištu već 1290. knjižnica imala 1000 svezaka. Potkraj srednjeg vijeka mnogi učenjaci, profesori, crkveni i kraljevski dužnosnici imali su bogate privatne knjižnice. Poznata je papinska knjižnica u Avignonu, koja je 1375. imala 1300 svezaka, zatim Kraljevska knjižnica Luja XI., preteča Bibliothèque nationale de France. Knjižnica kardinala Mazarina otvorena je u Parizu 1643. kao prva javna knjižnica u Francuskoj. Uredio ju je bibliotekar G. Naudé. Prosvjetiteljstvo je donijelo osnutak privatnih knjižnica namijenjenih javnosti, kojih je potkraj XVIII. st. bilo u 50-ak gradova. Nakon Francuske revolucije 1789. nacionalizirani su knjižni fondovi i smješteni u pojedine knjižnice. Dekretom iz 1789. propisano je popisivanje, tj. katalogiziranje svih knjiga, knjižnice su proglašene javnim dobrom, bibliotekari su priznati kao državni službenici. Sređivanje knjižnih fondova trajalo je desetljećima. Iako su u I. i II. svjetskom ratu mnoge narodne knjižnice stradale, u poslijeratnim su razdobljima i obnavljane, uveden je bibliobus, a 1924. otvorena je prva dječja knjižnica u Parizu. Uz Bibliothèque nationale de France, danas su najveće Bibliothèque de l’Arsenal, Bibliothèque Ste. Geneviève i Bibliothèque de l’Institut de France u Parizu, Bibliothèque nationale et universitaire u Strasbourgu i sveučilišne knjižnice u Nancyju i Toulouseu. Za većinu javnih knjižnica brinu se ministarstva kulture i prosvjete, ali postoje i one koje izravno financira mjesna uprava. Uvode se nove usluge za korisnike, proširuje mreža narodnih knjižnica na zatvore i bolnice, 1970-ih gradske knjižnice postaju medijateke (médiathèques publiques). Vodeći računa o novoj knjižničnoj građi, 1977. otvara se u Parizu Bibliothèque publique d’information u Centru G. Pompidoua, a 1996. nova zgrada nacionalne knjižnice.

Filozofija

Početci francuske filozofske misli, koja obuhvaća i filozofije što su se razvijale unutar francuskoga govornoga područja Švicarske i Belgije, nalaze se u srednjem vijeku, točnije, u ranoj skolastici, ali atribut »francuski« ovdje ima uglavnom geografsko značenje kada se radi o francuskim predstavnicima teologije i skolastičke filozofije (tu je možda iznimka P. Abélard, koji već pokazuje odlike francuskoga duha), koja se u različitim nijansama, modifikacijama i herezama kretala uglavnom u okviru osnovnoga spora oko nominalizma i realizma. U srednjem vijeku javljaju se, među ostalima (P. Damien, Gaunilo, Bérenger de Rours, Bernard de Clairvoix i dr.), istaknutiji nominalist Roscelin de Compiègne (1050–1110), realist Guillaume de Champeaux (1070–1121) i osobito konceptualist P. Abélard (1079–1142), Roscelinov učenik, jedan od najistaknutijih predstavnika srednjovjekovne filozofije uopće.

Na izmaku srednjeg vijeka renesansa je prekinula sa skolastikom i stvorila temelje za novu filozofiju. U tom razdoblju misaonoga previranja i traženja novih putova, uz P. de la Raméea (1515–72), protivnika aristotelizma, javio se jedan od klasičnih predstavnika francuskoga duha M. Montaigne (1533–92), skeptik koji je u svojim »Esejima« slikovito prikazao povijesno i duhovno formiranje novoga građanskoga čovjeka, još punoga sumnje, lutanja i proturječnosti. Skepticizam je zastupao i njegov učenik P. Charron (1541–1603), koji se bavio i etičkim pitanjima. U to doba P. Gassendi (1592–1655), kritičar Descartesove filozofije, obnavlja Epikurov materijalizam i oživljava atomistiku. Središnji i najistaknutiji lik francuske filozofije u to doba bio je R. Descartes (1596–1650), kojega nauk, uz onaj F. Bacona, čini početak novovjekovne filozofije. Svojim načelom »cogito, ergo sum«, metodskom skepsom i stvaranjem nove filozofske metode, Descartes je udario temelje i zacrtao pravac potonjega racionalističkog europskog filozofiranja, a zasnivanjem bitka na duhu, subjektu, samosvjesnom građanskom individuumu, prekinuo sa skolastikom, stvarajući time osnovu za razvoj filozofije subjektivnosti. Bavio se, polazeći od tada progresivnoga mehaničkog materijalizma, i biologijom, fiziologijom, psihologijom, pa matematikom i geometrijom, gdje je dao vrijednih prinosa. Iz Descartesove škole proizašli su J. Clauberg, L. de la Forge, G. de Cordemoy, S. Régis i A. Arnauld, koji je s P. Nicoleom sastavio čuvenu logiku Port-Royala. Jednostrano razvijajući jednu stranu njegova nauka i okazionalizam, kojemu je on u Francuskoj glavni predstavnik, od Descartesove filozofije polazi opat N. Malebranche (1638–1718), B. Pascal (1623–61) u djelu »Misli« naglašava i čuvstveni moment i priklanja se »logici srca«, religiji pa i mistici. Pascalu je blizak P. Poiret (1646–1719). Osebujnija je ličnost toga razdoblja P. Bayle (1647–1706), »posljednji metafizičar u smislu XVII. st. i prvi filozof u smislu XVIII. st.«, skeptik, ateist, oštar i duhovit kritičar svojih suvremenika, osobito metafizike B. Spinoze, G. W. Leibniza i N. Malebranchea. Blizak mu je B. Fontenelle (1657–1757). Sa suprotne su strane teolozi J. Bossuet i F. Fénelon.

Najznačajnije razdoblje francuske filozofije XVIII. st. doba je francuskog materijalizma, prosvjetiteljstva, djelovanja enciklopedista, ideološkog i političkog previranja, utopističkih učenja i pripremanja Francuske revolucije. To je doba prožeto borbom za napredak znanosti i slobodoumne misli, za građanska prava i političke slobode, usmjereno na rušenje feudalnoga društvenog poretka. Dobivajući često polemičan ton i oblik popularizacije filozofija i znanost, izravno su i najuže bile povezane s politikom i praksom. Dok je metafizičku spekulativnu liniju Descartesova učenja nastavilo »ortodoksno kartezijanstvo« i okazionalizam, njegova istraživanja u okviru mehanističke koncepcije svijeta i njegova dostignuća u prirodnim znanostima nastavljaju se i vode izravno u francusku znanost o prirodi XVIII. st., odnosno u mehanistički materijalizam, koji je u različitim oblicima dao pečat cijelomu stoljeću. Niz naprednih mislilaca, filozofa, učenjaka, prosvjetitelja i publicista kritički je obrađivao pitanje filozofije, prirodnih znanosti, religije, države, prava, morala, društvenog poretka, odgoja, kulture i civilizacije: među njima je najistaknutiji Voltaire (1694–1778), svestran duh, kritičar religije, književnik, filozof, povjesničar, suradnik »Enciklopedije«. Ch. L. Montesquieu (1689–1755) poglavito raspravlja o političkim i državnopravnim pitanjima, zastupajući republikanske ideje. A. Condorcet (1743–94) bio je sudionik u Revoluciji, filozof, publicist prosvjetitelj. J.-J. Rousseau (1712–78) raspravlja o političkim pravima, o civilizaciji, o odgoju i dr. i postavlja čuvenu tezu da je razvoj civilizacije iskvario čovjeka i da je zato potreban »povratak prirodi«. Drugu značajnu skupinu, kojoj pripadaju predstavnici građanske materijalističke filozofije XVIII. st., čine: J. O. de Lamettrie (1709–51), D. Diderot (1713–84), C. A. Helvétius (1715–71), J. d’Alembert (1717–83) i P. D. Holbach (1723–89). Na čelu s Diderotom kao glavnim urednikom, oni čine jezgru suradnika »Enciklopedije« pa se nazivaju i enciklopedisti. E. B. Condillac (1715–80) nastavlja se na Lockea, zastupa radikalan senzualizam i utječe na potonje ideologe (Volney, D. J. Garat, E. J. Sieyès, G. Cabanis, A. L. G. Destutt de Tracy).

