Friedmann [fʀidma'n], Georges, francuski sociolog (Pariz, 13. V. 1902 – Pariz, 15. XI. 1977). Bio profesor na Pariškom sveučilištu i voditelj istraživanja (directeur d’études) na École pratique des hautes études. Dao je osobit prinos razvoju suvremene sociologije rada. Za razliku od tehnicističkih koncepcija u industrijskoj sociologiji, po kojima je radnik jednostavno dodatak nesavršenomu stroju, Friedmann afirmira snagu ljudske motivacije kao ključan čimbenik i ključnu svrhu uspješnoga radnog procesa. Proveo je i potaknuo mnogobrojna empirijska istraživanja o radnoj okolini, radu na tekućoj vrpci i psihosocijalnim posljedicama taylorističke organizacije rada. U procesu jednoličnog, usko usmjerenog »razmrvljenog« rada, gdje radnik ne može ostvariti osobno zadovoljstvo, niti se istaknuti kao stručnjak, opada i sama radna vještina, što baca sumnju na djelotvornost vladajuće orijentacije na usku specijalizaciju u podjeli rada. Istražujući svijet industrijske tehnike nastojao je ustanoviti mogućnosti humanizacije rada. Istraživao je i probleme komunikacije i masovne kulture te odnos između prirodnog i tehničkog okoliša. Fridemann je osnivač Centra za istraživanje masovnih komunikacija i pokretač časopisa Sociologie du travail (Sociologija rada). Djela: Kriza napretka (Le Crise du progrès, 1936), Ljudski problemi industrijske tehnike (Problèmes humains du machinisme industriel, 1947), Kamo ide ljudski rad? (Où va le travail humain?, 1950), Razmrvljeni rad (Le Travail en miettes, 1956), Moć i mudrost (La Puissance et la Sagesse, 1970).
