struka(e): hrvatska književnost
Frangeš, Ivo
hrvatski književni povjesničar, esejist i prevoditelj
Rođen(a): Trst, 15. IV. 1920.
Umr(la)o: Zagreb, 29. XII. 2003.
ilustracija
FRANGEŠ, Ivo

Frangeš, Ivo, hrvatski književni povjesničar, esejist i prevoditelj (Trst, 15. IV. 1920Zagreb, 29. XII. 2003). Diplomirao talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1943), gdje je i doktorirao (1952). Na tom je fakultetu radio od 1946., a 1956. preuzeo je Katedru za noviju hrvatsku književnost. Predavao po pozivu na mnogim stranim sveučilištima. Od 1968. bio je redoviti član HAZU. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika i Saveza književnika Jugoslavije. Pokretač i suurednik časopisa Umjetnost riječi (od 1957) i Croatica (od 1970). Prevodio s talijanskoga (G. Verga, N. Machiavelli, F. De Sanctis) i francuskoga (Stendhal). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1992.

U hrvatsku književnu historiografiju, dotad sputanu filološkim, pozitivističkim i sociološkim pristupima, Frangeš je unio nove poglede. U tumačenje književnih tekstova uveo je metode stilističke kritike i s tih teorijskih pozicija revalorizirao hrvatsku književnu baštinu. Kao jedan od utemeljitelja tzv. zagrebačke stilističke škole, u svojim se mnogobrojnim raspravama i interpretacijama (Stilističke studije, 1959; Studije i eseji, 1967; Matoš/Vidrić/Krleža, 1974; Suvremenost baštine, 1992) okrenuo umjetničkoj ekspresiji i estetskim kvalitetama književnog teksta. Opredijeljenost za estetsko vrjednovanje rezultirala je posve novim čitanjem tradicije u Povijesti hrvatske književnosti (1987), jedinstvenoj viziji hrvatske književnosti kao umjetničkog iskaza ideje nacionalne slobode i kulturne samobitnosti. Gotovo u svim raspravama osjeća se autorova želja da proučenu građu prikaže esejistički živo i slikovito; Frangeš je izgradio osebujan stil koji se temelji na jezičnoj improvizaciji i živoj asocijativnosti te metodologiji B. Crocea i De Sanctisa. Opirući se krutoj disciplini i pojmovnoj čistoći književnopovijesne znanosti, Frangeš je uvijek priznavao subjektivnost suda i značenje ukusa u interpretaciji književnog djela. Ostala djela: Talijanske teme (1967), Antun Barac (1978), Nove stilističke studije (1986) i dr.

Citiranje:

Frangeš, Ivo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 20.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/franges-ivo>.