Na prijelazu XVIII. i XIX. st. djelovao je Maine de Biran (1766–1824), metafizičar, koji je svojim spiritualizmom i psihologizmom utjecao na mnoge francuske filozofe XIX. st. (stvorio je tzv. psihološku školu), tako na P. Laromiguierea, P. Royer-Collarda, E. Boutrouxa (preko njega i na H. Bergsona), a osobito na V. Cousina (1792–1867), koji je bio najprije hegelovac, a onda pošao putem spiritualizma. Cousin je začetnik »školske filozofije« u Francuskoj, a od njega počinje i bavljenje problemima povijesti filozofije. U tome ga je slijedio F. Ravaisson (1813–1900), a njegovi su učenici i kantovci Ch. Rénouvier (1818–1903) i J. Lachelier (1832–1918), predstavnici francuskog neokriticizma, zatim hegelovac O. Hamelin (1856–1907). – U početku i oko polovice XIX. st. djelovali su i predstavnici utopijskoga socijalizma, Ch. Fourier (1772–1837), J. Proudhon (1809–65) i, najistaknutiji među njima, C. H. de Saint-Simon (1760–1825); on je snažno utjecao na A. Comtea (1798–1857), utemeljitelja pozitivističke filozofije i sociologije. Pozitivizam, kojemu je osnovni postulat odbacivanje metafizike i spekulacije te ograničavanje na činjenice i podatke iskustva, dominirao je u filozofiji i u posebnim znanstvenim područjima tijekom cijele druge polovice XIX. st. i završio u scijentizmu. Na pozitivističkim su stajalištima bili H. Taine (1828–93), estetičar i kritičar koji je primjenjivao prirodoznanstvene metode u istraživanju fenomena umjetnosti, i donekle E. Renan (1823–93), povjesničar i filozof. Pod utjecajem pozitivizma bili su i predstavnici eksperimentalne psihologije (J. M. Charcot, A. Binet, A. Fouillée, P. Janet, F. Paulhan, H. Pierron, G. Dumas), a dobrim dijelom i predstavnici različitih socioloških škola (G. de Tarde, É. Durkheim, A. V. Espinas, L. Lévy-Bruhl, M. Halbwachs); hegelovac je povjesničar J. Michelet.

Protiv pozitivizma, scijentizma i mehanicizma, koji su se snažno razvili potkraj XIX. st. u svezi s naglim napretkom i uspjesima prirodnih znanosti i tehnike, ustao je, među ostalima, najoštrije H. Bergson (1859–1941) sa svojim intuicionizmom, filozofijom života i antimehanističkim shvaćanjem evolucije. Njegov je učenik bio i anarhosindikalist G. Sorel (1847–1922), a njegova je filozofija utjecala i na neke suvremene umjetničke struje. Sva ta previranja u filozofiji, usmjerena na posebne probleme i specijalna filozofska područja, s izrazitim izbjegavanjem opće filozofije i bitne filozofske problematike, rezultirala su eklektičkom fazom na prijelazu stoljećâ. Onamo pripadaju neospiritualisti (nastavljači Cousinove škole), zatim predstavnici obnovljene tomističke filozofije, spiritualisti leibnitzovci (Th. Ribot, P. Janet, L. Ollé-Laprune, A. Lalande i dr.), pa idealisti i protivnici mehanicizma i scijentizma (M. Blondel, D. Parodi, L. Lavelle, R. Le Senne i dr.).

U XX. st. nastavljaju se starije tendencije iz XIX. st. Od suvremenih filozofa poznatiji su kriticistički racionalist L. Brunschwicg, personalist Emmanuel Mounier, povjesničar filozofije E. Bréhier, zatim J. Hyppolite, A. Kojève i J. Wahl, koji proučavaju Hegela, neotomisti J. Maritain i Étienne Gilson, predstavnici egzistencijalističke filozofije s glavnom ličnošću J.-P. Sartreom (1905–80) (S. de Beauvoir, A. Camus, M. Merleau-Ponty, J. Beaufret, kao i katolički orijentirani G. Marcel) i, napokon, marksisti ili marksistički orijentirani filozofi (H. Lefebvre, A. Cornu, P. Naville, R. Garaudy, H. Mougin, L. Goldmann, S. Malet, A. Gorz i dr). Francuskim izrazom prožet je i suvremeni pokret strukturalizma, koji obuhvaća podjednako filozofiju kao i sociologiju, lingvistiku, etnologiju, psihologiju i dr. Kao francuski oblik novopozitivizma, koji teži istraživanju zajedničkih temelja znanosti i stvaranju nove antropologije, strukturalizam se preko etnoloških studija C. Lévi-Straussa (1908–2009) razvio u opću filozofsku teoriju, kojoj protagonisti dolaze iz različitih znanstvenih disciplina i proširuju filozofske interese na nova područja. Ovdje su najistaknutiji: L. Althusser, M. Foucault, R. Barthes, J. Lacan, J. Piaget, G. Deleuze, te J. Derrida (1930–2012), koji je posebno zaslužan za razvoj dekonstruktivizma. Utemeljenje postmoderne filozofije ima se zahvaliti J.-F. Lyotardu (1924–98), čije je djelo imalo velikog utjecaja kako na europsku kontinentalnu tako i na anglosasku filozofiju.

Likovne umjetnosti

Tvorevine s umjetničkim obilježjima javljaju se na tlu Francuske vrlo rano (crteži u spilji Lascaux iz mlađega neolitika; menhiri i dolmeni iz brončanoga doba); od VII. st. pr. Kr. razvila se keltska kultura (→ kelti). Od II. st. pr. Kr. jača utjecaj antičke rimske umjetnosti; u drugoj polovici I. st. niču rimski akvedukti, amfiteatri, slavoluci, teatri, hramovi i dr.

Predromanika

Crkvene građevine variraju tip starokršćanske bazilike. Skulptura dolazi do izražaja u bronci, reljefima u bjelokosti i zlatarskim proizvodima. U okviru samostana razvijaju se skriptoriji crkvenih knjiga.

Romanika

Oko 1000. počinje gradnja monumentalnih crkava (katedrala), samostana, burgova te gradskih vijećnica. Crkve zadržavaju oblik bazilike, s ravnim stropom ili svodom, ponegdje s kupolom. – Romaničko kiparstvo strogo je podređeno arhitektonskoj kompoziciji (portali) i dekoraciji građevina. – U slikarstvu se nastavlja tradicija iluminacije, a zidne se slike ikonografijom oslanjaju na iluminacije; javljaju se slikarska ostvarenja u staklu (prvi, fragmentarno sačuvani, figuralni ciklusi oslikanih prozora u Chartresu, St. Denisu, Le Mansu i Poitiersu, XI. i XII. st.).

Gotika

Najraniji elementi gotičke prostorne konstrukcije javljaju se početkom XII. st. (opatijska crkva St. Denis u Parizu, katedrale u Sensu i Laonu, Notre-Dame u Parizu, započeta 1163). Pun zamah gotike ostvario se u XIII. st. u katedralama u Chartresu, Reimsu (započeta 1212), Amiensu (između 1218. i 1268), Troyesu, Bourgesu, Rouenu (započeta 1200) te u Sainte-Chapelle u Parizu. Gomilanjem ukrasnih elemenata nastaje tzv. plamena (flamboyant) ili cvjetna gotika (St.-Maclou u Rouenu, St.-Madeleine u Troyesu). Gradile su se reprezentativne vijećnice (Arras, St. Quentin, Compiègne), građanske i cehovske kuće, te kompleksi utvrda s bedemima i gradskim vratima (Carcassonne, Avignon), utvrđene rezidencije (papinski dvor u Avignonu) i palače. Preko Strasbourga gotika se širila prema sjeveru i istoku. – Kiparstvo je vezano uz arhitekturu (kameni portali s mnoštvom kipova i reljefa; tzv. galerije kraljeva (oltari, pregrade, kipovi uza stupove). Bogatstvom skulpture dominira katedrala u Chartresu (oko 2000 kipova); zrela katedralna gotička skulptura iz XIII. st. nalazi se u Amiensu, Reimsu i Strasbourgu; u XIV. i XV. st. razvila se realistička i dramatski pokrenuta kasnogotička skulptura (portalna plastika kartuzijanskoga samostana u Champmolu C. Slutera, nedaleko od Dijona, 1360–1406; nadgrobni spomenici M. Colombea, 1430–1514). – U slikarstvu južne Francuske očiti su talijanski utjecaji, koji su se širili preko papinskoga dvora u Avignonu, dok su u sjeverna područja prodirala nizozemska likovna shvaćanja. U štafelajnom se slikarstvu, uz religiozne teme, javlja portret. U drugoj polovici XIII. st. Pariz je postao središtem proizvodnje iluminiranih rukopisa (»Brevijar« Majstora Honoréa, 1296); u minijaturno slikarstvo unosili su se suvremeni sadržaji (minijature iz rukopisa »Très riches heures« braće Limbourg, oko 1411). Značajne su radionice vitraja (Chartres, Bourges i pariška Sainte-Chapelle; 1243–48) i tapiserije sakralnog i svjetovnog sadržaja (Pariz, Arras).

Renesansa

Talijanski umjetnici (Fra G. Giocondo, Leonardo da Vinci, Rosso Fiorentino, F. Primaticcio, S. Serlio) donijeli su renesansne elemente ponajprije u južnu Francusku; gradili su se dvorci uz rijeku Loire (Blois, Amboise, Chambord) i u okolici Pariza (Chantilly, St. Germain-en-Laye); glavni graditelji P. Lescot (oko 1510–1678) i Ph. Delorme (oko 1515–70). Skulptura se oslobađala podređenosti arhitekturi i proširivala tematski raspon; glavni su majstori J. Goujon (oko 1510–68) i G. Pilon (oko 1537–90). Izvanredna su ostvarenja djela J. Fouqueta (oko 1420–77/81). Pod utjecajem sa sjevera razvilo se portretno slikarstvo, kojemu su predstavnici J. Clouet (oko 1485–1540) i njegov sin François (oko 1516–40). Škola u Fontainebleauu (1530–50) nastala je u talijanskom duhu. Grafika ima prvoga velikog majstora u J. Duvetu (1485–1561/70).

Barok

Barok je zastupan uglavnom u sakralnim građevinama, napose u crkvama isusovaca (pariška crkva Val-de-Grâce, 1627); svjetovno graditeljstvo prihvatilo je raščlanjivanje građevina kolonadama, pilastrima. – Kiparstvo u prvoj polovici XVII. st. nastavlja tradiciju gradnje nadgrobnih spomenika. U drugoj polovici XVII. st. radovi F. Girardona (1628–1715) i A. Coysevoxa (1640–1720) dobivaju patetična obilježja, a naglašenim naturalizmom prožeti su mitološki likovi P. Pugeta (1620–94). Razvio se poseban žanr vrtne skulpture (ukrašavanje versailleskoga parka mitološkim i alegorijskim figurama). – Grafiku s početka XVII. st. predstavlja J. Callot (1592–1635), koji je registrirao strahote Tridesetogodišnjega rata i svakodnevni život. U slikarstvu se odražavaju tendencije talijanskog baroka: luminizam M. Caravaggia u djelima Georgesa de la Toura (1593–1652) i realizam sjevernjačkoga podrijetla u seoskim prizorima L. Le Naina (oko 1593–1648). N. Poussin (1594–1665) nadahnjivao se klasičnom umjetničkom baštinom. Slikar tzv. herojskoga krajolika, s antičkim hramovima i ruševinama, bio je C. Lorrain (1600–82). Umjetnike angažirane u dekoriranju Versaillesa predvodio je Ch. Lebrun (1619–90). P. Mignard (1612–95) i H. Rigaud (1659–1743) razvijali su reprezentativni dvorski portret, a N. de Largillière (1656–1746) udomaćio je specifično nizozemsku vrstu skupnoga portreta.

Klasicizam

Klasicizam se javio u doba Luja XIII; cvao je za Luja XIV. (stil Luja XIV., 1660–1700). Započela je gradnja Louvrea (1667), pariških trgova (Place des Victoires i Place Louis le Grand, danas Vendôme, oba 1685), dvorca u Versaillesu (L. Le Vau, 1612–70), izgrađen je raskošni perivoj oko dvorca, u geometrijskim oblicima (A. Le Nôtre, 1613–1700., začetnik tzv. francuskog parka). Graditelj J. Hardouin-Mansart (1646–1708) podigao je Hôtel des Invalides i Dôme des Invalides u Parizu i Veliki Trianon u parku dvorca Versaillesa. – U doba rokokoa (stil Luja XV., 1700–50) gradile su se palače i dvorci (1712. dvorac Malgrange kraj Nancyja te god. 1735. Hôtel Soubise u Parizu G. Boffranda, 1667–1754) jednostavnih vanjština i bogato urešenih interijera. U doba klasicizma (stil Luja XVI., 1750–89., i ampir, 1789–1814) u sakralnoj su se arhitekturi slijedili rimski i grčki uzori (1757–90. Ste. Geneviève u Parizu G. Soufflota, 1713–80., danas Panthéon; 1806. crkva Madelaine P. A. Vignona, 1762–1828), a te su tendencije također dominirale profanim (1750. École Militaire u Parizu, J. A. Gabriela, 1698–1782; 1773. Grand Théâtre u Bordeauxu Victora Louisa, 1731–1800) i javnim građevinama (slavoluci Carousel, Arc de Triomphe u Parizu). – Klasicističko je kiparstvo u početku slijedilo kasnobarokne sheme – J.-B. Pigalle (1714–85); postupno se usmjerilo rokokou. É. M. Falconet (1716–91) radio je modele za sitnu plastiku. Portretna poprsja radio je J. A. Houdon (1741–1828). – Na kiparstvo ampira odlučujuće je utjecao Canovin klasicizam. Rokoko je došao do izražaja u unutrašnjem uređenju dvorova i palača. Duh rokokoa rafinirano je izražen u slikama otmjenih svečanosti i pastoralnih prizora A. Watteaua (1684–1721) te u mitološkim i alegorijskim dekoracijama, portretima i ženskim aktovima F. Bouchera (1703–70); posljednji autentični predstavnik rokokoa bio je J.-H. Fragonard (1732–1806); svojim realističkim prizorima iz obiteljskoga života i mrtvim prirodama izdvaja se J.-B. S. Chardin (1699–1779).

1814–1914.

Tijekom prve polovice XIX. st. prevladavao je utjecaj Kraljevske Akademije (ponovno uspostavljena 1819) i klasicističkog pristupa, a zanimanje za prošlost potaknulo je mnogobrojne restauracije srednjovjekovnih spomenika (E. E. Viollet-le-Duc, 1814–79., u neogotičkom stilu obnavlja Notre-Dame 1844) dok su se nove građevine podizale u neostilovima (Ch. Garnier, 1825–98., neorenesansna i neobarokna pariška Opera 1861–75). Naglom industrijalizacijom širili su se gradovi, donosili novi urbanistički planovi, rušile povijesne jezgre, stvarale široke avenije s mnogo zelenih površina i parkova (po idejama gradskog prefekta G. E. Haussmanna 1853–58. rekonstruirao se Pariz), upotrebljavali su se novi materijali i tehnologije (1898–1900. Gare d’Orsay danas Musée d’Orsay Victora Lalouxa 1850–1937; Eiffelov toranj 1887–89. G. Eiffela, 1832–1923 – sve u Parizu). – Romantičarski pristup održava se i u kiparstvu u djelima Davida D’Angersa (1788–1856) i F. Rudea (1789–1863). Oplemenjenim realizmom isticao se Antoine Louis Bayre (1795–1875). Tradicionalnu razinu skulpture održavao je J.-B. Carpeaux (1827–75). Na kiparstvo na prijelazu iz XIX. u XX. st. utjecali su A. Rodin (1840–1917), stvaralac golema opusa (»Mislilac«, 1879; »Građani Calaisa«, 1884–86), A. Bourdelle (1861–1929), autor monumentalne plastike, dekorativnih reljefa i naturalističkih portreta (»Heraklo strijelac«, 1909; »Ples«, »Autoportret«) te A. Maillol (1861–1944), autor statueta i velikih figura žena klasične ljepote (»Nimfa«, »Méditerrané«, 1905–14). – Slikarstvo je predvodio J. L. David (1748–1825), autor povijesnih kompozicija i portreta, jedan od stvaralaca stila ampira, potom majstor kompozicije A. Gros (1771–1815) te autor majstorskih portreta J. A. D. Ingres (1780–1867). U 1820-ima slikari romantizma s temama iz legendi, povijesti i nacionalnog života suprotstavljali su se akademskim normama. Zamah romantizmu dao je Th. Géricault (1791–1824) svojom dramatskom kompozicijom »Splav s fregate Meduza« (1819). Predvodnik novoga pokreta postao je E. Delacroix (1798–1863), koji je bogatim kolorističkim harmonijama slikao povijesne događaje, suvremena zbivanja i egzotične motive iz Alžira i Maroka, dok su H. Vernet (1789–1863) i E. Meissonier (1815–91) bili predstavnici tzv. historijskog slikarstva. Djelomice pod utjecajem engleskog pejsažista J. Constablea i R. P. Bonningtona, mladi su se francuski slikari posvetili slikanju krajolika izravno u prirodi (tzv. »barbizonska škola«). Toj skupini pripadaju Th. Rousseau (1812–67), slikar šumskih motiva, C. Corot (1796–1875), autor prisnih lirskih pejsaža, te J.-F. Millet (1814–75), s realističkim ljudskim likovima, te G. Courbet (1819–77), koji je radio kompozicije, aktove, portrete, marine, krajolike, mrtve prirode i animalističke motive. Grafičar i slikar H. Daumier (1808–79) beskompromisan je kritičar svih negativnih političkih i društvenih pojava. Grafiku su usavršavali P. Gavarni (1804–66) i G. Doré (1832–83). Napuštanjem akademskih pravila te interpretacijom viđenoga na subjektivan način i koloristički slobodnije nastali su raniji radovi É. Maneta (1832–83), a već 1874. nov je likovni izraz nazvan impresionizmom. Slikari otkrivaju ljepote blještavih boja, a pokret i pojave prikazuju vibracijama svjetlosti; C. Monet (1840–1926), C. Pissarro (1830–1903) i A. Sisley (1839–99) slikali su pojavu atmosferskih i kolorističkih mijena u krajolicima, marinama i gradskim prostorima, dok je ljudski lik bio glavna tema A. Renoira (1842–1919). Suputnik impresionista E. Degas (1834–1917) ostao je egzaktniji u crtežu. Poentilist G. Seurat (1859–91) gradio je sliku s pomoću bezbrojnih sitnih čestica primarnih boja, slijedio ga je P. Signac (1863–1935). Nasuprot impresionističkom rastvaranju čvrstih oblika, P. Cézanne (1839–1906) težio je za sintezom oblika. Problemom sinteze zaokupljen bio je i P. Gauguin (1848–1903), koji je stvorio koloristički raskošne kompozicije. U izravnom dodiru s prirodom sunčanoga juga u Provansi V. van Gogh (1853–90) stvorio je raskošna platna. H. Toulouse-Lautrec (1864–1901) uljem, pastelom i litografskom kredom bilježio je morbidnu atmosferu pariških kavana i music-halla. S impresionistima je započela likovna revolucija, koja će na prijelazu stoljeća krenuti novim tokovima.

XX. stoljeće

Nove se težnje naslućuju već u pokretu art nouveau (tzv. stil 1900), koji nije donio bitnih strukturalnih inovacija, već je jačao primjenu secesijskih dekorativnih elemenata – H. Guimard (1867–1942) gradio je ulaze u parišku podzemnu željeznicu 1899–1913. Na razvoj novih oblika utjecala je primjena armiranobetonskih konstrukcija i staklenih stijena (Théâtre des Champs-Élysées, 1913., A. Perreta, 1874–1954), a na razvoj suvremenog urbanizma projekt T. Garniera (1869–1948) za Cité Industrielle, 1904. – Nakon I. svjetskog rata na arhitekte je odlučujuće utjecao funkcionalistički pristup arhitekturi i urbanizmu Le Corbusiera (pravim imenom Ch.-É. Jeanneret, 1887–1965); njegova djela (vila Savoy u Poissyju, Cité Universitaire u Parizu) potaknula su razvoj tzv. internacionalnog stila; kubističke volumene ostvario je R. Mallet-Stevens (1886–1945), a za socijalno angažirani pristup zalagao se A. Lurçat (1894–1970). – Nakon II. svjetskog rata izrađuju se mnogi urbanistički planovi (Le Havre, Brest i dr.). Le Corbusier gradi stambeni kompleks »Unités d’habitation« u Marseilleu (1946–52) te podiže sakralne objekte afirmirajući tzv. brutalizam (kapela u Ronchampu, 1952). U stambenoj izgradnji izdvajaju se Émile Aillaud (1902–88) i Candilis-Josić-Woods, koji slijede postavke Atenske povelje (naselje u Toulouse-le-Mirailu, 1960–77). 1960-ih godina pristupilo se izgradnji tzv. satelitskih gradova te poslovno-komercijalnih centara (La Défense, 1960–90). Izgradnjom novoga turističkog naselja Port Grimaud (1967–75) François Spoerry (1912–99) nagovijestio je postmodernistički pristup arhitekturi koji se afirmirao izgradnjom Centra Georges Pompidou, 1970–71 (Renzo Piano i Richard Rogers) i stambenim kompleksom Arcades du Lac, 1972–75., pokraj Pariza (R. Bofill, r. 1939). 1980-ih godina ostvaruju se u Parizu, uz potporu države, tzv. veliki projekti: Parc de la Villette (1983–86) Bernarda Tschumija (r. 1944); Institut du Monde Arabe (1981–87) Jeana Nouvela (r. 1945); Grande Arche (1983) Otta von Spreckelsena (1919–87); nadogradnja Louvrea (1985–89) I. M. Peia (r. 1917); nova zgrada Bibliothèque nationale de France (1989–96) Dominiquea Perraulta (r. 1953) i dr. – Kiparstvo je na početku XX. st. bilo pod utjecajem kubizma, nadrealizma i apstrakcije; u duhu kubizma nova rješenja istražuju H. Laurens (1885–1954), A. Arhipenko (1887–1964), J. Lipchitz (1891–1973), O. Zadkin (1890–1967), J. Gonzáles (1876–1942); do potpune apstrakcije i slobodnijega plastičnog izraza razvio se C. Brancusi (1876–1957), ostvarujući redukciju svega opisnoga; nadrealističke figuralne kompozicije radio je A. Giacometti (1901–66). Dosljedno opiranje realnomu i eksperimentiranje raznovrsnim materijalima (lim, žica, staklo) dovelo je do stvaranja slobodnih prostornih struktura. Stiliziranu apstrakciju s osloncem na geometrijske oblike radili su Étienne Béothy (1897–1961), A. Bloc (1896–1966), H. G. Adam (1904–67), Émile Gilioli (1911–77), a Étienne Hajdu (1907–96) i Étienne-Martin (1913–95) posegnuli su za slobodnim organičkim oblicima. Tradiciju ekspresionizma nastavili su G. Richier (1904–59) i J. R. Ipoustéguy (1920–2006), a glavna im je tema ljudska figura. Anonimni svijet tehnike izvor je motiva za složene prostorne konstrukcije N. Schöffera (1912–92), metalni brutalizam Césara (1921–98), seriju beskorisnih strojeva igračaka koje je radio J. Tinguely (1925–91). Najnovije tendencije u skulpturi u kojima se isprepleću elementi neodadaizma, nove figuracije, apstraktnog ekspresionizma, geometrijske apstrakcije zastupaju G. Segal (1924–2000), Claude Viseux (1927–2008), Paul Armand Gette (r. 1927), Niki de Saint Phalle (1930–2002); 1960-ih godina Julio Le Parc (r. 1928), J. R. Soto (1923˜–2005) i Pol Bury (1922–2005) afirmiraju op-art i kinetičku umjetnost, a novi realizam Christo (r. 1935); dekonstrukcijom se bave Bernard Pagès (r. 1940) i Patrick Saytour (r. 1935). Značajni su najnoviji javni spomenici (fontana Stravinsky pred Centrom G. Pompidou J. Tinguelyja i N. de Saint Phalle iz 1983. i dr.). – U početku XX. st. Pariz je umjetničko žarište Europe. God. 1905. razvija se fovizam, u kojem je došlo do potpune prevlasti jarkih skala i kontrasta boja te plošnoga rješavanja površine; prvi su istaknuti fovisti bili H. Matisse (1869–1954), M. Vlaminck (1876–1958), G. Rouaoult (1871–1958), R. Dufy (1877–1953) i A. Marquet (1875–1947). P. Picasso (1881–1973) i G. Braque (1882–1963), inaugurirajući kubizam (1907–08), pokrenuli su ključni zaokret u pogledima prema likovnoj problematici i metodama, s dalekosežnim utjecajima i na druge grane likovne djelatnosti; analitički, a potom sintetički kubizam, slijedili su F. Léger (1881–1955), J. Gris (1887–1927) i A. Lhote (1885–1962). Istodobno se razvijao simbolizam O. Redona (1840–1916), koloristički lirizam P. Bonnarda (1867–1947) i sintetizam M. Denisa (1870–1943); svoj svijet izgrađivao je M. Utrillo (1883–1955), dok je A. Dunoyer de Segonzac (1884–1974) nastavljao tradiciju romantičnog pejsaža, a J. Lurçat (1892–1966) bio je značajan kao začetnik moderne tapiserije. Henri Rousseau (1844–1910), zvan Carinik, začetnik je tzv. naivnog slikarstva, a slijedili su ga Séraphine (1864–1942), A. Bauchant (1873–1958), Louis Vivin (1861–1936), C. Bombois (1883–1970) i Aristide Caillaud (1902–92). – Od 1919. djelovala je u Parizu grupa Dada; god. 1924. javlja se nadrealizam koji su afirmirali M. Ernst (1891–1976), H. Arp (1887–1966) i J. Miró (1893–1983), a poslije S. Dali (1904–89) i Y. Tanguy (1900–55). Većina slikara stranoga podrijetla koji su djelovali u Francuskoj pripadali su tzv. École de Paris, afirmirali su nov pristup likovnim problemima (Španjolci P. Picasso i J. Gris, Nizozemac K. Van Dongen, Japanac T. Foujita, Talijan A. Modigliani, Bugarin J. Pascin, Rus M. Chagall, Poljaci M. Kisling i E. Zak, Litvanac Ch. Soutine i dr.). – 1920-ih M. Gromaire (1892–1972) i Édouard Goerg (1893–1969) istražuju ekspresionizam. God. 1930. zagovornici nefigurativnog slikarstva osnivaju grupu Cercle et Carré, a 1932. grupu Abstraction-Création. Širenju apstraktnoga slikarstva pridonio je boravak u Parizu istaknutih stranih teoretičara apstrakcije P. Mondriana i V. Kandinskoga. – Nakon II. svjetskog rata apstrakcija postaje dominantan likovni izraz. U salonima Réalités Nouvelles i Salon de Mai priređuju se izložbe isključivo nefigurativne umjetnosti, a 1951. osniva se grupa Espace; lirsku apstrakciju, odn. informel slijede J. Fautrier (1898–1964), J. Bazaine (1904–75), Maurice Estève (1904–2001), A. Manessier (1911–93), G. Mathieu (1921–2012), Pierre Soulages (r. 1919) i N. de Staël (1914–55), kinetičko-geometrijsku apstrakciju afirmiraju V. Vasarely (1908–97), J. R. Soto (1923–2005) i Grupa za istraživanja vizualne umjetnosti u Parizu, koja djeluje 1960–80 (J. Le Parc, F. Morellet, H. Garcia-Rossi, F. Sobrino i dr.). Figuralne tendencije obnavljaju se u djelima Jeana Héliona (1904–87), Balthusa (1908–2001) i kulminiraju u grubo stiliziranim portretima i vedutama B. Buffeta (1928–99), dok je J. Dubuffet (1901–85) začetnik tzv. art brut. Kao odjek američkog pop-arta javlja se početkom 1960-ih novi realizam, a glavni su mu protagonisti Y. Klein (1928–62), Arman (1928–2005) i Bernard Réquichot (1929–61), koji eksperimentiraju s novim slikarskim tehnikama (kolaž, asamblaž). Na nj se nadovezuje smjer nove figuracije, koja se razvija pretežno u znaku socijalnog prosvjeda (E. Arroyo, r. 1937; Bernard Rancillac, r. 1931; Jacques Monory, 1934–2018., i dr.). 1970-ih slikari okupljeni oko D. Burena (r. 1938) i grupe Supports-Surfaces (André Pierre Arnal, r. 1939; Daniel Dezeuze, r. 1942; Marc Devade, 1943–83; Patrick Saytour, r. 1935. i dr.) te Ch. Boltanski (r. 1944) istražuju konceptualnu umjetnost i bave se instalacijama; 1980-ih Robert Combas (r. 1957), Jean Charles Blais (r. 1956) i dr. bave se tzv. slobodnom figuracijom, dok Gérard Garouste (1946) radi na temelju motiva iz povijesti umjetnosti.

Glazba

Srednji vijek

Kršćansko liturgijsko pjevanje na području današnje Francuske imalo je vlastitu tradiciju: u VI–VIII. st. izgrađena je posebna galikanska liturgija i pjevanje, različito od rimskoga, kojima su središta bila Lyon, Marseille, Narbonne, Arles, Orléans i Tours. Rimski obred i pjevanje (gregorijansko) uvode se za Pipina Mlađega (od 753), Karla Velikoga i Ljudevita Pobožnoga, kada je postalo službeno za cijelu zemlju; galikansko odumire osim pojedinih dijelova presađenih u rimski obred. Glavna su crkveno-glazbena žarišta u doba Karolinga bile pjevačke škole u katedralama i samostanima (Metz, Argenteuil, Chartres i dr.). Zlatno doba francuske srednjovjekovne glazbe započinje oko 1100. usporednim razvojem dviju glazbenih grana epohalnog značenja: svjetovne jednoglasne glazbe trubadura i truvera i višeglasne glazbe (škola St. Martial u Limogesu, škola Notre-Dame u Parizu). Pjesničko-glazbena umjetnost provansalskih trubadura i njihovih sljedbenika sjeverno od Loire, truvera, cvjetala je u XII. i XIII. st. U mnogobrojnim rukopisnim zbirkama trubadurskih pjesama (chansoniers) zabilježeno je blizu 300 melodija trubadura i više od 2000 truverskih. Širenju te poezije pridonijeli su žongleri, profesionalni putujući glazbenici i zabavljači (spominju se od VIII. st.). Najstarije poznate trubadurske pjesme spjevao je Guillaume de Poitiers (1071–1126), akvitanski vojvoda, a najpoznatiji su trubaduri bili Jaufré Rudel (oko 1120–47), Marcabru (u. 1147), Bernart de Ventadorn (oko 1125–95), Raimbaut de Vaqueiras (1155–1207) i posljednji veliki pjesnik-trubadur Guiraut Riquier (oko 1230 – oko 1292). Začetnikom truverske lirike smatra se Chrétien de Troyes (nakon 1120 – prije 1195), a poslije su kao poznatiji djelovali Colin Muset (prva polovica XIII. st.), Thibaut IV., kralj Navarre (1201–53) i Adam de la Halle (1237–87); posebno je popularna bila njegova dramatska pastorala »Igra o Robinu i Marioni«.

Glavnim središtem crkvenog višeglasja u Europi postala je u drugoj polovici XII. st. tzv. škola Notre-Dame u Parizu, po kojoj je naziv dobilo i cijelo razdoblje u povijesti višeglasja do poslije 1250. Glavni su joj predstavnici bili glazbenici angažirani u pariškoj katedrali: Albertus Parisiensis (kantor 1140–77), Léonin (oko 1160–80) te njegov nasljednik Pérotin (u katedrali je djelovao oko 1190–1230), najistaknutiji europski skladatelj svojega doba. U drugoj polovici XIII. st. središnja forma postao je troglasni motet, u koji prodiru svjetovni elementi. To razdoblje francuske glazbe prozvali su teoretici idućega naraštaja ars antiqua, kako bi mu suprotstavili novi, humanistički orijentiran smjer XIV. st., nazvan ars nova (oko 1320–80). U doba smjera ars nova provodi se reforma notacije, stvara nova forma izoritmički motet, usavršuje polifonska tehnika i mijenja izražajni karakter glazbe. Glavni su predstavnici toga smjera skladatelj i teoretik Philippe de Vitry (1291–1361; autor traktata »Ars nova«, od kojega potječe i naziv), astronom i teoretik Johannes de Muris (oko 1290–1351) i Guillaume de Machault (oko 1300/05–1377), najznačajniji francuski glazbenik XIV. st., prvi poznati skladatelj cjelovita misnog ordinarija.

Nakon razdoblja stagnacije središte razvoja postalo je oko 1430. Burgundija, gdje se na dvoru njegovala graciozna polifonska svjetovna vrsta na francuske tekstove – chanson (najpoznatiji majstori Flamanci G. Binchois i A. Busnois).

Renesansa

Uz nizozemsku polifonijsku školu, na francusku glazbu XVI. st. znatno je utjecao dodir s talijanskom renesansom i humanističkim idejama. Glazbeni život prilagođivao se talijanskom ukusu ponajprije na kraljevskom dvoru, gdje su se uz postojeću kraljevsku kapelu, organizirala dva ansambla – Chambre (skupine svirača i pjevača) i Écurie (instrumentalni sastavi) – koja su ostala u osnovi nepromijenjena do Revolucije. Jačanjem građanstva došlo je postupno do prevlasti svjetovnih glazbenih vrsta nad crkvenima. Razvija se notni tisak (od 1528. u Parizu Pierre Attaingnant, potom Jacques Moderne u Lyonu itd.). Najrašireniji glazbeni oblik francuske renesanse tematski je raznovrsna polifonska chanson. Omiljena je npr. deskriptivna chanson, u kojoj se slikaju prizori iz prirode, događaji iz lova, bitke i slično. Najistaknutiji je majstor chansona C. Janequin (oko 1485–1558). U XVI. st. započinje i osamostaljenje instrumentalne glazbe; osim transkripcija vokalnih predložaka, njeguju se i samostalni plesni oblici (allemande, pavane itd.), a javljaju se i prve fantazije za lutnju, za orgulje i za instrumentalne ansamble (C. Le Jeune, oko 1528–1600). Oko sredine XVI. st. ideje pjesničke skupine Plejade (Pléiade) pokrenule su i u glazbi novi humanistički smjer: pjesnik i skladatelj J. A. de Baïf (1523–89) osnovao je 1570. društvo Académie de poésie et musique. Glavni predstavnik toga novog stila bio je C. Le Jeune. Članovi Akademije potaknuli su i postanak izrazito francuske glazbeno-scenske vrste ballet de cour (od 1581), značajne za razvoj francuske opere i baleta. U crkvenoj glazbi XVI. st. prevladavali su utjecaji nizozemske polifonije. Reformacija je, međutim, dala poticaj stvaranju francuskih psalama i novoga tipa nabožnoga žanra (chanson spirituelle) na francuske pjesničke tekstove. Obje te vrste prihvatili su podjednako pristaše reformacije i protureformacije (C. Goudimel, C. Janequin i dr.).

Barok i klasicizam

Do procvata francuskoga baroknog stila, formiranoga na sjedinjavanju elemenata francuske tradicije, novih dostignuća i talijanskih utjecaja, došlo je u drugoj polovici XVII. st. Težište je na dramskoj glazbi, baletu i operi. Pečat glazbenom životu XVII. st. davao je kraljevski dvor, gdje se od prve polovice stoljeća njegovao ballet de cour kao spoj instrumentalnih, vokalnih, recitativnih i baletnih partija uokvirenih raskošnom inscenacijom; zatim se uvodi comédie-ballet – komedija s glazbom i plesom, koja je nastala kao plod suradnje Molièrea i J.-B. Lullyja (npr. »Ženidba na silu«, 1664; »Građanin plemić«, 1670). Na vrhuncu procvata, oko sredine XVII. st., te su specifične vrste dale temelj za stvaranje francuske opere. Operi su prethodile i karakteristične vokalne forme XVII. st.: različiti tipovi aira, različite popularne pjesme pučkoga karaktera (npr. vaudevilles ili voix de ville, prvobitno satiričke ulične pjesme). Središnja je osoba francuskog baroka J.-B. Lully (1632–87), tvorac francuske opere, tzv. tragédie lyrique. Lully je u okviru opere izgradio poseban tip francuske uvertire koja se izvodila često i kao samostalno orkestralno djelo pa je imala veliku ulogu u uobličenju europske instrumentalne glazbe (suita). Lullyjevska forma francuske opere ostala je u osnovi neizmijenjena sve do predvečerja Revolucije i u europskoj glazbi postala protutežom talijanskoj operi. Među mnogobrojnim sljedbenicima Lullyjeve tradicije izdvaja se jačom individualnošću M. A. Charpentier (oko 1634–1704).

Na razmeđu između kasnoga baroka i galantnoga stila nalazi se J.-Ph. Rameau (1683–1764), najmarkantnija ličnost francuske glazbe XVIII. st., obnovitelj francuske opere, majstor glazbe za čembalo i za komorne sastave i teoretik koji je utemeljio moderni nauk o harmoniji. Nakon Rameaua nova etapa započinje dolaskom Nijemca Ch. W. Glucka, čije su reformne opere, stvorene sintezom elemenata talijanskoga, francuskog i njemačkog stila, imale sljedbenika u francuskoj operi na prijelazu u XIX. st. U međuvremenu je došlo do procvata francuske opéra comique, građanske protuteže herojsko-patetičnoj dvorskoj operi; rođena na prijelazu u XVIII. st., u vašarskim kazalištima, kao parodija ozbiljne opere, ta dramska vrsta dobila je formu pod utjecajem talijanske opere buffe (»Seoski vrač« J.-J. Rousseaua, 1752). Glavni su predstavnici vrste opéra comique F. A. D. Philidor (1726–95), P. A. Monsigny (1729–1817) i A. E. Grétry (1741–1813). Svojom svježinom i sadržajnom vrsnoćom opéra comique vrlo je brzo osvojila Europu, a u predrevolucionarnoj Francuskoj postala je, zbog aktualne tematike, nositeljem naprednih ideja. Samostalni razvoj francuske instrumentalne glazbe baroka započeo je procvatom glazbe za lutnju (suitni plesovi, deskriptivne kompozicije), ishodištem razvoja specifičnoga francuskoga clavecinističkog stila, koji je od druge polovice XVII. st. dobio važnu ulogu u europskoj glazbi. Utemeljitelj je clavecinističke škole J. Champion de Chambonnières (nakon 1601 – oko 1672), na kojega se nadovezuju drugi skladatelji, osobito François Couperin »le Grand« (1668–1733), autor opsežnih programnih suita s kojima je clavecinistička glazba dosegnula puni cvat, zaokružen djelima J.-Ph. Rameaua. Usporedno se razvijala i orguljska glazba. U glazbi za komorne sastave do 1750. njegovali su se većinom oblici francuskog tipa (npr. violinske sonate, suite za violu da gamba M. Maraisa; 1656–1728). Sonate, simfonije i koncerte galantnog i klasičnog stila skladali su J.-M. Leclair (1697–1764), P. Gaviniès (1728–1800), F. J. Gossec (1734–1829) i mnogi drugi. U crkvenoj glazbi toga razdoblja središnji su oblici bili moteti za jedan glas i za veliki zbor, neka vrsta duhovne opere. U tom se razdoblju sve intenzivnije razvijao i koncertni život, isprva na kraljevskom dvoru (koncerti znamenitog ansambla 24 violons du roi) i u privatnim glazbenim salonima, a u XVIII. st. i na javnim koncertima (najznačajniji su Concerts Spirituels, utemeljeni 1725). Prvo nacionalno operno kazalište Académie royale de musique, utemeljeno 1669., radi kontinuirano do danas (pariška Opéra).

Nakon pada feudalizma Revolucija preobražava glazbeni život i stvaralaštvo; glazba postaje izražajnim sredstvom i tumačem političkih i socijalnih ideja, pa se njezina struktura pojednostavnjuje, a oblici poprimaju često grandiozne omjere. Omiljene su forme toga doba bile himne i domoljubne pjesme (npr. »Marseljeza« C. J. Rouget de Lislea). U dramskoj glazbi (opera i opéra comique) obrađuju se suvremeni ili povijesni događaji s revolucionarnim ili socijalnim sadržajem; razvija se tip tzv. herojske opere s djelima A. M. Grétryja, N. Dalayraca (1753–1809) te Gluckovih sljedbenika L. Cherubinija (1760–1842), É. Méhula (1763–1817) i drugih. U doba carstva i restauracije počeli su se opet diferencirati razvojni putovi tradicionalne tragédie lyrique (ona će se ubuduće nazivati opéra, grand opéra, drame lyrique) i komične opere, koja se oslobađa revolucionarnoga herojstva i patetike i ponovno poprima svoj prvobitni vedri značaj, mjestimice s lirsko-sentimentalnim prizvukom (F. A. Boïeldieu, »Bijela gospođa«, 1825).

Romantizam

Oko 1830. započelo je u Francuskoj razdoblje romantizma (H. Berlioz, »Fantastična simfonija«). Na razvoj francuske glazbe toga razdoblja djelovali su s jedne strane vanjski utjecaji, usađeni s prodorom njemačke glazbe (Beethovenove simfonije, njemačka romantička opera i solo-pjesma) te s djelatnošću G. Rossinija, F. Liszta, F. Chopina i mnogih drugih stranaca u Parizu, koji je postao kozmopolitskim središtem. Tim su se stranim utjecajima suprotstavljali nacionalni faktori: jačanje osjećaja za francusku baštinu (Couperin, Rameau) i za karakteristična svojstva francuske glazbe – jasnoću, ravnotežu, logiku, duh; utemeljenje pariškoga Konzervatorija (1795) i ustanova kao što su Société des Concerts du Conservatoire (1828), pa Société Nationale de Musique (1871), koji su postali žarišta francuske glazbe, i najzad, potkraj XIX. st., buđenje zanimanja za francusku narodnu glazbu. Dvije su struje karakteristične za francusku glazbu XIX. st.: romantička i (neo)klasicistička. Nositelji su romantičkog smjera: H. Berlioz (1803–69), utemeljitelj moderne orkestracije, stvaralac romantičke programne simfonijske glazbe, veliki romantičarski estetičar i teoretik, te njegova protuteža, C. Franck (1822–90), predstavnik tzv. apsolutne glazbe, obnovitelj simfonijske, komorne i crkvene glazbe u Francuskoj. Romantičnu opéra comique izgrađivali su D. F. Auber (1782–1871), F. Hérold (1791–1833) i A. Adam (1803–56), a »ozbiljna« opera doživjela je, nakon dekadanse, nov procvat razvivši se u poseban francuski tip tzv. velike opere s djelima D. F. Aubera, G. Meyerbeera (1791–1864) i J. F. Halévyja (1799–1862).

(Neo)klasicistička struja javila se sredinom XIX. st. kao reakcija na romantičku izražajnost, a predstavnici su joj: Ch. Gounod (1818–93), koji izgrađuje francusku solo-pjesmu i operu lirskog tipa; na njega se nadovezuje J. Massenet (1842–1912). C. Saint-Saëns (1835–1912) pridonio je izgrađivanju simfonijske, koncertne i komorne glazbe s težištem na tehničkoj i formalnoj uglađenosti i ravnoteži. Među skladateljima koje su zahvatila ta strujanja izdvajaju se po težnji za neovisnošću i stilskoj individualnosti: F. David (1810–76., orkestralna i klavirska glazba), É. Lalo (1823–92; orkestralna djela, solo-pjesme), E. Chabrier (1841–94; klavirske kompozicije, solo-pjesme) i trojica Franckovih učenika H. Duparc (1848–1933; solo-pjesma), V. d’Indy, jedan od osnivača i vođa pariške Schola cantorum (1851–1931; orkestralna, komorna i teoretska djela) i E. Chausson (1855–99., komorna glazba, solo-pjesme). Utjecaju Wagnerove glazbene drame, koji je u drugoj polovici XIX. st. zahvatio francusku operu, prvi se izrazito suprotstavio G. Bizet (1838–75), obnovitelj francuske opéra comique prožete realizmom i galskim duhom (»Carmen«). Francuski balet podigao je L. Delibes (1836–91), a u posljednjem desetljeću XIX. st. G. Charpentier (1860–1956) uveo je naturalistički smjer u operu. U doba Drugoga carstva došlo je do procvata francuske operete, osobito s djelima J. Offenbacha (1819–80), F. Hervéa (1825–92) i drugih.

XX. stoljeće

Na prijelomu stoljeća pojavile su se tri velike ličnosti koje su težnje svojih prethodnika za preporodom francuske glazbe provele do kraja: inaugurirali su francusku glazbu XX. st. i utemeljili tzv. noviju francusku školu. To su: C. Debussy (1862–1918), tvorac glazbenog impresionizma, skladatelj čije su harmonijske, melodijske i formalne inovacije imale dalekosežan utjecaj na sveukupnu europsku glazbu; zatim G. Fauré (1845–1924), koji je dao najpotpuniji oblik francuskoj solo-pjesmi, i M. Ravel (1875–1937), koji je proširio harmonijske i kolorističke mogućnosti unutar klasičarski uglađene forme i majstorski dotjerane tehničke fakture. U sjeni tih skladatelja dali su značajne priloge francuskoj glazbi toga doba P. Dukas (1865–1935), A. Roussel (1869–1937) i F. Schmitt (1870–1958). Tomu naraštaju pripada i E. Satie (1866–1925), kojega su antiimpresionistički i antiromantički orijentirani skladatelji idućega naraštaja proglasili duhovnim vođom. Estetiku vedrine, izvedbeno savršenstvo ili sklonost zvukovnomu ludizmu zagovarali su podjednako J. Cocteau i skupina Šestorica (Louis Durey, 1888–1979; A. Honegger, 1892–1955; D. Milhaud, 1892–1974; Germaine Tailleferre, 1892–1983; G. Auric, 1899–1983. i F. Poulenc, 1899–1963). Značajno je bilo i djelovanje skupine Mlada Francuska, koju su 1936. osnovali A. Jolivet (1905–74), O. Messiaen (1908–92) i dr. radi rješavanja estetičkih problema suvremene glazbe (orijentacija prema humanitetu i plemenitomu lirizmu u glazbi). Taj estetički program članova skupine (djelovali su zajednički do 1939) privukao je velik broj stilski neovisnih pristaša. Najznačajnija ličnost skupine, O. Messiaen, odlučujuće je utjecao na naraštaj mladih kao pedagog i skladatelj – začetnik tzv. totalne organizacije serijalnog sustava. Od njegovih učenika izdvajaju se P. Boulez (1925–2016), pobornik serijalnoga sustava i eksperimentator elektroničke glazbe, jedna od vodećih ličnosti europske avangarde druge polovice XX. st.; Maurice Le Roux (1923–92), koji je prilagodio francuskom duhu ekspresionističku dodekafoniju A. Berga; Jean-Louis Martinet (1912–2010), neoklasičar, sljedbenik Messiaena i Stravinskoga, umjereniji u korištenju novih tekovina, i Serge Nigg (1924–2008), isprva neoklasičar, kraće vrijeme dodekafoničar, zatim pobornik tzv. musique progressiste – umjetnosti posvećene narodu (u smislu socijalističkog realizma). Među istaknutije starije autore ubrajaju se još J. Barraqué, P. Henry, H. Dutilleux, M. Ohana, Ch. Haynes, C. Ballif i dr. U razdoblju nakon 1945. utemeljenju serijalnoga načina glazbenog mišljenja pridonijelo je i raznovrsno djelovanje R. Leibowitza. Pod utjecajem P. Schaeffera osnovana je 1958. Groupe de Recherches Musicales (G. R. M., Grupa za glazbena istraživanja), koja se bavila proizvodnjom zvukovnoga materijala i eksperimentalnom glazbom (tzv. konkretna glazba, elektroakustička glazba). Posebnu djelatnost razvio je skladatelj I. Xenakis (1925–2000) uvođenjem u skladanje matematičkih zakona velikih brojeva (tzv. stohastička glazba). Od 1970-ih u francuskom se glazbenom stvaralaštvu očituje sve jača individualizacija bez profiliranijih stilskih središta. Krajem 1980-ih i tijekom 1990-ih vidljiva je kod mlađih skladatelja obnova interesa za glazbeno kazalište (npr. skupina Caput Mortuum, koja ujedinjuje glumce, pantomimičare i plesače, utemeljitelj Marc Monnet). Među skladateljima srednjeg i mlađih naraštaja ističu se Paul Mefano (1937), Jean Claude Éloy (1938), Jacques Lenot (1945), Michèle Reverdy (1943), D. Denis (1947), Michel Chion (1947), Jean Louis Florentz (1947), Philippe Hersant (1948), Pascal Dusapin (1955), Philippe Durville (1957), Jean-François Zygel (1960) i dr. Posljednjih desetljeća XX. st. francusku glazbu obogaćuju i skladatelji iz neeuropskih glazbenih kultura (npr. Yoshihisa Taïra, Nguyen-Thien Dao, Ton That-Tiêt, Ahmed Essyat i dr.).

Film

U drugoj polovici XIX. st. Francuzi su znatno pridonijeli razvoju filmske tehnike. Braća L. i A. Lumière izumili su cinématographe kojim su snimali dokumentarne filmove i 1895. održali prvu javnu filmsku projekciju. Potkraj XIX. i početkom XX. st. djelovao je G. Méliès, pronalazač mnogih trikova i začetnik filmske fantastike. Do 1914. francuska kinematografija dominirala je svjetskim tržištem (tvrtke Pathé i Gaumont), E. Cohl postavio je temelje crtanomu, a L. Feuillade kriminalističkomu filmu, M. Linder kreirao je prvi važniji komični lik, skupina Film d’Art proširila je popularnost filma među intelektualcima, a R. Canudo dao je prve pokušaje formuliranja teorije filma. Nakon 1914. francuska filmska industrija padala je u krizu; 1920-e obilježene su avangardističkim tendencijama. Prvom se avangardom smatra impresionizam (L. Delluc, G. Dulac, M. L’Herbier, J. Epstein, A. Gance) predstavnici kojega slijede i radikaliziraju čisti film (F. Léger), a zatim dadaizam (R. Clair) i nadrealizam (L. Buñuel, J. Cocteau). Pojava zvučnoga filma dovela je do okretanja k realizmu. R. Clair svojim komedijama započeo je specifično francuski populistički film, M. Pagnol ekranizacijama vlastitih drama popularizirao je ideju filma kao »konzerviranoga kazališta«, dok je J. Vigo filmom »Atalanta« (1934) – spojem naturalizma i lirizma – najavio poetski realizam, dominantnu struju druge polovice 1930-ih, koji je do vrhunca doveo stalne motive francuskog filma uopće (idealizacija prijestupnika, bijeg od zbilje, gubitak povjerenja u bližnje). Karakteristična ostvarenja te struje dali su M. Carné, J. Renoir, J. Duvivier i J. Gremillon, a njezin je reprezentativni glumac (u tipu »gubitnika«) J. Gabin. Za II. svjetskog rata razvijaju se kriminalistički film (H. G. Clouzot i J. Becker), moralistički film (R. Bresson) te filmovi evokacije prošlosti (M. Carné, nakon rata M. Ophüls i J. Renoir te tzv. filmovi adaptacije, npr. djela C. Autant-Laraa). Od kraja 1930-ih jačaju i tzv. komplementarne filmske djelatnosti; 1936. osnovana je Francuska kinoteka, 1943. visoka filmska škola IDHEC, a 1946. pokrenut je filmski festival u Cannesu. Potkraj 1950-ih dotadašnji filmski kritičari časopisa »Cahiers du Cinéma« (F. Truffaut, J.-L. Godard, C. Chabrol, J. Rivette, E. Rohmer) posvećuju se režiji afirmirajući autorski film i stvaralački pluralizam (novi val). Bliski su im redatelji koji naglašavaju francusku kulturnu tradiciju: L. Malle, G. Franju, J. Demy te reprezentativni modernist A. Resnais. Početkom 1960-ih u rodu dokumentarnog filma zapažen je pokret filma istine (J. Rouch). Sredinom 1960-ih novi val se raslojava; značajke pokreta, uz zamjenu psihološke problematike političkom, radikalizirao je Godard kao ključni autor struje političkoga filma potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih. Najpopularniji su žanrovi komedija s osebujnim prinosom J. Tatija i kriminalistički film (J.-P. Melville, C. Chabrol, J. Becker), tradiciju moralističkog filma nastavlja E. Rohmer, a uz Godarda reprezentativni je redatelj političkog filma Costa-Gavras. Od početka 1970-ih i nadalje nastupa eklektično razdoblje; od redatelja koji se tada javljaju najistaknutiji je B. Tavernier, a 1980-ih kratkotrajno su zapažena ostvarenja tzv. neobaroka (J.-J. Beineix, L. Besson).

Francuzi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20403>.